U dobi od 95 godina, Jürgen Habermas razmišlja o sebi i vlastitom radu u intervjuu sa svojim bivšim studentom i profesorom emeritusom sociologije na Univerzitetu Carl von Ossietzky u Oldenburgu, Stefanom Müller-Doohmom, te s asistentom s Odsjeka za filozofiju na Univerzitetu Wuppertal, Romanom Yosom, u novom svesku razgovora koji je u Njemačkoj objavio Suhrkamp Verlag.
Filozof daje obilje informacija o motivima svoje misli kroz cijelo svoje djelo u razgovoru. Također daje objašnjenja o okolnostima u kojima se razvijao i promjenama kroz koje je prolazio tijekom desetljeća, promatrajući njegov rad iz perspektive procesa, javlja ABC.
Otkriva se izložena mreža odnosa koja uvelike oblikuje intelektualnu kartu Evrope od 20. stoljeća do danas. Moglo bi se smatrati testamentom Jürgena Habermasa da nije činjenice da on još uvijek piše. A istina je da mnoga sjećanja koja dijele imaju određeni miris oproštaja. U svakom slučaju, završni dodir koji, međutim, baca određenu sjenu na njegov rad.
U intervjuu Habermas insistira na svojim kritikama pristupa Zapada ratu u Ukrajini. Smatra da "svijest zapadnih političkih elita sve više apsorbira logika rata" i upozorava na "ponovno upadanje u ratoborni mentalitet", koji se oslanja isključivo na vojna i diplomatska sredstva. Ubrzo nakon početka rata, Habermas je već izrazio ovo stajalište i bio oštro kritiziran.
Njegovo insistiranje sada je potaklo dublje otuđenje, do te mjere da se, na stranicama 'Frankfurter Allgemeine Zeitunga', dobitnik nagrade Erik Reger Marcos Siemons zapitao je li "misao koju predstavlja Jürgen Habermas zastarjela kao posljedica prekretnice", a to je način na koji se u Njemačkoj spominje pomak prema odbrani izazvan ruskom agresijom, "ili ako je doista u pravu u svojoj kritici Zapada koji se drži zastarjele ideje o sebi."
U intervjuu Habermas priznaje neke greške, iako se pravda tvrdnjom da je sociolog, ali i filozof, neko za koga čista misao nije dovoljna i ko je sklon djelovati. Prikazuje se kao društveni inženjer, u potrazi za uslovima za uspješan suživot koji je uvijek slijedio istu osnovnu ideju: kako se pojedinac može čuti u društvu, a da tu slobodu ne mora garantovati moralni ili vjerski autoritet.
Osobito je mladi Habermas bio uvjeren da prvo treba mobilizirati "racionalni potencijal" društva i istinski iscrpiti razinu novostvorenih demokratskih institucija Savezne Republike Njemačke. Tokom godina Adenauera, političari koji nisu osjetili nužan odmak od nacističke ere prepoznaju ga kao šokiranog njegovom stvarnošću i on preuzima ulogu pokretača promjena. Tako je to prešlo s filozofije na sociologiju. I na kraju u Frankfurt, Maxu Horkheimeru i Theodoru W. Adornu, nastojeći osloboditi komunikaciju iz okova tvrdnji o moći.
Habermas žali zbog fragmentirane prirode svog rada i također priznaje da ih gustoća i tehnička debljina njegovih spisa čine iscrpljujućim. Žali se, s mjesta samokritike, da njegovo glavno djelo, 'Teorija komunikativnog djelovanja', iz tog razloga nije doprlo do većeg broja čitatelja. Postaje mnogo ugodnije kada prepričava bezbrojne anegdote koje ima: raspravlja s Ratzingerom, pije kahvu u New Yorku s Hannom Arendt i piscem Uweom Johnsonom, posjećuje Gershoma Scholema u Jerusalemu, razmjenjuje ideje s Richardom Rortyjem, Hilary Putnam, Jacquesom Derridom ili Charlesom Taylorom. Habermas govori o tome šta ga je u to vrijeme povezivalo s njima, ali i o tome šta ga je razdvajalo.
"Njegov zaključak je pesimističan: defetizam se razmnožava razumom", sudi Wilm Hüffer, kritičar iz SWR-a. Historija pruža samo "tragove razuma" iz kojih filozofija, "bez povjerenja, može izvući poticaj da se na uvredljiv način suoči s krizama sadašnjosti kako bi ih ipak prevladala".
Naslov knjige također nagovještava određeni pesimizam: 'Es musste etwas besser werden' (Moralo je biti malo bolje)...