Ovdje još niču legende. Njima obilježava bosanski čovjek svoj put kroz oluje raspustošenih balkanskih stoljeća, bivajući tako siguran da postoji i da je to on, a oko njega stvaran svijet koji, kao slijepac što gazi kroz sveopću pomrčinu, dodiruje pričama ištrikanim najtananijim svilama svog duha. I što je više u njima fantazije i nevjerovatnog, bivaju one to čvršće spone koje ga sve strastvenije sapinju s ovim grumenom domovine. Da, sposoban je i dalje ovdašnji čovjek da iz svojih maštarija, strahova, iz začuđenosti i stoglavih neodgovora istka fantastičnu priču i razveže je niz vrijeme, stvarajući tako predanje sljed kojeg i one koji ne vjeruju i odmahnu rukom kao da se radi o kakvoj bedastoći i dokonaciji dokonih zgubidana i svaštara prostrijele srsi puni tajanstva ili zagrmi u njima strah.
Ko zna kada je izniknula priča kojom su sapeli ovo jezero? Da li je izrasla iz potrebe da se isprepadaju oni koji su donijeli odluku da prepolove vodu, da otkinu Spreču od Spreče, da potope njome sve živo, i sve mrtvo, i sela, i kukuruzišta, i kuće, i sjećanja, i grobove? A s njima da se kazne i svi oni koji se brzo pomiriše s tim da je ovdje gdje je nekada bila njihova kuća sada samo voda, vodene trave, vrbe i šaš? Ili je priča nastala iz razarajuće nemoći da se bilo šta promijeni i da se utječe na mjesto otkud su izvirale ruke vlasti i dolazile odluke kojima se njihovi životi mijenjaše iz korijena a da ih niko ništa pitao nije? Na kraju, ni jedan od odgovora nije važan, jer, takvih se priča u ono vrijeme nemilice ispredalo oko novosagrađenih tunela, ponad tajanstvenih vijadukta kojima nagrdiše naše poglede navikle da pred sobom vide čistoću i mir divljine, čak i oko zgrada. Pa iako je takva, iako u nju ne vjeruješ, svaki put kada se otisneš Modracem u noćni lov na soma na kederovanu deveriku, zakuca u tebi neki davno zagubljeni strah, isti onaj strah koji te u djetinjstvu svakog petka raskrajao s televizijskih ekrana na kojima su u kasno doba prikazivani horor-filmovi i budnog te držao do zore.
PREPOLOVLJENA VODA
Vele da je u ono vrijeme kada se pronese priča kako će vlasti skrajnuti vodotok Spreče i potopiti cijeli ovaj kraj ondje, na samom rubu budućeg jezera, živjela u samoći svoje boli, sama u kući, mlada udovica čiji je muž nedavno preselio na bolji svijet. Ne spominje se uzrok smrti, tako da ne znamo je li nesretni mladić nastradao u saobraćajnoj nesreći, u nekom od tuzlanskih ili đurđevačkih rudokopa ili ga je odnijela kakva podmukla boleština. Ne spominje se jer narodni pričalac zna da uzrok smrti ne samo da nije bitan za njegovu priču već da će ona to silovitije golicati maštu što u njoj bude više ovakvih mjesta koja neće remetiti suštinu priče, ali će svojom misterioznošću krivudati njen tok.
Grob prerano preminulog supruga bijaše smješten uz samu kuću u kojoj je živio sa svojom plavokosom ljepoticom kože bijele kao papir. Pričalac se ni ovdje ne zamara nepotrebnim detaljima, bez obzira na to što bi baš takve pojedinosti njegovu pripovijest učinile različitom od mnogih priča koje se na istovjetan način prepričavahu diljem one domovine i dale joj tako potrebnu notu originalnosti. Ne, on je i dalje vodi samo u općim i osnovnim crtama, a ostalo ostavlja slušaocu da nakontava i namaštava do mile volje. Ne kaže, naime, pripovjedač ništa o tome je li rano preminuli domaćin kuću sam izgradio ili ju je naslijedio, ništa, ali u kontekstu priče sasvim se podrazumijeva da su supružnici živjeli sami u kući. A to da nisu imali djece isto tako govori da su se tek uzeli i da je njihova ljubav bila u punom cvatu. Najvjerovatnije iz tog razloga mlada udovica nije htjela da joj supruga sahrane na groblju, već tu, u bašči, da joj bude na oku i da ga stalno drži na pameti. A možda je, ako je umirao od kakve bolesti, pa imao vremena baviti se posljednjim stvarima, izražena njegova posljednja želja da ostane u blizini ljubljene, od koje ga smrt rano razdvoji, u okrilju kuće u kojoj je sanjao o sreći i u svojim maštarijama vidio je ispunjenu ljubavlju i glasovima nebrojene djece koju su kanili izroditi. Tužna je ta priča, kao voda koja nema kuda oteći.
Bilo kako bilo, tek kada su se zametnuli prvi glasovi o stvaranju akumulacije, ona bi prva koja izjavi da nema namjeru napustiti svoju kuću i zakle se na muževom grobu da je ničim, niko, nikad, neće iščupati s baštine. Njene riječi ponoviše i ostali, iz dana u dan sve odlučniji i tvrđi u svom stavu da selo svoje neće dati ni vlastima ni vodi. Kako su mjeseci prolazili, svoje odluke zakivali su sve smjelijim i osornijim zakletvama. Ali, kada se priče pretvoriše u prve korake i okolo njihovih kuća počeše da krakataju geometri sa svojim teodolitima i šarenim letvama, oni se zatvoriše u kuće i počeše izbjegavati jedni druge. Prvi popustiše oni koje vlast odvede u grad i pokaza im zgradu u kojoj će dobiti stan u zamjenu za kuću, pa onda oni koji primiše naknadu za imanja i počeše maštati o životu u gradu i raspitivati se o mogućnosti da otvore kakvu kafanu, piljaru ili šusteraj, bilo šta od onog čemu je socijalistička vlast dopuštala da pređe u privatnu inicijativu... Na kraju svi pristadoše.
Selom su sada brujali kamioni na koje je tovaren namještaj i sve ono što bi moglo zatrebati u novom životu. Svi se pakirahu i u toj žurbi zaboraviše na udovicu koja više nije imala s kim podijeliti svoju odluku da se ne miče s ognjišta i da nikom ne da da potopi grob njenog ranopreminulog supruga. Ona je sve više vremena provodila sjedeći na klupici kraj groba, plijeveći cvijeće i čupajući travu i imena onih koji pogaziše zakletvu. I tako sve dok u selu ne ostade niko i nikog više nije bilo da se izbroji, više nisu dolazili kamioni.
Priča dalje kaže kako su se u posljednjem trenutku, prije nego će voda suknuti i sve njihovo pretvoriti u podvodni svijet, ipak sjetili nje. Došli su da je opomenu da napusti kuću jer voda samo što nije došla, duboka, sedmorica da se jedan drugom na ramena popnu neće im se ni tjeme vidjeti. Ali ne nađoše je. Kako je u njenoj kući sve bilo netaknuto i sve govorilo da se ovdje namjerava živjeti još narednih sto godina, tako se oni zabrinuše i obavijestiše vlast. Ali ni vlast je ne nađe. Tražili su posvud, pretresli cijelu kuću, prevrnuli kauče i krevete, iscijepali dušeke i pernice, rastočili jastuke i jorgane, ali je ne nađoše nigdje. Pretražiše i okolinu. I iđahu sve dalje, ukrug i uokolo. Probiše sve rokove. Prekoračiše i one koje su odredili dajući sebi vremena da je pronađu. Produžiše za još četiri dana. I na kraju, kada je ne nađoše ni nakon ta četiri dana, vlast reče da se više ne smije čekati i pusti vodu.
PODVODNI SVIJET
Stajali su ljudi na brežuljcima i posmatrali kako voda nadolazi i huči, penje se uz zidove njihovih kuća i plazi preko krovova. I još dugo su mogli vidjeti kako se dolje, na dnu, mreškaju crvenkasti crepovi i bivaju sve dalji, sve dok i njih ne prekri pusti vodeni provid u čijoj dubini nestade cijeli jedan svijet. Tada su se okrenuli i otišli svojim novim kućama, da i oni osjete slatkoću socijalističkog života.
Ali njihov mir ne potraja dugo. Mlada udovica, duge bijele kose, kože tako blijede da se kroz nju moglo vidjeti, sva u bijelim haljinama, poče da izlazi iz vode i da hoda pred njima. Prvi je vidješe radnici s hidrocentrale. Izronila je iz vode, ali tako kao da je nešto iznosi, kao da ima neki nevidljivi podvodni lift pa je nosi odozdo, a onda je, kleli su se, okrenuvši se zakratko prema njima i zamahnuvši svojom kosom tako dugom da se razvukla do neba, i svijetlom kao oganj, otišla niz jezero, sve koračajući površinom i smijući se. Nakon njih, vidješe je i oni koje je savladala sjeta te su pošli na obale jezera da gledaju njegovu površinu i zamišljaju pod vodom svoje kuće i u njima život prijašnji, ničim uporediv sa sadašnjim punim briga i raspetim od prvog do prvog kao koža na razboju. Pojavi se ona pred njima i ništa im ne reče, samo zamahnu glavom, a kosa joj palacnu nebom do zvijezda, pričahu, dok im komšije dodavahu kocku šećera i čašu vode, prikane, da izaperu iz sebe svekoliki strah koji ih nagnao u takav trk da nisu stali ni da predahnu, sve bježeći od njenog prkosnog smijeha. Nakon toga, vidjeli su je mnogi, a najviše ribari koji konačiše na jezeru, čekajući praskozorje, vrijeme somovo. I oni je opisivaše kao bijelu i po vodi hodi i kosom razvijava do nebesa, te dodavaše da za njom, poslušno i u vrsti, nastupa svekoliki vodeni svijet, i rak, i vodomar, i gnjurac, i štuka, i smuđ.
Posljednji put viđena je u ratu. Kako tada nije bilo nikakvog prevoza, onda su momci, izlazeći navečer u provod, koristili čamce da tako presjeku jezero i za četiri puta skrate put. E tako je taj borac, koji je prošao mnoga ratišta i davno se pomirio sa svakim strahom, krenuo od Priluka na drugu stranu. Tamo je sjedio u kafani i potegao nekoliko piva. Priča kaže da zabava nije bila bogznašta pa je odlučio da se vrati kući čim nastupi ponoć, i to sam, jer njegovi prijatelji želješe da popiju još koje pivo.
Našli su ga u čamcu koji je cijelu noć plutao jezerom. Lice je zaburio u dlanove i sav se tresao od straha. Kažu da je plakao kao dijete. Da nije bio jedan od najhrabrijih u svojoj jedinici, da nije u svom pogledu sahranio toliko mrtvih prijatelja, niko mu ne bi povjerovao u ono što je ujutro pričao još uvijek obunat strahom pred kojim se snebivala magla. A pričao je ovako: te noći, kada je, veslajući niz jezero, dospio negdje na sredinu, izašla je pred njega bijela udovica. U njegovoj priči bila je mlada kao i onda, 1964, kada su vodu svratili u jezero i kada je, vjerovalo se, potopljena skupa s mužem u grobu. Vrijeme je, dakle, nije diralo. Kosa joj je bila bijela, a tako duga da je njom, kao kakvim bičem, udarala u same stropove neba, pa je grmjelo i sijevalo na sve strane. Lice joj je bilo blijedo, gotovo providno i ljepšeg on u svom životu nije vidio. I bila je gola, potpuno, kao od majke rođena. I kada bi zatvorio oči i ponovo ih otvorio, ona je i dalje bila tu, jednomjerno je koračala po vodi i približavala mu se, a on, uslijed silnog straha, nije se, jadničak, moga sjetiti da u rukama drži vesla i da bi vrijedilo možda pokušati pobjeći. Ne, ona mu se primicala i Bog sami zna šta bi bilo da se u jednom trenu s obale ne oglasiše pijetlovi, a onda zalajaše psi i nje nestade, kao otpuhana, kao da je nikada pred njegovim okom nije ni bilo.
