Roman „Kad te noć odnese“ knjiga je autorice koja književnost shvata, između ostalog, i kao sredstvo da se intervenira u svijetu zbilje kako bi došlo do koliko-toliko podnošljivog odnosa između stvarnosti i pojedinca, u ovom slučaju žuđenog ili slučajnog svijeta u kome treba pronaći spas, mir, budućnost. Jer umjetnički tekst nije drugo do ogledalo u kojem se zrcale sve pojavnosti svijeta i društva, a kada se ima na umu činjenica da površinu ogledala ova autorica usmjerava na njihove tamne strane, onda nimalo ne čudi ton njezinih jetkih, gorkih i kritičkih opservacija.

U dinamičnoj korespondenciji s vremenom u kojem živimo, spisateljicina intelektualna prodornost ne štedi nikoga, porodicu, ni ljudske naravi, ni birokratiju tzv. duboke države. To što u većini poglavlja (ponekad poetiziranih fragmenata) autoricina misaonost naginje ka socio-filozofskoj analizi ne redukuje njihovu umjetničku vrijednost. Naprotiv, književni izraz ove autorice gust je i plastičan, a autentična stvarnost transponirana je do slike koja odiše estetskom djelotvornošću. Stilistički perfektan iskaz i jezička svježina podarili su veliku priču o ljudskoj nesreći i individualnoj zloj „sudbini“.

Misera Suljić Sijarić putem metatekstualnosti pokazuje kako se motivi, teme ili univerzalni likovi mogu oživjeti u svakom vremenu na različite načine. Moderan tekst predstavlja samo jedan palimpsest, lični književni pothvat, da se nadogradi na prethodne književne tekstove i tako stvori jedno sasvim novo, složeno, zanimljivo i čitljivo štivo. Najznačajniji predstavnik postmodernizma u južnoslavenskim književnostima Danilo Kiš u svojim esejima komentira nastajanje tekstova, promatrajući svako djelo upravo kao palimpsest, shvatajući ga kao svojevrsnu metaforu. „Palimpsest, dakle, kod mene, najčešće ima značenje književne tradicije, književnog iskustva. Kao što je to već neko rekao, pisac u trenutku kada pristupa pisanju ne sjeda pred praznu hartiju, nego je u hartiju već utisnuto, poput nevidljivog a slućenog palimpsesta, čitavo iskustvo literature, literature uopće i piščevo literarno iskustvo u prvom redu.“

U tom smislu prepoznajem metatekstualne veze s najboljim djelima sandžačke pripovjedačke škole, modernost koja pruža mogućnost da se tekst tumači na više načina i da je, za njegovo tumačenje već negdje prije upotrijebljen ključ koji može otvoriti vrata književnoj kritici u tumačenju novonastalog teksta. U tom smislu, ova je autorica pisac balkanskog svijeta, svijeta na ničijoj zemlji, svijeta između smrti i života, svijeta koji je na slobodi u neslobodi, svijeta u kojem je ljubav zabranjena, svijeta mitova, usmenih legendi i strahova, zabrana nad kojim lebdi oreol antičkih tragedija, ali i svijeta ponosa, uvijek neočekivanog i uglavnom teško shvatljivog.

Roman čini osamdeset šest odjeljaka svrstanih u četiri dijela. Poglavlja sadrže brojne koordinirane narativne tokove koji tvore priču o strastima, položaju žene, usamljenostima i beznađima u porodičnom prostoru. Misera Suljić Sijarić ispisala je potresnu porodičnu dramu dok slojeve komplikovane prošlosti vješto raspliće iz stranice u stranicu. Ovo je maestralno ispričana priča o ljubomori, zavisti, tajnama, ranama i iskupljenju, nadi i iscjeljenju, jer je porodica prvo socijalno i životno okruženje u kojem se stječu prva iskustva o ljudima, o njihovim međusobnim odnosima, o životu i problemima koje on nosi i donosi. 

Poseban segment ovog proznog narativa jeste jezik, svjež, dijelom arhaičan, precizan, višeznačan, milozvučan, poetičan. Kroz ovu autentičnu leksiku proživljavamo sve vidove žive riječi jedne sredine, jednog vremena te osobene psihološke karakteristike glavnih i sporednih likova. Pripovjedni maniri Misere Suljić Sijarić upućuju na spisateljicu koja vrlo znalački sistematizira i logički povezuje svoju naraciju. Ljepota rezultira iz prirodnosti kazivanja. Upotrijebljena jezička sredstva odgovaraju karakteru sadržine. Spisateljica je u izboru jezičkih sredstava istovremeno i konvencionalna i individualna. Nikad dosadna i predvidiva, što ovaj roman čini vrlo čitljivim.

Misera Suljić Sijarić  rođena je 1967. godine u Tutinu. Živi i radi u Sarajevu. Magistar je nauka – metodike bosanskog jezika i književnosti. Bavi se naučnim i spisateljskim radom. Objavljivala je u časopisima i na portalima: Balkanski književni glasnik, Život, Avlija, Almanah, Mostovi i dr. Zastupljena je u više izbora i zbornika regije, te u antologijama savremene proze. Dobitnica je nekoliko nagrada za priču na anonimnim konkursima. Roman Kad te noć odnese je na konkursu „Nova djela domaćih autora za 2022. godinu“ nagrađen od Fondacije za izdavaštvo Sarajevo, te objavljen kod IK „Planjax“. 2016. godine objavila je knjigu priča Niska od sunčanih zrnaca.