Orijentalni filolog, prvi hrvatski iranist, poliglot, prevodilac i publicist dr. Milivoj Mirza Abdurahman Malić ili Mirza Abdurahman M. Malić (Imotski, 10.7.1897. – Sušak, 12.10.1935.) u jugoslavenskoj i bosanskohercegovačkoj orijentalnoj filologiji i historiji književnosti trajno je zabilježen zbog svoje doktorske dizertacije odbranjene na Sorbonni u Parizu 1935. godine, o bošnjačkom pjesniku Šejh Fevziju Mostarcu (Blagajcu) i njegovom djelu Bulbulistan napisanom na perzijskom jeziku u 18. vijeku. U toj monografskoj studiji koja je iste godine objavljena u Parizu kod izdavača Librairie L. Rodstein, uz uvodnu raspravu Malić je Bulbulistan preveo na francuski jezik.

Milivoj Malić slovi i kao prvi prijelaznik na islam u Zagrebu. Rođen je 1897. u Imotskom u katoličkoj obitelji, od oca Klonimira, pomorskog mešetara nastanjenog u Rijeci i majke Hilde rođene Šoić. Za islam se. prema vlastitim riječima, počeo zanimati još kao učenik sušačke trgovačke akademije pod dojmom čitanja islamske literature.

Mladi Malić na Sušaku, 1916. (Privatni arhiv Malić – Rossi)

Po vlastitim riječima, težio je jednoj savršenoj religiji, gradio je u svojoj duši religiju za sebe, koja bi bila u stanju u potpunosti ujediniti i spasiti čovječanstvo. Zanimljivo je da se Milivoj upravo na Sušaku kao učenik sasvim slučajno, u jednoj šetnji, pred izlogom knjižare 1915. godine prvi put susreo s literaturom o islamu koja je presudno pobudila njegov interes koji se nastavio razvijati u godinama koje su uslijedile. U Parizu početkom 30-ih godina o tome je pripovijedao prijatelju Abdurrahmanu Nametku:

“Razgledajući knjige u izlogu knjižare opazio sam neku malu knjižicu sa žutim koricama i zelenim polumjesecom i zvijezdom. Bila je to knjiga merhum Muhameda Seida Serdarevića Istinitost Božijeg bivstva i Muhamedova poslanstva, što ju je izdala Muslimanska biblioteka u Mostaru. Više iz radoznalosti nego iz kojih drugih razloga kupio sam knjigu i počeo je čitati. Sadržaj knjige toliko me je oduševio, naročito drugi dio o Muhamedovom a.s. poslanstvu, da sam odmah nabavio sve štampane knjige Muslimanske biblioteke i temeljito ih prostudirao, a naročito Osnovna načela islama i Muslimansku ženu. Kasnije sam pročitao i knjigu Abdullaha Quiliama Islam, nabavio arapsku gramatiku i jedno izdanje Kur’ana s talijanskim prevodom i komentarom.”

Legitimacija u Kr. visokoj školi za trgovinu i promet u Zagrebu; Arhiv GHB, A-789/B

Islam je prihvatio u ožujku 1922. pred muftijom Ismetom Muftićem i vojnim imamom Muharemom Hasanbegovićem te uzeo ime Mirza Abdurahman. Nakon toga upisao je u Parizu sveučilišnu Školu istočnih jezika i diplomirao arapski, perzijski i turski, a zatim i doktorirao s tezom o djelu Bulbulistan. Veći dio života proveo je proučavajući islamske tragove u Španiji, a zatim je živio u Maroku. Tunisu i Alžiru.  

Malić je u Parizu studirao u kroničnoj nestašici novca, u teškim materijalnim uslovima, uz periodične stipendije, zaduživanja. Financijski mu je pomagala porodica, pogotovo sestre, ali je morao raditi i svakakve poslove. Po nekim kazivanjima čak je ponekad morao podijeliti sudbinu s klošarima ispod pariških mostova. Od 1926. do 1930. godine objavljuje u sarajevskim preporodnim časopisima Gajret i Novi Behar.

Malićeva studentska knjižica na Univerzitetu u Parizu; Arhiv GHB, A-789/B

Ljetni semestar 1928./29. godine Malić boravi u Tunisu, gdje pohađa predavanja na Visokoj školi za arapski jezik i na starom islamskom učilištu na Ez-Zitouna medresi. Nakon diplome na Filozofskom fakultetu na Sorbonni upisuje doktorski studij s temom Bulbulistan du Shaikh Fewzi de Mostar, poète herzégovinien de langue persane (Bulbulistan šejha Fevzija Mostarca, hercegovačkog pjesnika na perzijskom jeziku).

U svojoj dizertaciji monografski obrađuje život i djelo istaknutog mostarskog sufijskog pjesnika iz 18. vijeka koji je na perzijskom jeziku pisao po uzoru na velike perzijske klasike Rumija i Sadija. Pritom je Malić na francuski jezik preveo to etičko-religiozno djelo u poeziji i prozi, jedinstveno i nastalo na periferiji Osmanskog carstva, daleko od matice perzijske književnosti. To je učinio izravno iz perzijskog rukopisa posuđenog iz zbirke dr. Safvet-bega Bašagića, pohranjenog u Sveučilišnoj knjižnici u Bratislavi.

Naslovnica Malićeve doktorske teze objavljene u Parizu 1935. godine u izdanju Librairie L. Rodstein

Malićeva dizertacija bila je odmah zapažena, 1936. godine izašlo je nekoliko relevantnih stručnih recenzija, te je iste godine uvrštena u jednu bibliografi ju perzijske književnosti u prilogu Abstracta islamica francuskog orijentalističkog časopisa Revue des études islamiques. Recenzenti su posebno isticali uložen trud, kvalitetu samog Malićevog francuskog prijevoda Bulbulistana i naglašavali njegov pjesnički dar. Hvaleći ga, Malića su jedni nazivali Bašagićevim nasljednikom (I. Muftić, M. Šahinović Ekremov), a strožiji kritičari su mu zamjerali pretjerano oslanjanje na Bašagića (F. Bajraktarević). Uz nekoliko značajnih inozemnih referenci, o značaju Malićeva djela najviše govori činjenica da je u to doba djelo jednog pjesnika iz Mostara napisano na perzijskom jeziku, prevedeno na jedan europski jezik i tako predstavljeno europskoj kulturi još 1935. godine, gotovo četrdeset godina prije nego što je prevedeno na jezik sredine u kojoj je nastalo.

Preselio je na ahiret u listopadu 1935. u Sušaku gdje je na zahtjev majke katolkinje i pokopan kao musliman.

Na sprovodu je govorio zagrebački muftija Ismet Muftić pred kojim je 1922. godine Malić i primio islam a što je opisano u sušačkim Primorskim novinama 18.10.1935. godine. Nekrologe su objavili zagrebački listovi Jutarnji list, Obzor, Svijet, Vjesnik, sarajevski Novi Behar, Narodna uzdanica (kalendar), Glasnik Vrhovnog vjerskog starješinstva Islamske vjerske zajednice, a prvu obljetnicu Malićeve smrti 1936. godine obilježio je i Gajret. U Gajretu Malićev dobar poznanik Tajib Okić o njemu govori kao o osobi čvrstog karaktera sa svim predispozicijama ozbiljnog naučnika, posebno nadarenom čovjeku koji je impresionirao svojim poznavanjem filozofije, misticizma, religijskih učenja, čovjeku s pjesničkom inspiracijom. Po Okiću, bio je plemenit, duboko osjećajan, skroman do granica mističkog odricanja od materijalnih stvari, nije bio karijerist. Dosljedan u svojim uvjerenjima koje je uvijek najjačim argumentima branio.

Malićev bliski prijatelj Abdurrahman Nametak je pisao o Maliću kao “...dragom stvorenju, koje smo nenadano upoznali, zavoljeli i shvatili njegovu veliku vrijednost... naučenom na dobro i zlo na ovom svijetu ali koji je primao samo dobro i ljepotu u svoje srce, veliki um i plemenitu dušu”.

O Malićevom odnosu prema islamu napisao je: “Prešao je na islam iz najčišćeg uvjerenja... O islamu je znao sate i sate govoriti s tolikim entuzijazmom, s tolikom ljubavlju da bi, čini mi se, bio u stanju privesti u islam i najvećeg njegovog protivnika. Naglašavao je, da islam ne treba izučavati na životu današnjih muslimana, jer su se od njega prilično udaljili, nego na životu prvih muslimana i na onom što je Kur’anom i Hadisom rečeno.” Nametak, također, izražava žaljenje što ga bosanski muslimani kao i općenito muslimani s kojima je dolazio u dodir nisu najbolje razumjeli, njegov talent i entuzijazam, pa ga nisu baš niti pomagali. Da razbije svaku moguću sumnju u Malićevu iskrenost kao vjernika, dodaje: “Nije bio hohštapler, koji iz koristoljublja prelazi na Islam da isisava plemenitost pojedinih dobrotvora muslimana, nego pravi sabirin, koji je stoički podnosio oskudicu...”.

Profesorica stranih jezika Nevenka Malić – Ramous (Imotski, 1899. – Rijeka, 1993.), nešto mlađa sestra Milivoja Malića brižno je njegovala uspomenu na svog brata. Zorica Manojlović iz Državnog arhiva u Rijeci pisala je da su se Nevenki obraćali Malićevi prijatelji i saradnici. Razmjenjivala je pisma i s Abdurrahmanom Nametkom i s Okićem. Dok je Nametka smatrala Malićevim intimnim prijateljem, prema Okiću je, iako je cijenila njegov tekst o Maliću, ipak zadržala izvjesnu sumnju zbog njihova krajnje suprotnog iskaza o Malićevom rukopisu Zašto sam prešao na Islam. Ponudu da se Malićeva ostavština preda Gazi Husrev-begovoj biblioteci dobila je od dr. Muhameda Hadžijahića koji je jednom prilikom došao u Rijeku s molbom da mu posudi Malićev rukopis Slavni Jugosloveni u stranom svijetu.

Osim što je brinula o rukopisnoj ostavštini svoga brata, sredila ju i predala u Sarajevo na trajnu pohranu, svojom ulogom u porodici povezala je razdvojene dijelove njegovog ličnog i porodičnog života.

Uz svoju majku a nakon njezine smrti sama, skrbila je i podigla Malićevu kćer Jelenu Tušenku koja je 1939. godine posredovanjem međunarodne humanitarne organizacije, iz Davosa u Švicarskoj stigla na Sušak očevoj obitelji. U osvit Drugog svjetskog rata majka je djevojčicu najvjerojatnije u strahu od nacističkog progona sklonila kod jedne porodice u Davosu, ali sebe nije uspjela spasiti. Malićeva supruga Noemie, kojoj je on posvetio svoju knjigu, stradala je u Holokaustu.

Jelena Tušenka Malić udana Šonje (Nica, 1933. – Zagreb, 1984.) je od najranijeg djetinstva odgajana višejezično i bila okružena 'živopisnim pričama što je odredilo njezin profesionalni izbor. Bila je profesorica francuskog i talijanskog jezika, radijska novinarka u kulturi, pisala je za djecu. Tušenkin suprug, hrvatski lingvist i leksikograf Jure Šonje dao je posthumno objaviti njenu zbirku priča za djecu pod naslovom Pupoljci niknuli iz snova radost nose (Zagreb, 2004.) i kao slikovnice dvije priče Dobričice i Klupko (Zagreb, 2014). Malići, Nevenka pogotovo, održavali su odnose i s Malićevom prvom suprugom Franjicom Svetličić koja je sa sinom živjela u Zagrebu, pomagali je. Povezali su njegovu djecu, sina Milivoja (Ravna Gora, 1922. – Beograd, 1967.) i Jelenu Tušenku koji su bili bliski sve do svojih također preranih smrti.

Nevenka je Malićev arhiv dala pohraniti u Gazi Husrev-begovoj biblioteci uz suglasnost njegove djece, budući da oni nisu imali poseban interes za orijentalistiku (sin Milivoj bio je ekonomist po struci), čime je dodatno pokazala koliko je poštovala njegov život. Malić je za svog dugog izbivanja i burnog života bio cijelo vrijeme u kontaktu sa svojim sestrama i bratom Matom. Sestra Zlata također je bila nastavnica, brat Mate službenik po završenoj Trgovačkoj akademiji. Najmlađa sestra Marija (Marica) udala se za Marija Rossija, riječkog prirodoslovca amatera i kasnije inicijatora osnivanja Prirodoslovnog muzeja u Rijeci 1945. godine. U pismima Marici Milivoj opisuje kroz što sve prolazi, daje joj razne savjete, otvoren je, iskren, emotivan. Malići su ga pomagali, podržavali, razmjenjivali pisma. Majka Ilda je imala poseban autoritet u porodici, Malić je u pismima sestrama uvijek nježno pozdravlja i pokušava je zaštititi od loših vijesti o sebi. Porodica se ponosila i učinila je sve da obrani njegov izbor, kad je to bilo potrebno.

Presudan slučaj u koji se porodica snažno uključila dogodio se neposredno nakon Malićevog ukopa kada je morala žestoko braniti pravo da sin bude sahranjen uz oca u obiteljskoj grobnici bez obzira na njihovu različitu vjeroispovijest. Iako su lokalne novine sprovod dr. Mirze A. Milivoja Malića opisale kao dostojan ispraćaj uvaženog sugrađanina kojem je nazočio velik broj znanaca i poštovalaca te opširno prenijele govor zagrebačkog muftije, ipak je islamski obred bio na Sušaku u to vrijeme nesvakidašnji događaj koji je izazvao i neke negativne reakcije. Prema tadašnjim običajima i propisima groblja su bila vjerski podijeljena pa je prvi islamski obred na trsatskom groblju bio presedan. Na to su se pozvali trsatski župnik i senjsko-modruški biskup kada su nekoliko dana nakon pokopa, općinskim vlastima službeno negodovali što je Malić kao musliman sahranjen na rimokatoličkom dijelu groblja i zatražili da se njegovo tijelo prenese na muslimanski dio. Iako to nije bilo moguće iz jednostavnog razloga što na Sušaku tada nije postojala ni islamska vjerska zajednica pa ni muslimansko greblje, porodica je odlučila najenergičnije spriječiti takav razvoj događaja iz razloga očuvanja obiteljskog integriteta i poštovanja vjere svoga sina i brata. Spor je potrajao od oktobra 1935. do juna 1936. godine, navodno je ekshumacija čak bila i naložena.

Gradsko poglavarstvo Sušak se zbog slučaja koji nije bio predviđen propisima o uređenju groblja pozvalo na zagrebačku praksu da se da prednost pravu zajedničkog ukopa članova porodice bez obzira na vjeroispovijest, ali je tražilo i mišljenje više vlasti u Zagrebu koja je na kraju potvrdila takvu odluku. U novembru 2013. godine posmrtni ostaci Milivoja Mirze A. Malića i članova njegove porodice, roditelja, sestre Nevenke i njenog supruga, prebačeni su s trsatskog groblja na groblje Kozala u porodičnu grobnicu.

„Životopis Milivoja Mirze Malića, publiciste, prevodioca i jednog od pionira iranistike na našim prostorima, priča je za sebe. Čitajući njegovu biografiju osjetili smo duboko poštovanje prema čovjeku koji je imao hrabrosti da, unatoč brojnim preprekama, odvažno i ustrajno slijedi svoj životni put. Skrhan bolešću, često bez novca i osnovnih sredstava za život, okružen nerazumijevanjem šire zajednice i napušten od svih osim najbližih članova porodice i malobrojnih prisnih prijatelja, Malić je pandan svojoj sudbini pronašao u Fevziju Mostarcu. Iako su se između njih dvojice ispriječila dva duga stoljeća i različit civilizacijski i kulturološki milje, prisnost je bila očigledna. Autobiografski motivi prožimaju mnoge dionice Malićeve disertacije o samozatajnom životu šejha Fevzija, koji u miru tekije na Buni, na krajevima Osmanske države, daleko od vreve tadašnjih velikih centara – Istanbula, Edirnea, Kaira pa i Sarajeva – njeguje i razvija sasvim neočekivan, nadasve profinjen naučni diskurs. Za razliku od većine sunarodnika koji svoja djela uglavnom pišu na arapskom i turskom jeziku, Fevzi svoje književno djelo piše na perzijskom jeziku usprkos hiljadama kilometara koji su ga dijelili od perzijskoga govornog područja. I u tom je segmentu bliskost između Fevzija i Malića očigledna te smo uvjereni da su slične životne sudbine i duhovne sklonosti glavni razlozi koji su utjecali na Malića da se u svojoj doktorskoj disertaciji bavi Fevzijem Mostarcem i njegovim djelom“, rekao je o životu Malića dr. Elvir Duranović.