Svaki razgovor s Milenkom Karovićem počinje i završava Zenicom i o Zenici. O gradu u kojem nije rođen, u kojem nije odrastao, gradu u koji je došao slučajno, prije skoro pola stoljeća. I u kojem je ostao i do danas, sada već penzioner. Crnogorac, Nikšićanin, za sebe danas kaže, kroz smijeh, da je „rođeni Zeničanin“.
„Volim osrednje gradove“, priča nam Milenko Karović. „Zenica je ista Nikšić. Radnički grad, ima Željezaru, ima rudnik. Volim takve gradove. Mene je Emir Nuhanović, direktor Sarajevske filharmonije, zvao da se javim za dirigenta operskog hora. Nisam htio. Jednostavno, ovaj milje meni odgovara. Svi me znaju, opšte sam poznat u ovom gradu. Niko mi ništa ne može (smijeh). Ljudi su me zavoljeli, poštuju me čak i oni koji me ne vole. A to mi je važno, da me poštuju. Mene voli moja porodica. Ja sam ti stari stereotip, realista, koji ne voli ništa iza leđa, nego sve u lice.“
POD RAVNANJEM DIRIGENTA
Taj je profesor zeničke Prve gimnazije jedan od najpoznatijih Zeničana, osoba koja je stvorila zenički brend, njihov čuveni Omladinski hor, osnovan 30. septembra 1992. godine. U vrijeme osnivanja imao je 32 članice, uglavnom srednjoškolke, različitih nacionalnosti. Danas među njima ima i dječaka i momaka. Ulaznica za hor jeste dobra volja i dobar glas. Sve ostalo im je potpuno nevažno.
„Bilo je problema kada sam odlučio praviti hor. Došao čovjek koji nije htio da radi u Muzičkoj školi jer je meni takav način rada bio dosadan. Kreativac sam, došao sam u školu u kojoj sam se mogao izraziti, u kojoj sam mogao djecu naučiti da slušaju muziku, počeo sam da stvaram hor od djece. I stvorio sam ga. Prvo što smo naučili pjevati, tu na stepenicama gimnazije, bilo je 'Jugoslavijo, borba te rodila'. Mi smo tako počeli, a tako su počeli i komentari, šta misli, šta hoće. Bilo je puno sujetnih ljudi zbog kojih sam ugasio hor. I onda smo u decembru 1992. godine, u Crkvi Svetog Ilije, nastavili priču o horu“, sjeća se Karović.
Prve probe tih ratnih dana, u nedostatku adekvatnijeg prostora, održavane su u Crkvi sv. Ilije, odnosno istoimenoj župi, zahvaljujući predusretljivosti tadašnjeg župnika fra Stipana Radića.
„Kaže meni jedna učenica: 'Tražio je Fra Stipan ravnatelja u župi.' Rekoh: 'Šta traži, šta da ravnam?' 'Ma dirigenta, profesore', kazala mi je ona. Ja sam ateista, malo sam nevjernik, neko ko je rođen u socijalizmu i tako odgojen. Uvijek sam vjerske službenike zamišljao kao neke starce sijede brade. Nekakvi mudraci. Dolazim u župu, izlazi na vrata mlađi čovjek i ja mu kažem: 'Momak, izvini, trebao bih fra Stipana.' Kaže: 'Ja sam.' Rekoh: 'Ja sam onaj, kako se to kod vas kaže, ravnatelj. Pravoslavac sam, ateista, da odmah znate s kim imate posla. Ali ako ćete profesionalca, onda ćemo raditi.' I radili smo, on je zaista sjajan lik, strašan čovjek koji je puno pomogao ovom narodu ovdje.“
Svoj prvi nastup Omladinski hor Zenica, pod „dirigentskim ravnanjem“ njegovog utemeljitelja Milenka Karovića imao je četvrtog oktobra, u povodu rođenja katoličkog sveca Franje Asiškog. Prvi veliki koncert imali su 19. februara 1993. u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu.
„Pristao sam ja da 'ravnam', međutim, doveo mi u hor Stipan neke babe. Rekoh: 'Mogu li ja dovesti svojih 30 djevojaka?' Kaže da može. I dovedem ih, da ne sjede kući besposlene. I tu sam proveo čitav rat. Pjevali smo puno i često, dijelove opera, različite komade. Ali me je uvijek fra Stipan zezao da volim da mu pojem u crkvi, ko da je opelo (smijeh).“
Te godine uslijedilo je i prvo gostovanje, na poziv Evangelističke crkve njemačkog grada Eschwegea, pa su početkom marta 1993. godine, otputovali na turneju po gradovima Esenske oblasti, na kome je za sedamnaest dana boravka održano devet koncerata.
„Iz Zenice smo krenuli za Njemačku. Fra Stipan, ja, Anto vozi, s nama Ivona, koju je kod Jablanice ujeo cuko. Zaustavljaju nas naši u Salakovcu. Kažu: 'Na Veležu su četnici s topovima, krenite, pun gas pa šta vam Bog da.' Dva autobusa puna djevojaka, 72 unutra. Mi zajednički pasoš, ja staru crvenu ličnu imam uza se. Kasnije nas zaustavlja mladi nadobudni 'havajac', pripadnik HVO. Traži osobnu. Rekoh: 'Šta ti je to?' Otvara on ličnu, na njoj petokraka, ime oca: Dušan, rođen u Nikšiću, imam sve reference da me sahrane odmah. 'Vama iz Zenice dali da vodite hor?', pita. 'Jesu', rekoh. Kaže: 'Nemojte se ovuda vraćati.' U Metkoviću nas zaustave, nemamo vizu, jedva nekako dobijemo pismo iz Njemačke i krenemo preko granice. Kaže nam šef policije: 'Idite i, ako ko pita, nisam vas ja pustio, kroz Metković niste prošli.' U toj žurbi udarim glavom u vrata od auta, evo i danas imam na nosu biljeg, vizu iz Metkovića.“
Po povratku u Zenicu pripremaju veliki koncert, „Sweet Memories“, čija je premijera održana u augustu 1993. godine. Tada je pjevalo čak 106 djevojaka. „Cijela Zenica priča, neće se Milenko vratiti, neće ni žena ni dijete ni on. Kad smo se vratili, dočekalo nas je dvije hiljade ljudi. Čujem, viču: 'Je li se Milenko vratio?' 'Evo ga', rekoh po izlasku iz autobusa. Kad viče neka nana: 'Allah te nagradio'“, priča nam Karović. Od jeseni 1993. do kraja Agresije na Bosnu i Hercegovinu Omladinski je hor uspio snimiti i izdati videokasetu, nastupati za sve vjerske blagdane, ići na gostovanja u Njemačkoj, Poljskoj, Hrvatskoj... Za četiri su ratne godine priredili oko 200 koncerata u Bosni i Hercegovini.
„Nikad nisam imao dilemu hoću li ostati u ovom gradu ili ne. Da sam pobjegao, nikada se ne bih mogao vratiti i pogledati ovoj djeci u oči. Nikad. To je jače od mene. Mogao sam otići. Ali gdje? Svi oni koji su otišli danas životare, čuvaju magacine, a imao sam puno više razloga da odem. Znali su mene zvati u dva ujutro telefonom i provocirati, zvati me četnikom. Ali sam bio siguran, jer na mene nisu dali ni zenička raja ni zenička jalija ni opasni kriminalci, jer su svi bili moja djeca, moji učenici. Oni su me čuvali“, govori nam Milenko nastavljajući:
„Jedne noći, rano ujutro 1993. godine, neko zove i viče: 'Četnik, ima li u Zenici četnika?' Rekoh: 'Odakle zoveš?' Kaže iz Podgorice. 'Pa što mene zoveš, eto ti Podgorica puna četnika.' Kaže: 'Sutra dođi na regrutaciju u Sedmu muslimansku.' Ujutro žena ni da čuje da idem. Ali ja pravo u Sedmu muslimansku. Na straži moj učenik, kaže: 'Selam, profesore', rekoh: 'Alejkumu selam, idem kod Brzine, reci Halilu da je Milenko došao.' Izađe Halil, viče: 'Šta je, Mile, u čemu je problem?' Rekoh: 'Moram s tobom pričati, ali mi prvo reci ima li cigara i kahve. 'Ima za tebe nekakvog Partnera', smije se Halil. I ja mu objasnim šta je bilo, da me je neko zvao da se prijavim. On se odvalio od smijeha. Popijemo mi kahvu, on zovne svog komesara, kaže mu da postavi lovca da ne bi više ko slučajno nazvao. I više niko nije ni zvao.“
DRUGA KUĆA GIMNAZIJA
Ali otkud uopće Milenko Karović u Zenici, kako je dospio u taj grad iz svog rodnog Nikšića? „Ja sam autohtoni Crnogorac, Nikšićanin, iz porodice koja je u tom gradu stoljećima. Moj je stric bio čuveni jugoslavenski pjevač Nikola Karović. Otac mi je bio direktor rudnika, a potiče iz porodice bačvara. Radili su bačve za pivaru. Majka je bila jedinica iz porodice nikšićkih trgovaca. Ja sam nestalan čovjek, ne volim biti na jednom mjestu. S 14 godina sam otišao od kuće, drugi put. Prvi put sam pobjegao od kuće kada mi je bilo šest godina, pokrao sam neko voće komšiji, nisam smio kući od straha i pobjegao sam babi koja je bila u selu udaljenom 11 kilometara. Treću su noć saznali gdje sam, a do tada je majka sva osijedila. Doslovno“, sjeća se, nastavljajući:
„U životu sam želio samo dvije stvari, da budem autoelektričar i muzičar. Drugo me ništa nije zanimalo. Kada sam završio osnovnu školu, rekao sam im da ću ići u Muzičku školu u Titogradu. Niko nije htio ni da čuje, porodična je tradicija bila nikšićka gimnazija. Kazao sam im da ne želim u gimnaziju, da je to za mene, da izvinite na izrazu, pederska škola i eto, potrefi se da čitav život provedem i penziju zaradim u gimnaziji. Uzmem dokumente, džeparac, sjednem na šinobus i u Titograd. Položio prijemni. Završio sam u Sarajevu fakultet. Već sam u Sarajevu tih godina, tu studiram i 1978. s KUD 'Seljo' idem u London na takmičenje. Po povratku iz Londona otišao sam obići roditelje u Nikšiću. Ulazim u kuću, kad, mati me čeka i pruža mi nekakav papir. 'Milenko, znaš da ja nikad ne psujem, ali evo, došao ti je poziv da radiš u pederskoj školi.' Dobio sam posao u zeničkoj gimnaziji i mati je mene čekala osam godina, da mi vrati, da bi mi to rekla. Eto, čitav sam život proveo u gimnaziji, Prva zenička gimnazija je moja kuća.“
Kućom je zove i zato što je u njoj upoznao svoju buduću suprugu, djevojku s kojom se kasnije oženio i dobio sina. „Kada sam počeo raditi u gimnaziji, nisam uopće ulazio u zbornicu. Imali smo neke probe, svirao je Aljoša Buha iz 'Crvene jabuke', doktor Geza, ma sve monstrumi na instrumentima. Dolaze oni na probu i viču kako je došla dobra profesorica engleskog. Na pauzi odem da malo pogledam, vidim zgodnu crnku, visoku, k'o zmaj. Bila je u gimnaziji profesorica Ingeborg koja je predavala latinski. Ušao sam u zbornicu i s tom crnkom započeo priču. Pitala me je šta radim, rekao sam joj da sam hausmajstor, da mijenjam sijalice i radijatore. Na to će Ingeborg meni da ne zamajam kolegicu, jer je tek došla i predstavila me je. Kada je čula ko sam, malo je ustuknula i rekla mi da je čula za mene i da joj je majka rekla da se ne druži sa mnom ni pod razno. Naime, godinu ranije radio sam u osnovnoj školi Sead Škrgo. Vozario s fakulteta u tu školu, vodio mali hor, ali sam bio u to doba popriličan boem, počesto sam znao biti pijan. Ronilac, šta ćeš. Moja asistentica je kazala toj crnki da se ni slučajno sa mnom ne druži, da sam simpatičan, ali kurvar i boem. Sve sam ja to saslušao i rekao joj da, ako hoće, neka posluša, a ako neće i ako joj bude dosadno, može doći kod mene u kabinet. I došla je. Danas imamo troje unučadi.“
ZENICA DANAS
Nakon četiri decenije rada u gimnaziji, Karović je otišao u penziju, no nastavio je raditi sa svojim horom. Ima 70 godina, ali to se na njemu ne vidi, vitalan je uprkos cigaretama koje ne vadi iz usta. Kaže da je za to kriva „japija“, ali i rano ustajanje, vježbanje i zadovoljstvo rada sa „svojom djecom“. Ali ne sviđa mu se baš previše današnja Zenica. Niti onaj kojeg danas zovu njenim gradonačelnikom. „Zenica je prije bila mnogo kvalitetniji grad. Bilo je mnogo intelektualaca, mnogo pismenih ljudi, mnogo gradskih ljudi. Ljudi koji su znali šta je kultura. Papirna je bila kultno mjesto, sve se tamo odigravalo, hotel 'Metalurg' i njegova bašta bili su čudesno mjesto. Zenica je bila grad“, sjeća se Karović nastavljajući:
„Danas se ona samo tako zove gradom. Danas ovdje vlada seljakluk. Pođimo od čelnika grada. Njega Zenica ne interesuje, on je tu da ostvari svoje želje. Za razliku od rahmetli Huse Smajlovića, koji je bio čovjek, koji je volio sport, volio kulturu, koji je sve ulagao. Ovaj je sada uništio kulturu u ovom gradu. Najveći mu je kulturni projekt u posljednjih šest mjeseci 'Top model'. On mrzi sve što je zeničko, mrzi zeničke sportske klubove, zeničku kulturu, sve što ima zenički prefiks on mrzi. Jedan čelnik grada, neko ko mene predstavlja, ne može biti onako vulgarna osoba s vulgarnim ispadima u javnosti. Da vrijeđa ljude, da im dijeli epitete. To ne priliči gradonačelniku. Neka sam ja konzervativan, ali to tako ne može. Radim ovdje 42 godine, nikada gradom nisam prošetao u šorcu. Nikada nisam zakasnio na čas, nikada nisam bio na bolovanju. Ja sam profesor gimnazije. Danas sve može. Ali eto, ovaj narod šuti. Oni koji su ga izabrali sada mene ne pozdravljaju jer sam u jednoj emisiji na TV Zenica kazao sve što mislim o njemu. Zato on zabranjuje ljudima da se sa mnom druže, oni koji nemaju svoje ja to prihvataju. Strašljivi su jer se boje za egzistenciju. Mene ne zanima, ali ne smije se usuditi da mi dira djecu. Ko mi takne u djecu iz hora imat će posla sa mnom. To je crnogorska besa.“