Nema okrutnijeg i nehumanijeg sukoba od građanskog rata. Iznad svega, ako je, kao u slučaju Mjanmara (bivše Burme), bratoubilački sukob pomiješan s nizom sporednih sukoba protiv etničkih manjina koje žive unutar njegovih granica, uglavnom proizašlih iz sukoba između dviju religija koje su suprotstavljene poput budizma i islama, što eksponencijalno umnožava užas.

Oružane snage ili Tatmadaw, koje su jurišale na vlast gotovo pola stoljeća, masakrirale disidente, koristile taktiku spaljene zemlje istrebljujući manjine i zaustavljale svaku inicijativu demokratizacije zemlje, 2021. godine ponovno su poništile izbore održane u novembru prethodne godine kako bi poništili uvjerljivu pobjedu Nacionalne lige za demokratiju (NLD), stranke dobitnice Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi, koja je uhapšena pod optužbama za izbornu prevaru.

General Min Aung Hlaing preuzeo je vlast usred protesta u glavnom gradu Naypyitawu. Odgovor vlade bio je jednako brutalan koliko i nemilosrdan. Ubijene su stotine ljudi. Od tada je otvoreni sukob urušio ionako razorenu nacionalnu ekonomiju.

Najnovija eskalacija nasilja započela je prošlog oktobra kada je koalicija naoružanih gerilskih grupa pokrenula koordiniranu ofanzivu protiv vojne hunte, samo ovaj put primjenjujući ratne strategije 21. stoljeća poput upotrebe dronova za bombardiranje vladinih snaga u državi Kayah, smještenoj na granica s Tajlandom; u zapadnoj državi Rakhine, koja graniči s Indijom; i na sjeveru države Shan, koja graniči s Kinom.

Danas zemlja ima dva miliona interno raseljenih osoba, a od 2021. “6337 civila umrlo je iz političkih razloga”, prema Institutu za istraživanje mira sa sjedištem u Oslu.

Prošle je godine šefica UN-a za ljudska prava Michelle Bachelet pozvala Vijeće sigurnosti da poduzme "jače mjere" kako bi izvršila pritisak na vojsku da sjedne za pregovarački sto. Međutim, kako je rekla za BBC u februaru 2022. godine, "međunarodnom odgovoru na krizu nedostaje hitnost", zbog čega je Bachelet opisala situaciju kao "katastrofalnu".

Više od godinu dana kasnije, situacija se samo pogoršala.

Oko 55 miliona stanovnika Mijanmara podijeljeno je u 135 etničkih grupa, iako ih vlast klasificira u osam glavnih grupa: Bamar (68% stanovništva), Chin, Kachin, Kayin, Kayah, Lun, Arakanese i Shan (oko 25%).

Međutim, to su samo oni koji su priznati, to nisu svi narodi koji stoljećima žive u zemlji, kao što su burmanski Kinezi i etnička skupina Panthay (oko 3% stanovništva), burmanski Indijanci (2%), anglo-burmanske i nepalske Gorkhe.

Također vlast ne priznaje narode Taungtha i Rohingya, potonje s više od milion muslimana koji su žrtve progona koji ih je prisilio da potraže utočište u susjednom Bangladešu, gdje također nisu dobro primljeni. Mnoge od njih burmanska vlada smatra ilegalnim migrantima, iako su se borili s Englezima tokom japanske okupacije u Drugom svjetskom ratu, upravo protiv marionetske vlade države Burme koju je pomogla uspostaviti vojna organizacija Tatmadawa. Tome treba dodati budističke ultranacionalističke grupe kao što su MaBaTha i antimuslimanski pokret 969.

S druge strane, manjine kada se organiziraju imaju dovoljno snage da destabiliziraju cijelu regiju. I to je ono što se događa posljednjih sedmica, u kojima se vladine trupe suočavaju s operacijom 1027, koja okuplja nekoliko pobunjeničkih grupa. Situacija postaje toliko kritična da je Vlada nedavno izjavila da "ako vojska ne uspije zaustaviti pobunjeničku ofanzivu, državi prijeti raspad".

Prema jednom od glasnogovornika Nacionalnog demokratskog saveza Mijanmara, jedne od glavnih oružanih opozicionih grupa, konačni cilj je zauzimanje glavnog grada. Do sada je zbog borbi raseljeno više od 200.000 ljudi i "postoji velika zabrinutost oko humanitarnih posljedica", prema riječima glavnog tajnika UN-a Antonija Guterresa.

No, svijet prekriženih ruku promatra katastrofu u Mijanmaru.