„Mesnevija“, treći svezak, bejtovi: 2504-2569/III (prvi dio)
Priredio: Šaban GADŽO
Euzubilla, bismilla, elhamdulillah
Rabbi-šrahli sadri...
Naslov večerašnjeg dersa:
POJAŠNJENJE TOGA DA JE ČOVJEKOV NEFS NA MJESTU TOG KRVNIKA KOJI TVRDI DA VO NJEMU PRIPADA; DA JE TAJ KOLJAČ PAMET; DA JE DAVUD, A.S., HAKK ILI ŠEJH, ČIJOM SE SNAGOM ILI POMOĆI MOŽE UBITI ZALIM I DOĆI DO OPSKRBE BEZ STJECANJA I BEZ RAČUNA
Imamo večeras ders od 65 bejtova, jedan izuzetan ders. Da nam Allah pomogne da to mognemo prenijeti na najljepši i najlakši način. Hazreti Mevlana u ovom dersu koristi ovu priču koju smo slušali u nekoliko prijašnjih dersova, o onoj osobi kojoj je na dovu njenu da joj Allah da opskrbu bez truda u kuću uletio vo, i znate šta se sve dešavalo, pa hz. Mevlana hoće da nam pojasni o čemu se tu radi. Navodni vlasnik vola potražuje to pred Davudom, a.s. Kasnije se ispostavlja kakav se lopovluk krije u tome svemu, osuđen je ovaj navodni vlasnik i pogubljen. Sad hoće hz. Mevlana – ko kad je ovo poseban velikan – da nam tu priču pretoči u svakog od nas i da sad sve ove ličnosti spomenute u ovom događaju u vaktu Davuda, a.s., ti i ja nađemo u sebi. Sad, znajući tu priču, postaje nam bliže i jasnije sve ovo, tj. kako djeluje ovaj navodni vlasnik vola, odnosno tvoj nefs, i kako potražuje to svoje navodno pravo. Onaj u čiju je kuću upao vo i koji ga je zaklao, to je tvoja pamet, a Davud upućuje na Hakka Uzvišenog ili na onoga koga je Gospodar Uzvišeni Svojim zastupnikom učinio. I samo uz njegovu pomoć može se ovaj zulumćar, tvoj i moj nefs, pobijediti. Pa poslušajmo dobro šta će nam poručiti hz. Mevlana. Kad bismo samo kako treba čuli ove bejtove, mislim da bi nam bilo dosta za život i znali bi da sve ovo na pravi način sprovedemo u praksi...
Ubij svoga nefsa i svijet oživi!
On je gazdu ubio! Obuzdaj ga i robom učini!
Ovdje vidimo kako upućuje hz. Mevlana, ne arapskim riječima nego perzijskim, na ajeti kerim, esteizubillah: Faktulhu en fusekum! Ubijte svoje nefsove... zaista to je hajr po vas / Kod vašeg Stvoritelja./ (el-Bekara,54). Šta znači svijet oživjeti? Znači probuditi ponovo tu dušu koja je na ovakav način sputana.
Pazi! Tražitelj vola je tvoj nefs!
Sebe je napravio gazdom i prvakom!
Trebamo ovo imati na umu, koliko se naš nefs može osiliti. Vidite u ovom primjeru koliko se osilio i uzoholio – sebe je prometnuo za gazdu i onda on komanduje. I gdje vodi čovjeka? Pa u sigurnu propast.
Taj koljač vola je tvoja pamet. Idi!
Nad ubicom vola tijela munkir ne budi!
(Vo tvoga tijela je nefs. Njega stuci i zakolji. Nemoj biti poricatelj.)
Pamet je zarobljenik i želi od Hakka
opskrbu bez truda i ni'mete na tabaku.
(Blagodati na tacni.)
Njegova opskrba bez truda čime je zavještana?
Tim klanjem vola koji je temelj zla.
Čime je uslovljena ova opskrba koja dolikuje pameti, koju pamet traži? Uslovljena je klanjem vola-nefsa, koji je temelj zla. Dakle, da bi ti došla ova opskrba, duhovna opskrba (a vidjet ćemo, kasnije će nam to još pojasniti), uslov je da zakolješ ovoga dušmana koji je između tvoje dvije strane, a koji je temelj zla.
Nefs govori: „Zašto si ubio mog vola?“
Zato što je vo nefsa, slika tijela.
(Tijelo je oličenje nefsa, puno strasti.)
Svu složenu problematiku života objašnjava nam i rasvjetljava hz. Mevlana ovim bejtovima Mesnevije: kako on stvari vidi i kako ih mi gledamo. Pošto ne vidimo istine, mi donosimo pogrešne zaključke. A hz. Mevlana vidi istinu pa nam je otkriva.
Pamet, potomak gazdin, ostade bez sredstava za život.
Krvoločni nefs postade gazda i predvodnik.
Sve ovo povezujemo s pričom gledajući kako se ovaj proces odvija, pa nam je sad potpuno jasno šta se to sve u nama može pokrenuti.
Opskrba bez truda, znaš li šta je?
(To je) hrana duša i opskrba vjerovjesnička.
Kao da vidi hz. Mevlana da smo zbunjeni, pa nas pita: Znaš li šta je opskrba bez truda? Razumiješ li šta ti ovo govorim sve vrijeme? A onda nam daje odgovor: To je hrana duša i opskrba vjerovjesnička.
Ali zadržana je na žrtvi vola.
Blago je u volu, znaj, o, radoznali!
Treba zaklati vola svoga tijela. A šta je to ustvari? To znači obuzdati svoje strasti. O, ti koji kopaš rudnik ne bi li došao do zlata, nek znaš da je tu rudnik – blago je u volu! Zakolji njega, skloni tu perdu nad tom riznicom i eto ga, eto blaga traženog! Tako je blizu.
Sinoć sam nešto pojeo, inače (a da nisam) dao bih
uzde potpuno u ruke tvoga razumijevanja.
Polahko nas sad uvodi u jednu tešku problematiku: Zašto se čovjek veže za uzroke, a za šta bi, suštinski, trebao da se veže? Pa sad ovako kaže: Sinoć sam nešto pojeo..., kao da hoće da kaže hz. Mevlana, previše sam možda jeo nečega i sad je to uzrok zbog čega ne mogu da vam ovo izložim sve do kraja, da u ruke tvoga razumijevanja potpuno uzde predam, tj. sve bih ti to razotkrio, ovu tajnu, ali to me sprečava.
Sinoć sam nešto pojeo..., to je bajka.
Što god dolazi, iz tajanstvene kuće je.
Ove tri riječi koje sam ti spomenuo maloprije u bejtu, ovo: Sinoć sam nešto pojeo..., ma to je priča, fraza; to je samo moj izgovor, isprika pred vama, jer: Što god dolazi, iz tajanstvene kuće je. Pošto smo rekli da ćemo sad ući u problematiku uzroka, pa bi ti mogao ovo da nazoveš uzrokom, hz. Mevlana nam ukazuje na jedan drugi izvor. Ovome bejtu možemo prići i ovako: vodimo računa svakako šta jedemo. To je itekako bitno. S druge strane, hoće hz. Mevlana da nam kaže da to dolazi s jedne druge strane, pa ne veži se za tu pojavu. Recimo, konkretno, pojeo sam nešto pa sam morao npr. da legnem i sad da izgubim vrijeme koje sam trebao da posvetim ovoj temi, ili da me obori san i sad ono što bih želio sa vama da podijelim ne mogu zbog toga. Međutim, podvlači on u drugom stihu, što god dolazi, iz tajanstvene kuće je. Koja je to kuća? To je kuća sudbine, predodređenja – ono što je kod Gospodara. A mi se pitamo, odakle dolaze te stvari i vežemo ih za uzroke koje vidimo i onda napadnemo neki uzrok koji vidimo da pored nas stoji i pripišemo njemu krivicu. A u ajeti-kerimu ovako nam se kaže: Ma gdje vi bili, stići će vas smrt, pa makar se nalazili i u visokim tvrđavama. Ako ih stigne kakvo dobro, oni vele: „Ovo je od Boga!“, a snađe li ih kakvo zlo, oni govore: „Ovo je od tebe (Muhammede)!“ A onda nam Gospodar završava ovaj ajeti-kerim – Reci: „Sve je od Allaha!“ Pa šta je ovim ljudima?! Oni kao da ne razumiju ono što im se govori! (en-Nisa, 70) Dakle, prođi se uzroka! To dolazi s jedne druge strane. Moli Gospodara da u druženju s onima koji imaju vid i ti zadobiješ vid, pa da onda u srž problema gledaš, da vidiš stvari onakve kakve jesu. Ima jedna arapska izreka koja kaže: Vjetrovi pušu kako ne pogoduje lađama! (Kako bismo mi željeli. Tako to obično u životu biva!) Nekoliko puta nam se kod Hadži Hafiza znalo desiti da nam on kaže: Dođite sutra, imam nešto da vam kažem. I mi se iskupimo, i sad čekamo da nam to kaže, ali on ne govori. Onda ga Velija (a svakako je on bio njegov najbliži učenik) pita: Hadži Hafize, rekli ste nam da dođemo pa ćete nam prenijeti nešto, a Hadži Hafiz kaže: To je jučer tako bilo, danas se skroz situacija promijenila, i nema govora. Eto vidim uz ovaj bejt tu situaciju koja je bila. To dolazi s druge strane i vezano je za nešto drugo. Nešto drugo je iskrslo, kao u ovom slučaju: Sinoć sam nešto pojeo... Sad će nam to biti puno jasnije.
Zašto smo pogled na uzroke fiksirali ako smo od onih, lijepih očiju, naučili kako treba gledati!?
Dakle, zašto pratimo puteve kojima se do nečeg dolazi i sredstva kojima se nešto postiže ako smo od onih koji prodorno gledaju naučili kako treba gledati, a to su Božiji poslanici, Božiji prijatelji, jer oni ne fiksiraju svoj pogled na uzrok, nego na Onoga koji uzroke daje?! Gospodar nam preko Poslanika u hadisi-šerifu poručuje: Boj se pronicljivog pogleda mumina, jer on gleda s Allahovim nurom! Kad to jedan mumin, iskreni vjernik, može da posjeduje, jedan takav kvalitet, šta onda možemo reći kako to izgleda kod Božijih poslanika i Njegovih prijatelja? Još jednom: Zašto smo pogled na uzroke fiksirali... (Pogledajte kolike mi ratove međusobne vodimo zbog toga!) ...ako smo od onih, lijepih očiju, naučili kako treba gledati!
Iznad uzroka (vidljivih) imaju drugi uzroci.
Ne gledaj na ove (vidljive) uzroke!
Baci pogled na one skrivene!
Kao da nam veli: ovi vidljivi uzroci su oruđe u rukama skrivenih uzroka, pa dođeš li do musebbibul-esbaba, Onoga Koji daje uzroke, onda će ti slika biti jasna, onda ćeš progledati očima onih koji daleko vide (pejgamberi i evlije).
Vjerovjesnici su dolazili da bi presjekli uzroke.
Njihove mu'džize dopirale su do Saturna.
(Njihovi pogledi su dopirali do sedmog neba, tako su daleko vidjeli. A dolazili su da i nama otvore oči, pa da vidimo one prave uzroke. Putem ovih mu'džiza nama biva potpuno jasno kako se presijecaju ti uzroci. E onda nam navodi nekoliko primjera koje mi znamo:
Bez uzroka, more su rascijepili.
Bez sijanja, pšenicu su požnjeli.
Musa, a.s., svojim je štapom, po Allahovom naređenju, udario po moru i more se razdvojilo; Isa, a.s., tražio je od Gospodara da spusti sofru, sofra se spustila. Nema ovdje sevepa, nema ovdje uzroka – direktno od Gospodara to dolazi.
Također, pijesak je brašno postao putem njihova nastojanja.
Kozija dlaka u svilu se premetala kad bi je povukli.
(Ovaj prvi polustih upućuje na Ibrahima, a.s., kada mu je Allah, dž.š., pijesak pretvorio u brašno i spremljeno jelo, a kozija dlaka, u ruci Musaa, a.s., pretvarala se u svilu...)
Cijeli Kur'an govori nam o presijecanju uzroka;
o slavi derviša i propasti Ebu Leheba.
(Cijeli Kur'an govori o slavi velikih ljudi, o traženju drugih, dubljih uzroka i propasti Ebu Leheba – misli se na svaku vrstu zlikovaca i njihovu propast.) Da navedemo nekoliko ajeti-kerima: ...a onome koji se Allaha boji, On će izlaz dati i opskrbit će ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha pouzdaje, On mu je dovoljan. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu već rok odredio (et-Talak, 2-3). „Mi jesmo ljudi kao i vi“, govorili su im poslanici njihovi, „ali Allah dariva samo one robove Svoje koje On hoće; mi vam ne možemo donijeti dokaz osim s dozvolom Allahovom – a vjernici neka se samo u Allaha uzdaju.“ (Ibrahim, 11) Ako ti Allah kakvu nevolju da, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti htjedne dobro – pa niko ne može blagodat Njegovu spriječiti; On njome nagrađuje onoga koga hoće od robova Svojih; On je Oprostitelj grijeha, Milostivi (Junus, 107). Milost koju Allah podari ljudima niko ne može uskratiti, a ono što On uskrati niko ne može, poslije Njega, dati. – On je silan i mudar (Fatir, 2).
Ptica Eba-bil dva-tri kamenčića baci
i ogromnu vojsku Habeša rasturi.
Slon je izbušen bio bacanjem kamenčića
od ptica koje su tu vojsku nadlijetale.
Sura Elemterekejfe govori o ovome. Poznato nam je kako je Ebreha sa svojom vojskom iz Jemena krenuo da sruši Kjabu. Allah je poslao ptice Eba-bil, male ptice poput lastavice, koje su po tri kamena nosile, dva u svojim nogama i jedan u kljunu. Koga god je taj kamenčić pogodio, od slona do čovjeka, proburazio ga je. Kao da nam kaže hz. Mevlana: O, ti koji nećeš da se osloniš na Allaha Uzvišenog i da se u Njega pouzdaš, nego se čvrsto držiš vidljivih uzroka, pouku uzmi iz ovog čudnovatog događaja!
Repom zaklane krave po ubijenom udarite,
da bi istog časa on oživio u ćefinima.
Ovdje nas upućuje na događaje iz sure Bekare u vaktu Benu-Israila, esteizubillah: I kada ste jednog čovjeka ubili, pa se o njemu prepirati počeli, Allah je dao da izađe na vidjelo ono što ste vi bili sakrili. Mi smo rekli: „Udarite ga jednim njezinim dijelom!“ I eto, tako Allah vraća mrtve u život i pruža vam dokaze svoje da biste shvatili (Bekara, 72-73). Naređeno im je da zakolju kravu takvih i takvih osobina i onda da jednim njenim dijelom udare mrtvog. Mrtvi je odmah oživio i rekao ko je njegov ubica, a potom ponovo umro. A vidite ovu vezu: počeo je prvi bejt ubij svog nefsa i njega naziva volom kojeg treba zaklati, a ovdje klanje krave da bi oživio mrtvac... Pogledajte kako je to sve povezano u govoru hz. Mevlane! A on kaže: Ovo je nadahnuće od Hakka Uzvišenog!
Prerezanog grla skočio je sa svoga mjesta
i za svoju krv zatražio krv svoga ubice.
(Tako će biti i na Sudnjem danu: svaki mazlum tražit će svoj hakk od zalima.)
Tako je Kur'an, od početka do kraja,
napuštanje uzroka i razloga, pa – Ves-selam!
Ovdje ćemo završit, kaže hz. Mevlana, pa selam ti bilo! Eto, sve ti je rečeno kroz ove primjere: o napuštanju sekundarnih uzroka i podizanje vela s onih prvobitnih, primarnih uzroka; o direktnom suočenju s njima i brzom dolaženju do istine. Zato, napusti sekundarno a prihvati za ono što je primarno!
Otkriće ove tajne ne dolazi od zaokupljene pameti.
Ibadet čini da bi ti se otkrila!
Pogledajte šta nam je sad kazao, kako je riješio ovaj problem! Otkriće ove tajne, ovo što ti govorim, čovječe, ne dolazi od zaokupljene pameti. Saznanje ove velike tajne vezano je za ibadet. Čime smo sve zaokupljeni? Kad bi, onako pošteno, sagledali kako vrijeme provodimo, vidjeli bismo mnogo propusta. Godine prolaze... Kad bi nas neko upitao šta smo uradili za ovo vrijeme od 40-50 godina, kakav bi naš odgovor bio?! Gložimo se oko nekakvih stvari, oko međa, nekakve svojine itd. A vidite šta on kaže: Ibadet čini da bi ti se otkrila ta tajna! Koliko vremena ostavljamo da posvetimo Gospodaru? Eto, pošteno to pogledajmo, pa vjerovatno ćemo doći do zaključka da za to ostavljamo ono vrijeme koje ni u šta drugo ne možemo upotrijebiti! E onda se sjetimo pa krenemo na ovu stranu. Upamtimo dobro ovaj bejt! Otkriće ove tajne je vezao za ibadet, za robovanje Bogu. E sad, da ne bismo mi pomislili da se ovdje misli samo na to da klanjaš, da stalno postiš i tako... Ne, nije tako! Treba da sve što radiš radiš sa sviješću o Bogu, da te On promatra – to je onda ibadet. I istraj, čovječe! Kako je u hadisi-šerifu rečeno: Ko radi i postupa po onome što zna i što je naučio, Allah, dž.š., će mu dati da sazna ono što nije znao. Bit će mu otkriveno – On će mu dignuti perdu s očiju, pa će vidjeti istinu. Pokaži tu istikamet, ne budi kao onaj što smo davno spomenuli, sjećate se, u onom primjeru: Čovjek, da bi došao do vode, kopa bunar u bašti i dođe do jednog nivoa, pa se zamori – puno nekih stvari njega poljulja u toj nakani, pa kaže, trebalo bi to na drugom mjestu tražiti i počne kopati drugu, treću, četvrtu rupu... Na kraju, prekopao je svu baštu, beskrajan trud uložio, a nije došao do vode! A da je, kaže, nastavio tamo gdje je započeo prvu rupu, da je pokazao istikamet na prvom kopanju, došao bi do vode.
Filozof je sputan okovima razuma i logike,
a vitez, čisti, jaše na „akli-kullu“.
(akli-kull = univerzalna pamet) Šta hoće da nam kaže? Derviš, čista srca, ide ponosno stazama akli-kulla, univerzalnog uma, koji je iznad ovog našeg, čovječijeg razuma, tj. on je zastupnik i tumač univerzalnog uma. On vidi uzroke uzroka. Pred njegovim očima dignut je zastor sa svijeta tajni. Ali se on kroz ovaj ibadet obistinio i došao u ovu poziciju.
Pamet tvoje pameti je srž, a tvoja pamet je kora.
Stomak životinje uvijek traži koru.
Ovo što mi držimo pameću, on kaže da je to kora, a srž te pameti to je Pamet. Tvoja pamet je samo koža, pokrivač koji zastire i zaklanja onu vrhunsku pamet, univerzalni um. Djelimična pamet ukazuje na hajvansku narav većine prostih ljudi, koji teže za tim da podmire stomak, a stomak hajvanski traži kožu (da je zaštićen).
Ko traži srž u pogledu kore ima stotinu
mrzovolja. Srž je dobrima dostupna i dozvoljena.
(Duhovno čistim i iskrenim robovima Božijim, njima je dostupna srž.)
Kada pamet, kora, sto dokaza pruži,
zar će „akli-kull“ bez jekina kročiti?
Kada pamet, kora, govori o ovoj vanjskoj pameti, koju veže za stomak – stotinu dokaza pruži, ili za filozofski pristup korištenja pameti, ako je to tako kod ove „kore od pameti i logike“, zar će onda „akli-kull“ bez jekina kročiti, bez ubjeđenja? Nikada! Njemu biva potpuno jasna situacija.
Pamet teftere potpuno zacrnjuje.
Pamet pameti obzorja ispunjava svjetlošću Mjeseca.
Ova naša pamet stalno piše knjige i gomila ih, ali te su knjige „crne“, tj. beskorisne i bezvrijedne jer su im izvori i podaci nesigurni. Ali Pamet naše pameti (Univerzalni um) ispunjava svjelošću čitav Svemir i razbija i razgoni tamu neznanja (džehaleta) i prevare.
Od crnog i od bijelog je slobodan.
Svjetlo njegovog mjeseca nad srcem i dušom izlazi.
Ovi Allahovi robovi, koji direktno dobivaju znanje od svog Gospodara, oni su oslobođeni od „crnog i bijelog“, tj. od papira i tinte; oni ne ovise od ovih uzroka da bi putem knjiga došli do ovog znanja. Vidimo, upućuje nas na hidrovsko znanje. U Kur'ani-kerimu nam je to lijepo pojašnjeno, u susretu Musaa, a.s., s Hidrom. Gospodar ga upućuje na roba kome je On direktno darovao znanje i vidimo, to znanje nije došlo iz knjiga, niti putem objave (jer se ne zna za Hidra da li je bio Božiji poslanik). To znanje došlo je njemu direktno od Gospodara. I onda završava polustih: Svjetlo njegovog mjeseca nad srcem i dušom izlazi. Jer, svjetlo koje mu daje mjesec njegovog znanja, tj. nebeska svjetlost, sja nad njim i obasjava njegovo srce i dušu. Prema tome, njemu ne trebaju knjige ni tefteri.
Da ovo pogrešno ne razumijemo pa da pomislimo kako sad hz. Mevlana govori nešto protiv knjiga. Ovdje je jedan pristup objasnio, a onda nam kaže u narednom stihu:
Ako ovo crno i bijelo „kadr“ zadobije,
to je od Noći kadra, koja kao zvijezda sija.
(kadr znači: moć, snaga) To je od Noći kadra, to je od Lejletul-kadra, koja kao zvijezda sija. S riječju „Lejlei-kadr“ misli se na „Akli-kull“, na ovu Univerzalnu pamet. Ljudi koji posjeduju Univerzalni um prodiru u smisao kur'anskih ajeta. Lijepe i vrijedne knjige su tako rijetke i sakrivene kao Lejlei-kadr. A veliki ljudi koji znaju ocijeniti vrijednost knjige su kao velike zvijezde koje sjaju na nebu. Jer oni koji su bili nosioci ovog otišli su s ovog svijeta, ali je ostala njihova riječ, a ona je živa i uvijek će takva biti. E takve knjige treba iščitavati. Takva je, naprimjer, ova Mesnevija, koju mi kazujemo i slušamo.
Vrijednost novčanika i vrećice dolazi od zlata.
Bez zlata, novčanik i vrećica su ebter.
(ebter = nešto nepotpuno, bez traga) Pošto je prije bilo riječi o knjizi, kao da nam hz. Mevlana hoće da kaže: Ima raznih knjiga napisanih, ali ako ona u sebi ne nosi ovo znanje (ilmi-batin), onda je to poput vrećice i novčanika u kojima nema para. Kakva korist od te kese, odnosno kakva korist od takve knjige koja sadrži nešto drugo mimo ovog znanja? Vrijednost knjige je u njenom sadržaju.
Isto tako, vrijednost tijela dolazi od duše.
A vrijednost duše dolazi od zrake Voljenog.
(...) od zrake Voljenog, tj. od Allahovog svjetla (nura); pomoću toga nura duša dobiva vrijednost i čast. U tome ona nalazi svoj vječni život. Pod riječju „Džanan“ („Duša duše“) misli se na svjetlost koja obasjava dušu čovjeka, a to je: vjerovanje, ubjeđenje, spoznaja, savjest.
Sad, kad bi duša bila živa bez te zrake,
Allah ne bi za kjafire rekao „Mejjitun“.
Kaže nam da duša samo preko ove zrake postaje živa, a da nije tako, ne bi Allah za kjafire rekao mejjitun – mrtvi su! Ovo je vrlo interesantno. Hz. Mevlana je u bejt ubacio dio ajeti-kerima, ovu riječ mejjitun, a prije toga se kaže Inneke mejjitun, a onda ve innehu mejjitun – ti ćeš umrijeti, a i oni će umrijeti – mrtvi su! Kako sad ovo razumjeti? Zašto je Mevlana uzeo ovaj primjer? Uz kjafire, prije toga, spomenut je Pejgamber, i isto ta smrtnost! O čemu se radi? Hoće da nam hz. Mevlana kaže: Smrt kojoj svi podliježemo, to je ono u ajetu gdje se kaže: Svaki nefs, svaka duša, će okusiti smrt! (Ali-Imran, 185) Bila to pejgamberska, evlijanska, idolopoklonička, kjafirska – svi moraju popiti to šerbe! Ali ovdje je riječ o ovoj duhovnoj smrti. Kad je riječ o Allahovim poslanicima, oni ne umiru. U hadisi-šerifu Poslanik za njih kaže: Oni su živi u svojim kaburima, ibadet čine Gospodaru. Pa onda za mumine kaže: Mumini ne umiru, nego samo mijenjaju, prelaze iz jedne kuće u drugu kuću. A Kur'ani-kerim nam za šehide kaže: Ne recite za njih da su umrli! Oni su živi, ali vi to ne osjećate! (el-Bekara, 154) Mi ne razumijemo kako oni žive i način njihovog života. Dakle, riječ je o ovoj drugoj smrti. Nju neće osjetiti specijalni Allahovi robovi: poslanici Božiji, Njegovi prijatelji, a evo, i mumini – iskreni vjernici – oni samo prelaze iz jedne u drugu kuću. Ne dao Bog biti duhovno mrtav! I sad, čovjek hoda ovim svijetom, a duhovno je umro. To su ljudi bez imana – duhovni mrtvaci, jer nemaju u srcu imana! Mogli smo i pročitati, i čuti a i vidjeti kad čovjeku dođe taj trenutak, kad osjeti da mu valja napustiti ovaj svijet, kako se počne gorko kajati, ali šteta što je tek u tom trenutku shvatio da zapravo nikad nije ni živio! Bio je opterećen mnogim drugim stvarima – prevaren je, i sada dolazi ova tragedija, jedna takva tragedija koja će imati svoj odjek u vječnosti! Jer, čovjek kako živi, tako i umire, a kako umre, u takvom stanju se proživljava. Zato će govoriti kad dođu na Ahiret: Kamo sreće da smo umrli, da nam se ni za trag nije znalo, da nikada nismo živjeli! Ni bogatstvo, ni porodica – ništa nam od koristi nije bilo! (el-Hakka, 25-29) Da nas Allah sačuva ovakvog života i ovakvog kraja! Amin!
Prvi dio 60. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 1. 9. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
