Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
PRIREDIO: Šaban Gadžo
Treći svezak, bejtovi: 2885-2931/III (prvi dio)
Euzubilla, bismilla, elhamdulillah
Rabbi-šrahli sadri...
Naslov večerašnjeg dersa:
PRIČA O TOME KAKO SU SE PSI SVAKE ZIME ZAVJETOVALI GOVOREĆI: „KAD DOĐE LJETO, NAPRAVIT ĆEMO KUĆU, ZBOG ZIME, DA SE ZAŠTITIMO OD HLADNOĆE“
Jasno nam je zašto nam hz. Mevlana sad s ovakvom pričom, ovom basnom, nastavlja dalje kazivanje nakon zadnjih bejtova koje smo prošli put imali priliku čuti. Sjećate se da je hz. Mevlana postavio pitanje: Zašto si takav, čovječe? Kad te Allah Uzvišeni kutariše belaja, ti brzo zaboraviš na to i opet kreneš po starom! Ti si poput pasa iz ove priče koji se, kad dođe zima i tegoba zimska stisne, zavjetuju da će na ljeto, ako Bog da, napraviti kuću. Dođe ljeto i psi to zaborave. Ovo je alegorija, a znači: U toku ovog života spremajte se za budući život. Izgrađujte ahiretsku kuću! Ili, da kažemo ovakva – pouka svima nama: Dobro pazite da sad, za vrijeme ove zime, ovog vašeg života na prolaznom svijetu, izgradite sebi ahiretsku kuću.
Kaže nam ovako hz. Mevlana:
Psu se zimi kosti skupe. Ranjavanje od
hladnoće ga tako sićušnim učini
(Dršće od zime, cvokoće; kroz kosti mu zima probija!)
da on govori: „Za ovo moje malo tijelo
kuću od kamena trebam napraviti.
Kad ljeto dođe, ja ću šapama,
radi hladnoće, kuću napraviti od kamena.“
Kad dođe ljeto, od širine,
kosti mu se otkrave, koža se rastegne.
Kad je sebe vidio ugojenim, počeo je govoriti:
„U koju kuću, ovoliki, da se smjestim, o, ugledni?!“
Vidite kako nam hz. Mevlana tumači ovo stanje kabda i basta: tjeskobe i prostranstva, raširenosti. Vidimo koji su fadileti tegobe, stiske – hali-kabda. Tad čovjek postaje svjestan u kakvoj se situaciji nalazi. Svima nam je to jasno: tegobe ne daju ljudima da se odaju gafletu, nego tek onda počinju da razmišljaju šta trebaju sve da urade ako se prilika ukaže. Kad ljeto dođe (kad tegobe minu), pred tim sićušnim psićem odjednom se rasprostrani široko polje: pred njim je izobilje hrane, toplina ljeta i on se ugojio. E to isto je u prirodi čovjeka: zaboravlja na onu tegobu iz koje tek što je izašao, zaboravlja šta je obećao kad tegoba mine; on koji je sebe u tom halu stiske vidio sićušnim, skupljenim i izranjavanim, kad je to prošlo, odjednom vidi sebe velikim, neovisnim i govori: gdje da ja sad mislim o nekakvoj kućici, gdje da ja ovako velik stanem u tu tijesnu kućicu?! Pogledajte neumjerenosti čovjeka, a tako je i u svakodnevnim životnim situacijama. Recimo, nema posla, nema sredstava za život i svjestan u kakvom je halu, traži da dođe do njih. Istom se situacija poboljša, a onda – koliko smo puta to čuli – počne govoriti: Zar da radim za nekakve mizerne pare; pa to je van pameti! Prepoznajemo sve ovo šta nam govori hz. Mevlana i u svakodnevnom životu, jer je takav govor ovih Allahovih robova, njihove riječi pogađaju u samu srž stvari, samo moramo biti otvoreni da to čujemo: U koju kuću, ovoliki, da se smjestim, o, ugledni?!
Tako krupan, u hlad se povukao.
Lijen, sit, svojim mislima zanesen.
Evo kako izgleda osoba koja, vidjevši sebe u rahatluku, ode u „hlad“, i hz. Mevlana navodi šta se tad događa s čovjekom: prvo, lijenost ga obuzme, a onda sitost, koja ga čini osionim, i zanesen svojim mislima, tone u gaflet. A kakve se misli mogu pojaviti u nutrini ovakve osobe?! Ko ljeti hladuje, zimi gladuje! – čuli smo tu narodnu poslovicu. Razmislimo o ovoj lijenosti. S njom čovjek počne da spava snom gafleta. Možda on i devami, jer vidjeli ste kad dođe tegoba šta treba devamiti. Razumljivo, lijepo je da se Gospodaru obratiš u tome svemu, ali gdje je tvoj angažman?! Ima jedan šaljiv primjer, ali je poruka duboka: Jedan siromah obraća se Gospodaru: Gospodaru, pruži mi samo jednu priliku da dobijem na lutriji, pa ću ja onda otvoriti dućan; pokrenut ću poslove, neću biti muhtač više nikome, a imat ću i da podijelim drugima. I on iz dana u dan, i po noći i po danu, čini ovakvu dovu: Gospodaru, pruži mi samo jednu priliku! Gospodaru, ne treba mi više od jedne prilike. Dalje se u toj priči kaže: četrdeset i prvi dan čuje glas koji mu kaže: Dobro, pružit ću ti priliku, ali pruži i ti meni – kupi listić! (Da neko ne pomisli kako ovim primjerom treba da počne s igrama na sreću!? Ne! To šerijat zabranjuje. Naša namjera je pouka koju trebamo uzeti iz ovog primjera, a to je: Čovječe, pokreni se! Napravi makar jedan pedalj prema Gospodaru kako bi od Njega dobio odgovor.) Ali ova lijenost umrtvi čovjeka i onda izostane kritika svoje slabosti. Sve terete prebacit ćemo na druge: drugi su krivi zbog toga! I tako prevareni, mislimo da će „ljeto“ trajati vječno. Ne dao Bog da budemo prevareni po pitanju ove prilike koja se zove život na ovom svijetu, jer ovo danas što propustimo, sutra kad se probudimo nećemo moći nadoknaditi; ono što smo danas posijali to ćemo sutra i naći!
Srce mu govori: „Kuću napravi, o, amidža!
On odgovara: „Kako da se ovako krupan
u kuću smjestim? Eto, reci!“
(Ako si prijatelj sam sebi, kuću napravi, o, amidža! Ovako ti iz nutrine glas govori. Poslušaj taj glas, a ne traži izgovor za svoj nemar, govoreći: Kako da se ovako krupan u kuću smjestim? Ovdje vidimo kako ovakvi halovi čovjeka napušu pa on sam sebi izgleda ogroman.)
E onda nam hz. Mevlana kaže:
Kosti tvoje pohlepe, u vaktu derta,
u svom obimu se umanje i saviju.
Kad je čovjek u nevolji, u belaju i oskudici, onda nema pohlepe, nego traži ono što mu je najpreče i najnužnije.
Ovim riječima: ( ...) u vaktu derta kao da hoće da nam kaže: čuješ li, čovječe, šta ti govorim i znaš li šta znači dert? Sjećate se onog bejta za levhe, gdje kaže: Imati dert (nešto da te tišti i boli), pa da se onda, u samoći, obratiš Allahu za pomoć, to ti je bolje nego biti car svijeta!
Zašto je to tako? Zato što tu nema prostora za pohlepu, nema prostora za san gafleta. Budan si i onda i misli budu kako treba, zaključak kako treba, odluka tvoja na mjestu, za kojom dolazi tevekkul i lijepa posljedica. Dakle: Kosti tvoje pohlepe, u vaktu derta, u svom obimu se umanje i saviju.
Ti (tada) govoriš: „Od tevbe napravit ću kuću
da mi u sezoni zime bude skrovište.“
(Tako govoriš kad dođeš u ovakav hal, u hal derta (hal bola i nečeg što te tišti) i onda tevbu činiš i kažeš: samo da ovo prođe pa ću od te tevbe, pokajanja i obraćanja svome Gospodaru napraviti kuću, da mi u sezoni zime bude skrovište. Tj. probudit ću se iz gafleta i proći se grijeha, da na Ahiretu budem u Allahovoj zaštiti, jer On voli i nagrađuje one koji se pokaju i dušu očiste od grijeha.)
Šta bude kad odustaneš od te namjere, od tog obećanja i tevbe, kaže nam u sljedećem bejtu:
Kad dert mine i tvoja pohlepa naraste,
baš kao psu, misao o kući od tebe ode.
(Vidi šta znači bol, čovječe!)
Šukr na ni'metu bolji je od samog ni'meta.
Zar pravi šakir prema ni'metu ide?
Tvoja zahvalnost na blagodatima koje ti Allah daje bolja je od same blagodati. Tvoj šukr, koji ti srčano uputiš svome Gospodaru, on je bolji od same te blagodati na koju ti upućuješ zahvalu, pa onda pita: Zar pravi šakir prema nimetu ide? Zar je onome koji je istinski zahvalan Allahu cilj nimet?
Ovdje, najedanput, ponovo ubacuje šukr (zahvalnost), kao da nam hoće da kaže: Možda se ti sad čudiš zašto ti govorim o zahvalnosti na dertu, na boli? Odgovorit ću ti: Zar nećeš biti zahvalan na onome što za posljedicu ima ovo što sam ti rekao u prethodnim bejtovima?!
Navodi se u jednom hadisi-šerifu da je Poslanik, s. a. v. s., rekao: Zaista, kada Allah zavoli svoga roba, potopi ga u belaje, u nedaće, posebnim potapanjem!
Kad je u pitanju potapanje, svi smo učili plivati i vidjeli smo kako izgleda taj proces. Ne možeš naučiti plivati s obale, gledajući more; ne možeš to naučiti čitajući knjige ili da ti neko ispriča kako se to radi. Da bi naučio plivati, morat ćeš napraviti ovaj potez – moraš ući u vodu! A vidjeli smo kako to izgleda u početku: napijemo se vode i budemo potopljeni, pa isplivamo, izronimo i sve tako dok čovjek ne nauči plivati, a kad naučiš, čovječe (sad u duhovnom smislu ovo shvati), onda ćeš biti spreman, ako Bog da, nastaviš li dalje da se trudiš na Putu Allahova zadovoljstva, da zaroniš. A onda, na dnu tog mora čeka te biser! I to je tvoj biser, prema tebi, prema tvojoj mjeri.
Teškoće mijenjaju i upotpunjuju čovjeka; one su poput alhemije koja od jednog metala čini drugi metal. Slijedi jedna velika misao:
Šukr je duša ni'meta, a ni'met je kao kora,
jer šukr te dovodi do sokaka Dosta.
(Zahvalnost je duša blagodati, a ona će te dovesti u Hakkovu blizinu, do sokaka Dosta.)
Esteizubillah: A malo je Mojih robova zahvalnih! (Sura Sebe, 13) …Allah je, zaista, dobar prema ljudima, ali većina ljudi ne zahvaljuje (el-Bekare 243). Mi smo vas na Zemlji smjestili i na njoj vam sve što je potrebno za život dali. – A kako vi malo zahvaljujete! (el-E’araf 10)
Ni'met donosi gaflet, a šukr budnost.
Zato, lovi ni'met zamkom zahvalnosti Caru!
Ni'met donosi nemar – to je ovo pseće ljeto, a šukr budnost, i onda, pogledajte šta kaže: Zato, lovi ni'met zamkom zahvalnosti Caru! Tako lovi blagodati kako bi ušle u tvoj život, zamkom (mrežom) zahvalnosti Bogu Jedinom!
Tvoj šukr na ni'metu čini te zadovoljnim i gospodinom,
tako da ćeš stotinu nimeta poklanjati siromašnom.
Budeš li istinski zahvalan Allahu na Njegovim blagodatima, a imaš na hiljade razloga da to budeš, učinit će te to zadovoljnim i gospodinom, tako da ćeš onda ti biti izložen pljusku Allahovih nimeta, a onda će se to s tebe prosipati na sve one koji su u potrebi. Allah, dž. š., tvojim će sevepom otvoriti haznu Svojih ni'meta i prosuti ih po sirotinji.
Bit ćeš sit jedući hranu koju ti Hakk daje i Koji te napaja;
pa će te napustiti i glad i žeđ i nećeš biti nikome muhtač!
(Nećeš obijati svjetske pragove i moliti za koricu hljeba.)
Sad ubacuje ponovo poglavlje vezano za stanovnike Sabe, preko kojih će da nam objasni jedno teško pitanje, pitanje slobodne volje: da li je čovjek slobodan ili je pod prisilom?
MUNKIRI (NEGATORI) SPREČAVAJU VJEROVJESNIKE, A. S., OD ČINJENJA NASIHATA, I NJIHOVO IZNOŠENJE FATALISTIČKIH ARGUMENATA
(Sprečavaju ih da ne upućuju ljude, da ih ne savjetuju, i njihovo iznošenje fatalističkih argumenata, džebrijskih argumenata.) Oni govore poslanicima: Mi ne možemo drukčiji biti, ovo je Allahova odredba! Traže izgovor u sudbini!
Narod reče: „O, savjetnici, dosta je bilo!
Što god vi to govorite, nema ko u ovom selu da vas čuje!
Govore poslanicima: Dosta više vaših nasihata! Niko vas ne sluša, uzalud su vaše riječi! Nema niko ovdje, nijedne osobe, ko bi vaš savjet čuo, uzalud govorite! Ima jedna perzijska poslovica: Ako u selu ima neko (makar jedan čovjek) da čuje – pa, dosta je jedan harf! (Jedna riječ da bude izgovorena, on će je čuti.)
Da Gospodar dadne da mi svi budemo od onih koji, kad čuju ovaj jedan nasihat, jedan bejt Mevlanin, pouku uzmu i shvate je. Stanovnici Sabe negiraju da ima iko od njih da bi mogao čuti šta to govore poslanici. Esteizubillah: Kad učiš Kur'an, između tebe i onih koji u onaj svijet ne vjeruju Mi zastor nevidljiv stavimo, a na srca njihova pokrivače da ga ne bi razumjeli, i gluhim ih učinimo. I kad ti spomeneš Gospodara svoga u Kur'anu, Njega jedinog, oni se preplašeni daju u bijeg (el-Isra, 45-46).
Katanac na naša srca Hakk je stavio.
Niko se ne može postaviti i ispriječiti pred Stvoritelja!
Evo vidimo, oni svoju slabost, nemoć, griješenje pripisuju Gospodaru, a ovim nas bejtovima upućuje hz. Mevlana na jedan ajeti-kerim iz sure Kehf, esteizubillah: I ima li nepravednijeg od onoga koji, kad se dokazima Gospodara svoga opominje, za njih ne haje i zaboravlja na posljedice onog što je učinio? Mi na srca njihova pokrivače stavljamo da Kur'an ne shvate i gluhim ih činimo; i ako ih ti na Pravi put pozoveš, oni, kad su takvi, nikada neće Pravim putem poći (el-Kehf, 57).
Ovako nas je uobličio taj Slikar.
To se putem rekla-kazala ne može izmijeniti.
Dalje nastavljaju stanovnici Sabe: Stvoritelj nas je ovako naslikao, On nam je ovakvu formu dao i to se ne može izmijeniti. A pogledajte kakvu neodgojenost ispoljavaju, govoreći poslanicima da je to što im oni kazuju – riječi rekla-kazala, nekakve pričice i nagađanja!
Kamenu stotinu godina govori: „Rubin postani!“
Starom predmetu stotinu godina govori: „Nov budi!“
Uzalud nam govorite, nema fajde od tih riječi! Koliko god hoćeš pričaj kamenu, on nikad rubin neće postati, kao što ni stari predmet neće nov postati.
Zemlji govori: „Svojstva vode poprimi!“
Vodi govori: „Budi med ili mlijeko!“
(Dakle, niti će zemlja postati voda, niti će voda postati med i mlijeko, uzalud je to pokušavati.)
On je Stvoritelj nebesa i nebesnika;
Stvoritelj vode, zemlje i zemljana.
(Stvoritelj svih živih bića, i na nebu i na zemlji.)
Nebesima je dao kruženje i čistoću.
Vodi i zemlji je dao muljevito lice i rast.
Sjaj i jasnoću dao je nebesima, a kad je spojio vodu i zemlju, nastala je jedna vrsta mulja; u tom spoju zemlja nabuja, voda nadođe, a posljedica tog susreta jesu razne biljke i plodovi koji niču iz zemlje. Sve ovo, stanovnici Sabe, govore poslanicima.
Kako bi nebesa mogla talog izabrati?
Kako bi voda i zemlja bili u stanju bistrinu i čistoću kupiti?
Svaki predmet, svaki elemenat, svako stvorenje ponaša se onako kako je stvoreno i za šta je određeno. Allah, dž. š., dao je svakom njegove specijalne karakteristike i osobine. Svako stvorenje, svaki elemenat se ponaša i djeluje prema svojoj urođenoj prirodi, onako za što ga je Gospodar pripremio. Esteizubillah: Reci: Svako postupa po svom nahođenju, a samo Gospodar vaš zna ko je na Pravome putu. (el-Isra, 78)
I onda, u ovom dijelu, navodi posljednju stvar koju govore poslanicima:
Svakoj stvari On je odredio put i pravac.
Gdje bi to moglo biti da jedna planina
putem nečijeg truda i napora postane kao slamka!“
Ovako nešto je nemoguća stvar jer je rečeno: Svakoj stvari je olakšano ono za šta je ona stvorena! (Trudite se, a svakom je olakšano da čini ono za šta je stvoren. – hadisi-šerif) Ovo koriste stanovnici Sabe i na taj način se suprotstavljaju poslanicima, a sve to čine da bi sebe opravdali i kazali kako nisu krivi za svoja nedolična djela.
Jedan od arifa, u munadžatu, u tom jednom srčanom razgovoru sa svojim Gospodarom kaže: Allahu moj, Ti si odredio, Ti si htio, Ti si stvorio neposlušnost u meni! Odredba je Tvoja, Tvoja volja se ispunjava, a i ovaj neposluh u meni, Ti si stvorio! A onda čuje hatifa, taj tihi glas, koji mu kaže: Robe Moj, to ti je uslov tevhida; to što si ti rekao, to je uslov za tevhid, da potvrdiš Jednoću, da se vratiš Stvoritelju Jedinom. A gdje ti je uslov ubudijjeta, gdje ti je uslov robovanja, gdje je ono što je uslov tvoj kao roba (gdje je ono što je potrebno da uradiš da bi se nešto ostvarilo)?! Odmah se ovaj rob dozvao, ovaj arif, pa kaže: Gospodaru, ja sam pogriješio, ja griješim, ja sam prema sebi zulum učinio! E kad se on povratio s takvim riječima, onda Gospodar njemu kaže: Ja praštam, Ja brišem i Ja ti milost ukazujem! Ovaj nam primjer može lijepo objasniti suštinu rasprave o pitanju slobodne volje. A sad će nam to, preko jezika pejgambera, hz. Mevlana pojasniti.
Prvi dio 68. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 27. 10. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
