Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
PRIREDIO: Šaban Gadžo
Treći svezak, bejtovi: 1973-2017/III, prvi dio (103)
Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah, salavat
Rabbi šrahli sadri...
Slijedi nekoliko kraćih poglavlja o Dekukiji.
POVRATAK PRIČI O DEKUKIJI
Taj Dekukija, neka je na njemu Allahov rahmet,
je rekao: “Dugo sam putovao istokom i zapadom.
Mjesecima i godinama putovao sam iz ljubavi prema Voljenom.
Bihaber od puta, hajran u Bogu!”
(Gotovo nesvjestan puta i zadivljen, zapanjen u Bogu.)
Neko mu se obrati: “Bosih nogu ideš po trnju i kamenju?!”
On odvrati: “Ja sam hajran, izvan sebe, raspamećen!”
Kad nam je ovo, u dva-tri bejta, rekao Dekukija, onda nam hz. Mevlana daje vrlo značajan nasihat:
Ti ne gledaj ove noge po zemlji,
jer, po srcu ide ašik, zasigurno.
Ne misli da zaljubljeni po zemlji ide ovim nogama. Njegov istinski hod je srcem. (Srce ga vodi i nosi i on prevaljuje put bez teškoća.) Kako i Bašagić pjeva:
Čun maleni onud brodi,
kud mu misô srce slijedi.
O putu i staništu, o kratkoći i dužini,
šta zna srce koje je Voljenim opijeno?
Je li put kratak ili dug, težak ili lahak, to srce ne zanima, jer je njegov hod drukčiji – nije to hod nogu, a što će nam u sljedećem bejtu kazati:
To kratko i dugo su svojstva tjelesna.
Hod duša je drugačiji hod.
Ti si prošao put od nutfe do akla.
Nije bilo koraka, ni postaja, ni premještanja.
Kaže nama hz. Mevlana, svakome pojedinačno: Prošao si put od zametka do zrelosti, nije bilo koraka, ni postaja, ni premještanja. Ti nisi osjećao da putuješ, a prolazio si iz faze u fazu; nisi ni primijetio kako putuješ.
Putovanje duše biva neuporedivo u vremenu i mjestu.
Naše tijelo od duše uči putovati.
Tjelesnog putovanja, on se sada oslobodio.
Ide bez kakvoće, skriven u formi kakvoće.
(Tj. i tijelo ovog putnika – Dekukije, poprima svojstva duše.)
Dekukija reče: “Jednog dana silna čežnja me obuzela,
da vidim u čovjeku svjetla Voljenoga.
Da vidim šta se sve krije u čovjeku, jer je dušom vezan za Stvoritelja. Evo, ovdje nam se sad u potpunosti otkriva ta tajna zašto se traže veliki Allahovi robovi. Sjećate se kako nam je to lijepo objasnio kroz ono pitanje od strane Gospodara upućeno Dekukiji: Kad Mene imaš, zašto tražiš nekog drugog? A onda nam je hz. Mevlana to objasnio skrenuvši nam pažnju na Kur’ani-kerim i Musaovo traganje za Hidrom, gdje on govori da će cijeli život, ako je to potrebno, ići samo da se sretne s njim. Premda je Kelimullah, sagovornik Allahov, kad mu je Gospodar rekao za Svog roba koji ima posebno znanje, on tako kaže – cijeli život ću putovati... Zašto i Dekukija ide i traži te posebne Allahove robove, a i svi ostali ljudi koji su svjesni ovoga, evo ovaj nam je bejt to potpuno objasnio: Jednoga dana silna čežnja me obuzela, da vidim u čovjeku svjetlo Voljenoga. Nije čovjek cilj, nego ono što se iskazuje u osobama čistih Allahovih robova; ono svjetlo koje je Allah pohranio u njih.
Slijedi sad još jedna prelijepa misao, u istom smislu:
Da vidim More u kapljici,
Sunce u jednoj zerri.
Eto na šta ga čežnja njegova goni: Da vidi More u kapljici, Sunce u jednoj čestici, u jednom atomu. I evo, ovdje se javlja ono što često spominjemo: zašto ljudi vode polemike, neki koji su na drugačiji način odgajani – oni prebacuju onima (okrivljuju, optužuju ih za širk) koji na ovakav način putuju. Naveli smo i primjer ruženja, optuživanja za iskazivanje bilo kakve posebne pažnje prema nečemu što je vezano za Allahove robove. Ja vas pitam: Može li ista ta stvar koja je bila u kontaktu s jednim ovakvim robom, koji je vanjštinom kapljica, a suštinom more, zar ona može biti ista kao neka druga koja nije imala kontakt s ovakvim osobama? Zar, kad Gospodar kaže: Ja postajem ruka s kojom on prihvata..., i kad ta ruka dohvati i neku tkaninu (ja ovako razumijevam tu stvar, a Allah najbolje zna šta je pravo), zar je ta tkanina ista kao druga tkanina?! Ja vjerujem da je ona tim kontaktom posebno “namagnetizirana“” pa ako joj čovjek priđe iz ove čežnje i ljubavi, može mu i ona biti odskočna daska da se vine u Hakkov hadret. A vidjet ćete kako se uklanjaju takve stvari, jer se neki ljudi boje da je to širk! Moguće da ima ljudi koji ne shvaćaju o čemu je riječ, i među onima koji ruže, i među onima koji ovo podržavaju...
Da ne ulazimo u polemiku, reći ćemo: Nemoj gledati ovakvu osobu odvojenu od Gospodara! Ako to tako radiš i vjeruješ da od nje, odvojeno, dolazi pomoć, e, onda je to širk. Ali, pošto ti znaš dobro da je ta osoba svoju volju zaboravila pred Božanskom voljom, i da se dešava ono što Allah hoće, onda ćeš razumjeti o čemu je riječ – zašto i odakle ta žudnja da se sretnu ovakvi Allahovi robovi. A onda se, prije toga, brate, dobro obavijesti kako da iskoristiš taj moment ako dođe do njega da, ne dao Bog, ne bi neodgojen zatvorio to vrelo.
Kad korak po korak stigoh do jedne obale,
bilo se smračilo i vakat večeri.”
Vidite kako nam lijepu priču kazuje preko ovoga Dekukije. Zašto dolazi do obale? Obala je jedna granica iza koje je, s druge strane ono Onostrano. Dalje kaže:... bilo se smračilo – dan je na izmaku. Ovakva jedna osoba prelazi ovaj zahiren put – dan, kao išaret na zahir, ono vidljivo – i sad polahko prelazi na ovu drugu obalu gdje je alemi-gajb, svijet skrivenog. Dakle, dan – to je ovaj vidljivi svijet (alemi-zahir); noć – alemi-batin (skriveni, nevidljivi svijet); obala mora – granica, iza koje se prostire svijet duša.
(...) stigoh do jedne obale, tj. da vidim istinu; da vidim kako stvari izgledaju u tom drugom, skrivenom, duhovnom svijetu, i šta njima odgovara na ovom svijetu. Naprimjer:
– znanje (ilum) – njegova slika, na ovom svijetu, je mlijeko;
– ljubav (ašk i mehabbet) – njegova slika, na ovom svijetu, je vino (i ljubav opija čovjeka kao vino);
– učeni ljudi (ulema) – njihova slika na ovom svijetu, su voćke, s plodovima;
– evlije – svjetiljke koje razbijaju tamu;
– dan – to je ovaj vidljivi svijet (alemi-zahir);
– noć – alemi-batin (skriveni, nevidljivi svijet);
– obala mora – granica, iza koje se prostire svijet duša.
UKAZANJE SLIKE SEDAM SVIJEĆA NA OBALI (DEKUKIJA ĆE SADA VIDJETI TAKAV PRIZOR)
“Neočekivano, izdaleka, ugledah sedam svijeća.
U pravcu te obale, potrčah prema njima.
Jer je on u potrazi za ovim svjetlom, i čim ga je vidio, ne može biti obmanut. To je ono što traži. Svako ima svoj pravac prema kojem se okreće: Svako se okreće prema svojoj kibli... (El-Bekara, 148). Uzvišeni Allah svaku zajednicu okreće na stranu na koju On želi.
Svjetlost plamena, svake od tih svijeća,
u svom sjaju, uzdizala se do nebeskih visina.
Sad on zbiljski vidi kako ta stvar izgleda, što većina svijeta ne može da vidi. Takva je snaga svjetlosti iz ovih svijeća da se do nebeskih visina uzdiže. Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu (Ibrahim, 24).
Zapanjih se, također i zapanjenost posta zapanjena!
Talas iznenađenja prođe nad glavom moga poimanja.
(Ne mogu ni opisati kako je taj prizor na mene ostavio traga, nemam riječi da to opišem!)
Kakve je ovo svijeće On upalio, tako da su,
u pogledu njih, oči ljudske zašivene?
(Kako to ljudi ne vide, pita se Dekukija.)
Ljudi traže svijeću, pred tom svijećom,
koja mjesec nadjačava.
(On se ne može načuditi ljudima kojima je potrebna i koji traže ovu običnu svijeću, a pred njima ovakva svijeća stoji, čija svjetlost mjesec nadjačava.)
Čudnovato! Povez je na njihovim očima.
Povezao ih je Onaj Koji na Pravi put ukazuje onome kome hoće.”
Ovim krajem drugog polustiha, upućuje nas na ajeti-kerim: On u zabludi ostavlja onoga koga hoće, a na Pravi put ukazuje onome kome On hoće (En-Nahl, 93). A da bismo ovo pravilno shvatili, trebalo bismo ovako to kazati: Ostavlja u zabludi onoga ko to hoće, ko je, dakle, izabrao zabludu, a Allah ga zna kao takvog i prepušta ga toj zabludi; a na Pravi put ukazuje onome ko hoće, ko hoće da bude upućen. Nikoga Gospodar ne natjeruje, ne sili zabludom, jer Allah ne čini nikome zulum, sami ga ljudi čine; i upravo je to taj izbor, iz svog vlastitog sljepila. Da nas Allah sačuva takvog sljepila i takvog izbora!
TIH SEDAM SVIJEĆA POSTADOŠE, NAIZGLED, JEDNA SVIJEĆA
“Opet pogledah i vidjeh da sedam postade jedno.
Njeno svjetlo rascijepi grudi neba!
Svjetlost jedne svijeće identična je svjetlosti one druge, pa Dekukija vidi jedinstven nur koji, ako se gleda vanjskim očima, može da se manifestira na način da se kaže jedna je svijeća tamo, druga ovamo. To isto dešava se ako gledamo brda koja vire razdvojena iz vode, a znamo da su ona dolje, ispod mora, povezana i da su jedno. I Dekukija je vidio kako tih sedam svijeća postaju jedno, tj. vidio je tu jedinstvenost svjetlosti koja je, da tako kažemo, ugrađena u Allahove prijatelje. To je vahdet Hakkovih evlija!
A onda:
Opet, ta jedna, ponovo sedam posta.
Moja opijenost i zapanjenost ojača.”
Sad iz svijeta vahdeta ulazi u svijet kesreta – mnoštva. A ovi Allahovi robovi i u jednom i u drugom svijetu svjedoče Jednog Jedinog, Koji druga nema. Takve Allahove robove ovo mnoštvo ne odvraća od Gospodara. Vidite kako to sve objedinjuje i kompletira hz. Mevlana. Veoma bremenitu priču kazao nam je preko ovog Dekukije i otkrio nam mnogo toga.
Povezanost među svijećama ne bi se
mogla iskazati našim jezikom i riječima.
(Jer susreti duša, nisu isto što i susreti tijela!)
To što jedan pogled dosegne,
godinama ne može jezik izložiti.
(To što Allah pokaže ovakvim svojim robovima, godinama jezik onog koji pokušava da nam to kaže ne može iskazati. Nijedan izraz ne može iskazati unutarnje stanje onoga ko je spoznao Istinu.)
Taj uvid, koji u jednom trenu, um dosegne,
godinama nije u stanju čuti to uho.
(Um ovakvih Allahovih robova što samo u jednom trenu dostigne i dokuči, nije kadar čuti uho običnih ljudi, koji imaju samo ovo fizičko uho, a ne duhovno, koje bi se trebalo otvoriti kako bismo mogli čuti ove tajne.)
Zato što ovom kraja nema, vrati se sebi; zato
što: Jer nisam Ti u stanju pohvale izbrojati!
U drugi polustih ubacio je dio hadisi-šerifa u kojem Poslanik, s.a.v.s., govoreći o pohvalama koje upućuje Gospodaru, kaže: La uhsi senaen ma alejk – Jer nisam Ti u stanju pohvale izbrojati! (Nisam u stanju da Te pohvalim onako kako je to dostojno Tebe.) Ti si onakav kako si sebe pohvalio – Ente kema esnejte ala nefsik! Pamet ne može dokučiti šta se iza toga krije. Vrati se sebi, pa pogledaj šta se sve u tebi krije: ne možeš se načuditi ni nadiviti, niti izbrojati darove kojima si obdaren, niti možeš nazahvaljivati Allahu, dž.š., na tim darovima.
“Napredovao sam žureći i pri tom misleći kako su
te svijeće nešto od znakova Kibrijaa.
(Te svijeće su kao odraz Allahove veličine i svemoći. Napreduje Dekukija, žuri prema njima, prema tim svijećama!)
Išao sam rastrojen, zaprepašten i razoren,
tako da sam pao od žurbe i naglosti.
(Da što prije dođem do njih, od te žurbe i naglosti pao sam.)
U stanju umrtvljenosti i nesvjesnosti, neko vrijeme
ležao sam u prašini zemlje.
Opet sebi dođoh. Ustadoh. Moglo bi se
reći, da u svom hodu nisam imao ni glavu ni noge.”
Vidimo ovdje slikovit prikaz tog susreta s tim Allahovim robovima. Dekukija još nije ni došao do njih, a obuzeo ga je takav hal da je izgubio svijest, a onda nakon izvjesnog vremena provedenog u tom halu, on ponovo dolazi sebi. Upravo ovo treba da nam se desi u susretu s tim Allahovim robovima ako mi zaista žudimo za susretom s njima. A šta je to što nam se treba desiti? Pa da izgubimo ovu lažnu predstavu koju imamo o sebi, koja se već s vremenom nagomilala pa smo se poistovjetili s mnogo čime, a to nisi ti. I onda, šta ćeš izgubiti u susretu s ovakvim Allahovim robovima? Ništa, osim lažne slike o sebi. A ako se to ne desi, onda je čovjek promašio svoj put! A ovi Allahovi robovi, uz Allahovu pomoć, upravo će tebe vratiti tvom iskonskom “licu”.
Da navedemo jedan lijep primjer. Najsiromašniji Sokratov učenik zvao se Eshin. I on gleda kako ostali učenici donose razne darove učitelju, a on nema šta da podari, pa kaže Sokratu: “Učitelju, ja ne nalazim ništa dostojno tebe što bih ti mogao dati kao dar, jedino se u tom smislu osjećam doista siromašan. Stoga ti dajem ovo jedino što imam – sebe samog! Molim te da ovaj dar, kakav god da bio, pohvališ kao dobar i da shvatiš kako su drugi dok su darivali tebi za sebe ostavili još više.” Sokrat mu na to odgovori: “Zar mi ti nisi dao veliki dar, osim ako ne misliš za sebe da si malo vrijedan? Imat ću te ovako na brizi, da te tebi samom vratim boljeg nego što sam te primio.” Dakle, neka znaš, moja briga u kontaktu s tobom (ovaj odgoj koji ću ja sad prenijeti na tebe) ići će u ovome smislu: Da tebe vratim tebi boljeg od onoga kakvog sam te prihvatio. Eto, to je to što treba da se desi. Ali ne zaboravimo ovaj moment – on daje kompletnog sebe: jedino što imam da ti dam – sebe samog! A vidite kako je lijepo rekao za ova druga davanja: ...imaj u vidu, dok su ti mnogo davali, puno više su za sebe zadržali! Neka nam ovo bude primjer kako se uspijeva na tom putu. A Omer Hajjam, ovako pjeva:
Ja sam presit, Bože, te “suštine“ svoje,
svoga kratkog daha i nemoći moje;
sve što nije Ti učiniš da to bude:
digni moje ništa do suštine Tvoje!
(Prvi dio 47. dersa iz trećeg sveska “Mesnevije”, koji je Hadži Hafiz Mehmed Karahodžić održao 31. marta 2021. godine u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.)
