Treći svezak (48)
Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu
Veliki i plemeniti čovjek svojom dobrotom otvara svoje srce i tako osvaja i tvoje srce. “Lijepa riječ gvozdena vrata otvara.” “(...) Od zemaljskih vladara, osim buke bubnja, nećeš ništa naći, o glasonošo puteva (koje malo poznaješ) (...)” Dakle, kaže pojedinačno svima nama: “Ako se budete ovako orijentirali u smislu da ne izaberete vrata istinskih Allahovih robova za svoj orijetir, jer ćete na ta vrata ući u Hakkovu blizinu, onda ćete pod dejstvom svog nefsa i osjetila koji su skloni ovim prolaznim ljepotama izabrati ove zemaljske vladare, izabrat ćete njihovo društvo i onda sa svom tom svitom imat ćete dojam da ste posebno privilegirani, počašćeni. Ali, kada to tako uradite, kaže hazreti Mevlana, osim buke bubnja, nećeš ništa drugo naći. Tu je sve prazno. Kada si okrenuo leđa ovakvim Allahovim robovima, tebe će onda privući ova vanjština, ali neka znaš da je to bez duha. Ovo se ne odnosi samo na dunjalučke vladare, već i na ove koji se nazivaju duhovnim carevima, a već nam je to prije najavio kada je pitao šta je to selo, pa odgovorio da je to nepotpun šejh. To je neko ko je kvaziučitelj. I onda kaže hazreti Mevlana: “O, glasonošo puteva”, o, ti koji si naučio nešto od toga pa pričaš, ali nemaš svijesti i znanja o tome, ne poznaješ taj put. Pod utjecajem okoline, svite, raskoši, i ti ćeš o tome govoriti, ali fajde nikakve neće biti.
“(...) U odnosu na ruh, i sami građani su drumski razbojnici. Ko je seljak? Ahmak bez ostvarenja. (...)” Kako najedanput hazreti Mevlana ubaci neki dio koji kao da promijeni ritam cijele priče. Zašto ovo spominje da su u odnosu na ruh i sami građani drumski razbojnici? Pod građanima se ovdje podrazumijevaju ljudi od pameti, od ugleda, koji su ga stekli kroz zvanja i vještine kojim se bave, poput zanatlija, umjetnika, filozofa, teologa. Zašto sada kaže da su i oni u odnosu na ruh drumski razbojnici? Nisi izabrao prag ovakvih Allahovih robova uzdajući se u svoje znanje koje si sabrao, a koje može biti ogromno. Ti si suštinski odvojen od srčike, od ruha, od one iskre koju je Allah Uzvišeni udahnuo u tebe i po tome i jesi insan i to jeste ta tajna riznica koja treba biti otkrivena. Ti sada kao takav, pošto ti tvoja vještina otvara prostor za djelovanje, ti si taj koji presijeca puteve onima koji bi željeli doći do ruha, koji bi željeli doći do svog centra. Ovdje na ovom bejtu ćemo se malo zadržati, pa ćemo navesti nekoliko primjera kako bi nam ova stvar bila jasna, jer je izuzetno značajno da ovo na pravi način razumijemo.
Sedam stotina godina prije Hidžre jemenski vladar Tubbe'a prolazio je kroz Medinu, koja se u to vrijeme zvala Jesrib. On je od tadašnjih jevrejskih učenjaka čuo da će se pojaviti posljednji Božiji poslanik u Meki i da će iz Meke učiniti Hidžru u taj grad, u Medinu. Kada je to čuo, odmah je dao da se sagradi kuća za njega i učinio vasijet da učenjaci s koljena na koljeno prenose taj njegov vasijet koji je zapečatio zlatnim pečatom, sve dok se ne pojavi taj Božiji poslanik. Kada on dođe u Medinu, odredio je da mu daju tu kuću. Ovo se desilo 700 godina prije Hidžre. To je sve tako išlo sve dok nisu preci hazreti Ebu Ejuba El-Ensarije, r. a., kao učenjaci primili taj vasijet i prenijeli ga Ebu Ejubu. Kada je Poslanik, s. a. v. s., na Hidžri krenuo iz Meke prema Medini, u susret mu je krenuo izvjesni Medinenlija po imenu Ebu Lejla, koji je nosio ovo pismo. Kada ga je sreo nedaleko od Medine, Poslanik, s. a. v. s., mu je rekao: “Ti si Ebu Lejla.” On mu potvrdno odgovori. “Daj mi to pismo od Tubbe'aa koje je ostavio za mene.” Ebu Lejla je u čudu gledao i upitao: “Ko si ti?”, a Poslanik, s. a. v. s., mu odgovori: “Ja sam Muhammed, Božiji poslanik.” Ovaj mu je predao pismo. Hazreti Ebu Bekr ga je otvorio i pročitao taj vasijet. Onda je Poslanik, s. a. v. s., tri puta rekao: “Merhaba ti, dobri brate Tubbe'a.” Znači da je on već 700 godina prije Poslanikovog dolaska primio islam. Pogledajmo ovaj primjer. Jedan narod koji ovako sve do u detalje precizno zna, jer je Allah, dž. š., to u Tevratu objasnio, sve detalje o Božijem Poslaniku, gdje će se roditi, gdje će Hidžru učiniti, 700 godina nosi taj vasijet i predaje ga od učenjaka do učenjaka, nije bilo riječi o krvnoj lozi već po učenosti, i sada kada Poslanik dolazi u susretu s istinom, oni su prvi ti koji su zanegirali tu istinu. Imali su toliko znanje, a opet od njega nikakve fajde nisu imali. Tu je i ajeti-kerim koji kaže: “Sljedbenici Knjige ga poznaju bolje nego što poznaju svoju djecu.” Ovdje vidimo jedan narod, a ovo su primjeri o nama, govori se o meni i tebi kako možemo imati toliko znanje, a ne dao Bog da jednog dana zanegiramo Istinu.
Drugi primjer o učenosti je također izuzetno zanimljiv. Kaže imam El-Gazali da mu je jedan od njegovih učitelja govorio o Belami Bauru. To je čovjek iz sure El-A'raf kojem je Gospodar dao znakove i mogao ga je uzdići s njima, ali on je slijedio svoju hevu, dunjaluku se priklonio i tako propao. El-Gazali kaže da mu je učitelj o njemu ovako govorio: “To je bio učenjak koji je gdje god bi se okrenuo vidio Arš. Ali, desilo se da je jednom osjetio naklonost prema dunjaluku, premda je na njegovim dersovima bilo na stotine pisara koji su zapisivali njegovo znanje koje je bilo ogromno. Nakon što se ovo desilo, njegovo skretanje prema dunjaluku, prva knjiga koju su pisari pisali i sabrali bio je govor o tome kako ne postoji Stvoritelj. Zanegirao je Stvoritelja. Imao je ogromno znanje, ali vidimo šta se desilo. Kako ovo znanje može biti drumski razbojnik ako ne bude u službi dina na putu ka Allahu Uzvišenom.
Navest ćemo i sljedeći primjer koji je veoma značajan i nama vrlo bitan. Fudajl ibni Ijjad, koji je živio u drugom stoljeću po Hidžri, imao je učenika koga je najviše volio i koji je bio najučeniji od svih njegovih učenika. Naglo se razbolio, pa mu je hazreti Fudajl došao u posljednjim trenucima njegovog života na ovome svijetu i počeo mu učiti suru Jasin. Učenik mu kaže: “Nemoj mi to učiti.” Hazreti Fudajl je u čudu zastao, pa mu počeo učiti kelimei-tevhid: “La ilahe ilallah”, a ovaj kaže: “Ja nemam potrebe za tim, nemoj to učiti.” Nakon ovoga umre i ispusti dušu. Fudajl se četrdeset dana zatvorio u kući i od tegobe nije mogao izići. “Šta je ovo, ya Rabbi?”, pitao se. To je bio najbolji učenik, najučeniji, kojeg je Fudajl najviše volio. Nakon četrdeset dana, usnio ga je pa ga je upitao: “Šta te omelo da ne prihvatiš učenje kada sam učio pred tobom Jasin i kelimei-tevhid?” On mu odgovori: “Tri stvari: prenosio sam tuđe riječi; bio sam zavidan prijateljima; razbolio sam se jednom i doktor koji me liječio propisao mi je da svake godine moram popiti čašu vina kako se ta bolest ne bi raširila i obuhvatila moje cijelo tijelo.” Vidimo ovdje da i učitelj, a ovo je bio posebni Allahov rob, velikan iz drugog stoljeća, zna samo onoliko koliko ga Allah obavijesti o tome. Nije znao ova stanja, nije bio upućen u to šta se dešavalo s njegovim učenikom, takva je bila Allahova volja, a i mi da naučimo lekciju kako se ne bismo ponijeli zato što smo, recimo, imali priliku da budemo pored Allahovih robova. Ne dao Bog da je čovjek uradio ovakvo nešto pa izgubio bereket te blizine.
Moramo navesti još jedan primjer jer me ovaj bejt toliko asocirao da se ovdje posebno moramo zadržati. Mi mislimo da ćemo, ako što više saberemo znanja, biti sve zaštićeniji. Znanje je itekako poseban fadilet od Gospodara, ali ga valja nositi s njegovim hakkom, a šejtan neće ostavljati čovjeka na miru. Tu ima još jedna stvar koja se u ovom našem duhovnom putu potkrade. Jedne prilike Isa, a. s., krenu prema Sidonu i Tiru. Ta su mjesta pripadala provinciji Ken'an, gdje su živjeli idolopoklonici. Isa, a. s., ide, a havarijjuni ga prate i čude se zašto on ide tamo među idolopoklonike. Uto mu priđe jedna žena i kaza: “O, sine Davudov, smiluj se meni kroz ovo dijete, kćer koju imam opsjeo je demon.” On je samo šutio i nastavio hodati pored nje. Žena mu se opet obrati: “Sine Davudov, smiluj se”, jer je ona čula da tuda hodi neki veliki Božiji rob koji se pojavio u Izraelu, pa ga je pošla pronaći. Isa, a. s., je na ovaj način, a poslanici ne rade ništa bez emra, trebao podučiti svoje havarijjune, a i da svima nama ovaj primjer koristi i onima do kojih to dođe. Isa, a s., je samo šutio. Ona je opet prišla, bila je uporna. Havarijjuni su kazali Isau: “Riješi je se više, vidiš da ide za nama i viče, idolopoklonica je.” Htjeli su kazati da nema potrebe s njom se baviti i vrijeme gubiti. Na to je Isa, a. s., kazao: “Ja sam poslan samo izgubljenim ovčicama Izraelićana”, što je potvrđivalo ovo o čemu su govorili havarijjuni da se nema potrebe baviti idolopoklonicima. Isa, a s., je nastavio dalje hodati, a ona mu je opet prišla i molila ga da je ne odbije. On joj je rekao ono što je izraelićanski moto: “Nije primjereno da uzmem hljeb ispred djece i dam ga psićima.” Hoće kazati da nije primjereno dati hljeb koji je namijenjen ovčicama Izraelićana psićima idolopoklonika, jer su oni još u idolopoklonstvu, pogani su. Ona mu odgovara: “Tako je, ali psići se hrane komadićima hljeba koji padaju sa stolova gospode.” Onda je Isa, a. s., rekao: “Ženo, zaista ti je velika vjera. Idi, u ime Boga, dijete ti je ozdravilo.” Ovaj primjer nam govori da se čuvamo kako oko sebe ne bismo podigli jedan bedem uobraženosti. Vidite da oni kao narod i do danas, u većini slučajeva, imaju takav pristup. Misle da su samo oni odabran narod, a da su svi ostali na drugom mjestu. Također, nikada i nisu bili vjera koja se širi da'vom, pozivanjem drugih u din. Do danas takav stav zauzimaju. Isa, a. s., uči sve nas koji smo u školama odabranih Allahovih robova: “Nemoj da vam se desi da podignete zid oholosti prema onima drugima koji jedva čekaju da dobiju te mrvice.” Onda idu razmišljanja kako smo mi posebno odlikovani, a to jeste ni'met koji nam Gospodar daje, i da se onda nema potrebe baviti nekim nečistim ljudima s druge strane. Eto tako se taj put presijeca a da nismo ni svjesni. Nastavljamo uživati u tim svojim umijećima, spoznajama, naukama, doktoratima, a mi smo drumski razbojnici u odnosu na ruh. Dobro razmislimo o ovome.
“(...) Ovo dolikuje onom koji bez razumske predostrožnosti, kad mu vika demona dođe, izabere nakl. (...)” Ova riječ “nakl” znači “prijevoz, prevoženje nečega”, a znači i “oslanjanje na zahir, nauku”. Sjećate se da smo prošli put imali primjer kako demon biva drug i navraća čovjeka na zlo, a on misli da je na pravom putu. Kaže hazreti Mevlana da to dolikuje onome koji bez razumske predostrožnosti, kad mu vika demona dođe, izabere nakl. Možemo kazati da je čovjek pametan, ali džaba kad nije u vezi s izvorom, njegov je put precvikan s onim živim ruhom, živim Allahovim robovima. Mi ne želimo obijati, da tako kažemo, njihove pragove, nego smo izabrali ove dunjalučke vladare, ili duhovnjake dunjalučare koji kroz tarikat, duhovnu stazu, kupuju dunjaluk. Onda izaberemo nakl da se prevezemo na tu stranu kako bismo se oslonili na ovaj zahir. Opet pažnja, nemojmo bagatelisati tu opasnost koja vreba iz svijeta gajba, od ovog niskog svijeta. Vrlo će nas lahko prevariti ako nas Gospodar ne sačuva.
Jedne je prilike Ebu Jezid El-Bistami, k. s., obavljao hadž. Kada je obavio tavaf i sve ostalo, pošao je izići iz Harema i na vratima je vidio Iblisa. Na ruci je imao uzice, sve poredane. Pitao ga je El-Bistami: “Šta ti tu čekaš?”, a ovaj mu je odgovorio: “Čekam ove svoje dok obave tavaf. Onda ću im kasnije nabaciti ove uzice i povesti ih.” “Je li i mene čekaš?”, upita Ebu Jezid, “Kakav sam ja u tvojim očima?” Iblis mu odgovori: “Za tebe mi čak ni uzica ne treba, tebe mogu uzjahati i bez toga.” Nestade ga, a Ebu Jezid krenu kući. Došao je do jedne rijeke, a tu je odmah ispod drveta sjedio starac. Bio je oronuo, nemoćan. Upita ga Ebu Jezid: “Šta ti čekaš?” “Ne mogu preći rijeku. Ako bi me ti prenio, veliki bi hajr učinio”, reče starac. Ebu Jezid pristade. Starac mu sjede na leđa i Ebu Jezid ga poče voditi preko vode. Na pola rijeke starac se sage i šapnu mu: “Jesi li vidio da sam te i bez uzice uzjahao.” Ovo je samo primjer kako olahko možemo biti prevareni, a biti sigurni i baš kao i ovi zahiren učenjaci uzdati se u svoju pamet, a koja nije u vezi s izvorom. Onda je samo pitanje kada ćemo taj fadilet znanja iskoristiti za stjecanje dunjaluka. Ili, ako je riječ o pobožnjaku, onda njega obara preko strasti. Tako se jedan pobožnjak koji je godinama provodio vrijeme u ibadetu Gospodaru zabavio kako bi pomogao jednoj bludnici. Pomogao joj je, spasio je njenu dušu, ali se zaljubio u njeno tijelo. Ona je spašena, a on je izgubio ovu trku na istinskoj stazi.
(Nastavit će se)
