„Mesnevija“, treći svezak, bejtovi: 2710-2753/III (drugi dio)
Priredio: Šaban GADŽO
Ponovit ćemo prošli bejt, jer je on u vezi sa sljedećim koji nam dolazi:
Suvišan govor ti prodaj i kupi
žrtvu džana, žrtvu džaha i žrtvu zlata,
pa da ti hvaljenje izriče Njegova dobrota
i da ti Nebo zavidi na tvom ugledu i položaju.
Ima u hadisi-kudsiji kad Allah, dž. š., kaže melekima Svojim: Pogledajte, o, vi Moji meleki, ovoga Mog roba – na kakav lijep način on Meni ibadet čini! Ovo se odnosi na prvi dio ovog bejta – da ti hvaljenje izriče Njegova dobrota; drugi dio: i da ti Nebo zavidi na tvom ugledu i položaju, tj. stanovnici Neba – meleki.
Pošto je naprijed bio govor o saburu i šutnji, a ovdje pohvala meleka tim Božijim robovima, to nas odmah podsjeća na hz. Ejuba, a. s., pa da se prisjetimo nekoliko detalja iz njegovog života.
Meleki razgovaraju između sebe i kažu: Na zemlji nema boljeg Božijeg roba danas od Ejuba. Svaki njegov potez, govor – sve je to savršeno učinjeno tražeći Allahovo zadovoljstvo. Iblis je čuo taj govor i nezadovoljan – ne može da priđe poslaniku pa da ga prevari – obraća se Gospodaru: Gospodaru, nije on takav kako oni govore o njemu, jer njemu si dao ogroman imetak, mnogo evlada i on se boj, radi dobra djela da mu to ne bi propalo, nije to ljubav i potčinjenost Tebi, već njegova hlepnja i strah da to ne izgubi! Kad bi mi dozvolio da ja njemu priđem sa strane imetka, da mu to bude uništeno, vidjelo bi se sigurno da on nije takav. Gospodar mu kaže: Priđi mu, imaš dozvolu! Šejtani su preko noći sav taj njegov imetak uništili, i livade, i stoku... Vidjevši šta ga je potrefilo, Ejub, a. s., kaže: Allah, dž. š., ovo je dao nama na korištenje da vidi kako ćemo postupiti, pa Njemu zahvala pripada i kad daje i kad uzima. Zahvala Mu pripada i u dobru i u zlu. On uzdiže koga hoće, a unizuje koga hoće! I Ejub, a. s., padne na sedždu i na sedždi je samo izgovarao zahvale Allahu Uzvišenom. Vidjevši to, Iblis kaže: Gospodaru, ovo je uradio zato što se nada da će uz pomoć ovoliko evlada koje si mu Ti dao ponovo sve steći što je izgubio. Kad bi mi omogućio da mu priđem s te strane, vidjelo bi se da on nije takav. Dozvoljeno ti je, kaže mu Gospodar, priđi mu! Šejtani su u toku noći srušili kuću na njegov evlad i svi su pomrli. Ejub, a. s., opet je i taj udarac popratio zahvalom Allahu rekavši: Allah dao, Allah uzeo! Njemu pripada zahvala u svakom halu, bilo nam prijatno ili neprijatno! I opet je pao na sedždu i zahvale izricao Gospodaru. Opet se Iblis obraća Gospodaru: Gospodaru, ovo je uradio jer još uvijek ne zna šta je biti bolestan, nisi ga s tim kušao. Kad bi mi dozvolio da mu priđem s te strane? Gospodar mu dozvoljava i Ejub, a. s., oboli od neke teške kožne bolesti da mu se i tijelo počelo raspadati, ali nijednog trenutka nije čak ni uzdahnuo na taj svoj hal. Zahvaljivao je Gospodaru sve do trenutka dok mu bolest nije počela da zahvaća i jezik i, bojeći se da će ga to onemogućiti od zikrullaha, tek će tad učiniti dovu Gospodaru. Iblis vidi da ne može nikako da mu priđe, pa svojim najbližim šejtanima povjeri tu svoju tegobu. Jedan između njih mu kaže: Ti si izveo njihovog oca iz Dženneta; na koji si to način uradio? Iblis kaže: Znači da mu priđem sa strane žene! I ubacio je vesvesu ženi koja ju je dovela u očaj i hz. Rahma kaže: O, Ejube, dokle više ovo ovako, dokle da te tvoj Gospodar muči?! Izgubio si imetak, porod, zdravlje..., zašto Ga ne zamoliš da skine tu tegobu sa tebe? Ejub, a. s., upita: Koliko godina smo živjeli u rahatluku? Ona mu kaže: Osamdeset. Koliko godina trpimo ovaj hal? – pita je Ejub, a. s. Sedam godina, kaže mu ona. Onda Ejub, a. s., kaže: Mene je stid uputiti dovu Gospodaru da otkloni iskušenje koje nije trajalo bar onoliko koliko i rahatluk. A tebe je šejtan spopao pa odvoji se od mene! I poslije će Ejub, a. s., uputiti dovu Gospodaru, a On će mu reći: Eto ti izvor jedan, u njemu se okupaj, ovaj drugi – napij se te vode! i Ejub, a. s., potpuno ozdravi; vratio mu je Gospodar imetak i umnogostručio ga, a i njegov porod. E, takvi su to robovi o kojima govori hz. Mevlana kad u bejtu kaže: Potrudi se pa da ti hvaljenje izriče Njegova dobrota i da ti Nebo zavidi na tvom ugledu i položaju!
Ako budete pazili na hater duhovnih ljekara,
sebe ćete vidjeti i od sebe se postidjeti.
Ovdje nam je rekao koja je uloga tih duhovnih ljekara: u druženju s muršidi-kjamilima posljedica će biti da ćeš se ti sebi okrenuti, pa ćeš onda tim nurom hidajeta kojim oni svijetle, nurom upute, vidjeti svoje mahane. A da bi se to desilo, potrebno je da ideš stopama Pejgamberovim i da se pokoravaš savjetima tih ljekara. Zato, veži srce za ljekara duše, a onda ćeš sam sebe vidjeti i svoje mahane otkriti, zabaviti se njima i na takav način ih ukloniti.
Da sad ne bi pomislili da to ide od ljudi (vidite kako nas čuva od svega što govori!), onda nam kaže:
Odstraniti ovo sljepilo nije u ruci stvorenja,
ali ikram ljekarima je od upute.
Ovo sljepilo ne mogu odstraniti stvorenja, ali tim ljekarima ukazati ikram (čast i poštovanje) je već znak da ste pravilno usmjereni i da će, inšallah, i rezultat doći. Upozorava nas da ne bi čovjek preletio i previše značaja samim ljudima pripisivao a da zaboravi na Gospodara, jer sve ima tendenciju da te zaustavi na ovom putu, svaki ovaj znak, tako je to. Valja biti budan i iskoristiti te znakove kako bi tvoj put bio Put do Boga. Ovo nam se kazuje u ajeti-kerimu, esteizubillah: Ti, (Muhammede) doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš da uputiš: Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće; i On dobro zna one koji će Pravim putem poći (el-Qasas, 56).
Sad bi neko mogao reći, kako to kad u suri eš-Šura ima ovaj ajeti-kerim: A Ti, zaista, (Muhammede) upućuješ na Pravi put! (eš-Šura, 52) Kako ovo razumjeti? Muhammed, kao sin Abdullahov, kao čovjek, on ne može uputiti, ali Muhammed kao Resulullah, kao Allahov Poslanik – on upućuje! Ovu dimenziju slijepi ne vide, na čelu s Iblisom. Oni u čovjeku vide samo komad zemlje, a ne vide ovo, ovaj dar koji Gospodar daje, u prvom redu poslanicima, ovaj risalet, i njihov zadatak je da upućuju ljude, i zaista upućuju.
Ovim ljekarima dušom se predajite
da biste se miskom i amberom punili.
Dušom se predajite ovim ljekarima, kako bi se onda od vas širio ovaj miris miska i ambera, ma gdje se vi kretali, jer samo na takav način bit ćete spašeni. (Sjećate se u minulim dersovima, nefs je prevario cijeli grad, ali nije Davuda; ne može prevariti ni Davuda našeg vremena.) Zato, bježi u to okrilje, pa da se sevepom njegovim, inšallah, spasiš od ovakvog neprijatelja.
Koliko je to kompleksno pitanje, možemo vidjeti na sljedećem primjeru: Salebe, Ensarija, bio je veoma siromašan čovjek i dolazi Božijem Poslaniku, s. a. v. s., i kaže mu: Ja, Resulallah! Teško mi je trpjeti ovaj fukaraluk! Zamoli Gospodara da mi bogatstvo dadne! Poslanik, s. a. v. s., upozorava ga i kaže mu: Malo što možeš da ispuniš, to je bolje nego veliko što ne možeš ispuniti. A zar ne bi bilo bolje da slijediš primjer svoga Poslanika (tj. moj primjer; da uzmeš moj život za primjer), ja od života uzimam samo ono najosnovnije... Međutim, on je bio uporan: Ja, Resulallah, učini dovu! A ja ću onda dijeliti iz tog imetka. I Poslanik mu je učinio dovu. Ovca za ovcom počela se množiti, tako da je njegovo stado postalo toliko da ga nije imao gdje da napasa u Medini i morao je izaći van Medine. Kad je to učinio, nema ga više na namazu, ne može da stigne na namaz... Bogatstvo mu se nastavlja uvećavati i, kad je došao vakat prikupljanja zekata, Poslanik, s. a. v. s., šalje zaduženog za prikupljanje zekata Salebi. Kad mu je došao ovaj ashab, Salebe mu kaže: To što ti tražiš od mene, to je džizija, to se traži od nemuslimana koji su pristali na islamsku vlast – ja ti neću dati zekat! Vratio se ovaj ashab Poslaniku, s. a. v. s., i rekao mu šta je bilo, a Poslanik je samo na to uzdahnuo kazavši: Teško li se Salebi, teško li se Salebi! I ajeti-kerimi su objavljeni o tom slučaju, o ljudima koji Gospodaru daju obećanje (ako im Gospodar dadne iz Svog obilja) da će oni onda to dijeliti, međutim, kad im je Gospodar dao iz Svoga obilja, oni su počeli škrtariti i prvo što im je na tu bolest nadovezao to je licemjerje, munafikluk koji će biti uz njih sve dok ne sretnu svoga Gospodara (Ima ih koji su se obavezali Allahu: „Ako nam iz obilja Svoga dadne, udjeljivat ćemo, zaista, zekat i sadaku i bit ćemo, doista, dobri.“ A kad im je On dao iz obilja Svoga, oni su u tome postali škrti i okrećući se – od toga udaljili – a oni ionako glave okreću. I nadovezao im je On na to i licemjerstvo u srcima sve do dana kada će pred Njega stati, a to stoga što su iznevjerili ono što su Allahu obećali i zato što su stalno lagali – et-Tevba, 75-77.)
Uzmimo iz ovoga slučaja pouku! Nama se čine stvari lagane pa ulazimo u nešto vrlo lahko, pa te tvoja žudnja, da ti je da dođeš do bogatstva ili položaja i slično, daje krila – lahko ću ja to... Pogledajte šta se desilo! Nije mogao ovo predvidjeti, ali (ovaj bejt kaže: dušom se predaj njima...) da je dušom bio predan Poslaniku, s. a. v. s., odmah bi usvojio ono što mu je kazao; vidio bi da je to upozorenje: Malo što možeš da ispuniš, to je bolje nego veliko što ne možeš ispuniti, zaista bilo bolje za njega.
NAROD SUMNJIČI PEJGAMBERE
Narod reče: „Ovo je sve laž i obmana!
Gdje će Bog postaviti Svojim zastupnikom Zejda i Bekra?!
(Zejd i Bekr dva imena, kao model u arapskom jeziku za oznaku tipičnih osoba.)
Šta ova svjetina hoće reći? Zejd i Bekr, obični ljudi, kako oni mogu biti zastupnici Božiji na Zemlji?! Tako govore pejgamberima, tj. vi ste obični ljudi, a Allahu ne treba zamjenik!
Imamo nekoliko ajeti-kerima koji nam o tome kazuju šta narod svojim poslanicima govori: „Vi ste ljudi kao i mi“ – oni odgovoriše – „Svemilosni nije objavio ništa; vi neistinu govorite!“ (Ya-sin, 15) Poslanici su njihovi govorili: „Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje? On vas poziva da bi vam neke grijehe vaše oprostio i da bi vas do roka određenog ostavio.“ Oni su odgovorili: „Vi ste ljudi kao i mi; hoćete da nas odvratite od onih kojima su se preci naši klanjali – pa donesite nam čudo vidljivo“ (Ibrahim, 10).
Svaki carev izaslanik treba da bude njegova džinsa.
Gdje su voda i zemlja u odnosu na Stvoritelja nebesa?
(Zar čovjek, stvorenje od vode i zemlje, da bude Allahov zastupnik na Zemlji?! – tako govori svjetina poslanicima.)
Jesmo li jeli magarećeg mozga, pa da mi, kao vi,
komarca možemo smatrati tajnikom ptice Hȕma?
(Ptica Hȕma je ptica poput orla. Po starom vjerovanju, ako njena sjena padne nekome na glavu, ta će osoba postati car. Pa se ovim hoće reći: zar obični, bijedni i niski ljudi mogu biti povjerenici Velikog Cara – zar se jedan komarac može smatrati tajnikom ptice Hȕma?!)
Gdje li Hȕma, gdje li komarac? Gdje li zemlja
(čovjek), a gdje li Bog?
U odnosu na nebesko Sunce, šta biva zerra?
(Slijepac ovako promatra stvari. On gleda samo fizičku stranu čovjeka. Vidite koja je razlika kad slijepac prilazi nečemu, a kako to, sjećate se, gleda Dekukija. On je u kapi želio da vidi More. Jer u ovom malom čovjeku se krije jedan beskraj; šta je sve Allah, dž. š., pohranio u to krunsko stvorenje – čovjeka!)
Kakav je tu odnos i kakva je tu povezanost,
da bi u pamet i mozak ulazila?!“
(Može li iko pametan povjerovati u ovo što vi govorite?! – govore oni; oholo i prkosno, dižući svoj glas protiv pejgambera, i ne priznajući ih.)
Sad oni navode primjer poslanicima, kazujući ovu priču koju ćemo mi sada čuti, kojom hoće da kažu kako oni nisu takvi nego su oni pametni ljudi koji neće dozvoliti da budu prevareni, kao akteri u narednoj priči:
PRIČA O ZEČEVIMA KOJI SU JEDNOG IZMEĐU SEBE KAO IZASLANIKA POSLALI SLONU UPUTIVŠI GA DA KAŽE : „JA SAM IZASLANIK MJESECA NA NEBU, DA TE UPOZORIM DA SE ČUVAŠ VODE IZ OVOG IZVORA.“ TA JE PRIČA U KNJIZI „KELILA I DIMNA“ POTPUNO ISPRIČANA
„Kelila i Dimna“ je zbirka indijskih basni koju je 300 godina prije nove ere napisao jedan indijski učenjak Bejdeba iz Kašmira, na sanskrtskom jeziku, a za vrijeme Anuršivana, perzijskog vladara, prevedena je na perzijski, a poslije i na arapski. Njen prijevod imamo i na bosanskom jeziku, od rahmetli Besima Korkuta.
Sad narod Sabe govori poslanicima:
Ovo liči na izjavu jednog zeca:
„Ja sam izaslanik Mjeseca i drug Mjesečev!“
(Ovaj vaš zahtjev i vaše pravo da nas opominjete, kažu stanovnici Sabe pejgamberima, liči na ovu izjavu zeca...)
Jer od krda slonova, na tom vrelu bistre vode,
sva divljač bila je u tegobama.
Sva uskraćena i iz straha od vode daleko,
izlaz pronađoše kad snage ne imadoše.
S planine zavika stari zec,
prema slonovima, u noći nastupa mladog Mjeseca:
„Dođi četrnaestu noć, o, care slonova,
pa da u vrelu nađeš ovaj delil!
(Da nađeš istinitim ovo što ti govorim.)
Care slonova! Ja sam izaslanik. U pogledu mene se zaustavi!
Nad izaslanicima se ne sprovodi haps, tortura i gnjev.
(To znamo, to je kodeks da izaslanici ne smiju biti izvrgnuti nikakvim neugodnostima i da moraju biti sigurni tamo gdje zvanično dođu.)
Mjesec vam poručuje: O, slonovi, idite!
To vrelo je naše, udaljite se od njega!
Inače, za kaznu, vida ću vas lišiti.
Otvoreno vam rekoh i to s vrata odbacih.
Ostavite ovo vrelo i idite da biste
od Mjesečeve sablje bili sigurni!
Eto, znak je to da će se u vrelu Mjesec
zaljuljati kada neko od slonova poželi vodu.
Tu i tu noć dođi da prisustvuješ, o, care slonova,
da bi u vrelu, u pogledu rečenog, dokaz našao.“
Kad je sedam i osam od mjeseca prošlo,
car slonova dođe da iz vrela pije.
(Sedam i osam noći, kad je prošlo.)
Kad je slon surlu te noći u vodu zagnjurio,
voda se uzburkala i Mjesec se zaljuljao.
(Odraz Mjeseca u vodi.)
Slon povjerova tim riječima od zeca,
kad se u vrelu Mjesec zaljuljao.
Onda stanovnici Sabe kažu poslanicima:
Mi nismo od tih bolesnih slonova, o, družino,
pa da nas ljuljanje Mjeseca prestravi.
Pejgamberi im rekoše: „O, tuge i žalosti!
Naši iskreni savjeti i opomene još više
učvrstiše vaše okove – o, maloumni!“
Koliko žale pejgamberi što njihovi savjeti nailaze na ovakav prijem jer su oni svi milost narodu kome su poslani, pa kažu: O, tuge i žalosti! Naši iskreni savjeti ne dopiru do vas! – vi ne volite one koji savjetuju i onda ih imenuju pravim imenom: o, maloumni! – što oni zaista i jesu. Jer naši iskreni savjeti i opomene samo još više učvrstiše vaše okove!
Da ovdje navedemo jedan ajeti-kerim. Esteizubillah: A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili (el-A'raf, 96). Znači, vjerovanje i takvaluk: da su vjerovali stanovnici sela i gradova i bili bogobojazni, bili svjesni Gospodara, ne bi bili kažnjeni. To odmah podrazumijeva nečinjenje grijeha, jer svijest da te Gospodar gleda onemogućit će ti da uradiš ono što je grijeh. Da ste vjerovali i grijeha se klonili, evo šta biste za posljedicu imali: Allah bi poslao blagoslove – berićet: izobilje, sreću i napredak – i s neba i iz zemlje.
Jedan od mudraca je ovako rekao o grijehu: „Dobro se čuvaj grijeha jer je on negativnost koja postaje đule u katapultu! Tim đuletom se razbija zid pokornosti – ruši se! A onda kroz nastali otvor ulazi vjetar prohtjeva i gasi svjetlo spoznaje.“
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!
El-Fatiha!
Drugi dio 64. dersa iz trećeg sveska „Mesnevije“, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 29. 9. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
