Sedmični list “Stav” u dogovoru s Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

PRIREDIO: Šaban Gadžo

 

 

„Mesnevija“, treći svezak, bejtovi: 3104-3129/III (prvi dio)

 

 

 

Euzubilla, bismilla, elhamdulillah

Rabbi-šrahli sadri..

 

Na redu nam je jedno kraće poglavlje, naslov:

 

POJAŠNJENJE RESULOVIH, A. S., RIJEČI: „ZAISTA ALLAH SVEVIŠNJI IMA SKRIVENIH EVLIJA...“

 

To su evlije koje se ne pokazuju, koje niko ne vidi. Kompletan hadisi-šerif glasi: Zaista, Allah Svevišnji ima skrivenih evlija, razbarušene glave (raščupane kose), prašljivog lica; ako zatraže prijem kod emira (prinčeva, vladara), neće im se dozvoliti pristup njemu; ako su odsutni, njihovo odsustvo se ne zamjećuje (to niko ne smatra za nekakav gubitak), a ako su prisutni, niko ih ne zove (nepoželjni su u društvu); kada se razbole, niko ih ne obilazi; kad umru, niko ih ne isprati (niko njihovu dženazu ne isprati). I onda završava hadisi-šerif riječima: Oni su nepoznati na zemlji, a poznati na nebu!

Onda nam hz. Mevlana veli:

Imaju drugi ljudi koji vrlo skriveni hodaju.

Gdje će ih ljudi vanjštini okrenuti poznati!

(Oni koji gledaju dunjalučkim očima, kako oni da poznaju te ljude?!)

Ovo sve imaju, a ni jedno oko ne može pogleda

baciti na to njihovo carstvo, ni na tren.

Ovaj bejt trebamo povezati s onim iz prošlog dersa, gdje hz. Mevlana pita: Ili nisi vidio u ovom našem bazaru (na ovom dunjaluku) na kakvom su dobitku vjerovjesnici i evlije? To njihovo carstvo ni za jedan tren ne mogu vidjeti ljudi okrenuti zahiru; i ne samo oni, nego čak ni druge evlije ne mogu ih vidjeti.

I njihovi kerameti, a i oni sami su u haremu.

Njihovo ime ne čuju ni ebdali.

(...) u haremu, tj. oni su u Božijoj blizini, u Njegovoj zaštiti. Njihovo ime ne čuju ni ebdali – ni specijalna kategorija evlija ne zna za njih, ni ime im nije čula, a ni počasti koje im je Uzvišeni dodijelio nisu im poznate.

Navest ćemo ovdje predaju vezanu za Ebu Bekra Kattaniju:

Ebu Bekr Kattani, boraveći u Meki, provodio je većinu vremena u Haremi-šerifu, pokraj Kabe. U to vrijeme jedan od velikih alima i šejhova po imenu Abdur-Rezzak držao je vazu-nasihat u Haremi-šerifu i svijet upućivao i sjetovao. Toliko je bio ugledan i priznat da bi katkad i hz. Hidr – razumije se, inkognito – došao da posluša njegov vaz. Tako jedanput, hz. Hidr, slušajući vaz ovog alima, primijeti kako jedan derviš tu u Haremu, ali malo po strani, sjedi mirno, ne prateći vaz i ne slušajući šta vaiz govori. Uopće ne obraća pažnju ni na tog šejha, ni na džemat koji ga sluša. Hazreti Hidru to bi neobično, pa htjede da vidi i sazna zašto se taj derviš drži po strani i ne sluša vaz. Priđe mu pa ga upita: – O, ti, dervišu! Zašto ne priđeš u ovaj džemat i ne poslušaš vaz ovog alima, šejha Abdur-Rezzaka? Derviš, podigavši glavu i pogledavši u hz. Hidra, reče mu: – Onaj ko dobiva ilum od Rezzaka, nema potrebe da sluša Abdur-Rezzaka! (Onaj koji znanje dobiva od er-Rezzaka, dž. š. – Opskrbitelja, nema potrebe da sluša Abdur-Rezzaka, Opskrbiteljovog roba.) Taj takav odgovor još više zainteresova hz. Hidra, pa reče dervišu: – O, ti dervišu! Ovaj šejh je veliki čovjek; on je keramet-sahibija! A onda, da ga malo upozna, postavi mu ovakvo pitanje: – A šta misliš o ovom čovjeku koji je sada pred tobom? – Ja znam da si ti Hidr i ovaj šahid ti je dosta! (Tj. ne možeš se od mene sakriti.) Hz. Hidr se još više začudi pa reče: – Subhanallah! Ja sam do sad mislio da poznajem sve evlije i da nijedan nije od mene sakriven! Ja njih znam, a oni mene ne znaju! A vidi sad! Pod ovim nebeskim svodom ima i takvih evlija koji mene poznaju, a ja njih ne znam!

Da bi tog derviša privukao sebi, hz. Hidr mu se obrati s ovakvim prijedlogom: – O, ti dervišu! Dođi ovamo! Priđi meni! Budi u mom društvu, budi mi drug i prijatelj! A derviš će mu na to: – O, ti Hidre! Tvoj pravac i tvoj put suprotni su mome pravcu i mome putu! Ne mogu prihvatiti tvoj prijedlog. Hz. Hidr se sada još više začudi pa reče: – Subhanallah! (Ovo sad samom sebi hz. Hidr govori, kao da sebe pita...) Evlije čeznu za mnom i žude za mojim društvom, a zašto ovaj derviš to ne želi!? Pa upita derviša: – Zašto je moj put i moj pravac suprotan tvome putu? Derviš mu reče: – O, Hidre! Ti si pio i okusio Abu-hajat (pio si sa Izvora vječnosti, pio si Vodu vječnog života), ja to nisam ni okusio! Ja želim i žudim za time da svakoga časa i svakog trenutka dušu dadnem i život položim na putu ljubavi prema Svevišnjem! Uopće ne želim niti žudim za tim, da se zna za moje ime ili da ostane kakvog traga iza mene! Želim da budem: Fena u fenau! (Da me nestane i da se utopim iz ovog nepoznatog i nepostojećeg svijeta, u još nepoznatiji svijet, u taj svijet ljubavi prema Svevišnjem! Hoće da mu kaže: Ti si pio vode Života i sad si živ do Jevmul-kijama, a ja svakog trenutka želim da se Njemu vratim, da me nema nikako!)

I da se opet prisjetimo one poruke kako nam je rečeno da je Allah Uzvišeni sakrio Svoje prijatelje među ljudima, pa nemoj, čovječe, da ikoga gledaš prezrivo, da ga bagatelišeš, da ga tahkir činiš (da ga prezireš, ponižavaš i vrijeđaš), jer možda je upravo ta osoba Allahov prijatelj, sahibi-velajet – evlija! Evo vidimo kako ova kategorija izgleda – ni po čemu ljudi na njih ne obraćaju pažnju!

Ili ti ne poznaješ Božije počasti

Koji te poziva toj strani govoreći: „Dođi!“

Jesi li takav, pita nas hz. Mevlana, da ne poznaješ počasti Božije, Koji te poziva toj strani, govoreći – Dođi!? Znači, u kontekstu govora o Allahovim prijateljima, o tim Kapijama Božijim, koje mizahiren vidimo kao čovjeka ispred sebe; tebe Bog Uzvišeni poziva Sebi i kaže ti – Dođi! Ali, ako čovjek te kapije promatra onako kako smo to u minulim dersovima govorili, vezano za Jusufa, a. s., nošen bolešću, konkretno – zavišću, onda on na toj sofri Jusufovoj ne vidi ništa; nema on oka Jakuba, a. s., nema ni nosa njegova da bi osjetio taj miris u toj blizini; i onda mi možemo biti pored njih, doticati se s njima a da ništa od ovoga ne osjetimo. Jer ova bolest koju nismo otkrili vidite šta radi od ljudi?! Ali eto, i na tom primjeru pogledajte kako cjelovita slika izgleda: sve su uradili da spriječe to da jednoga dana Jusuf, a. s., bude iznad njih; i sve što su uradili, želeći da to postignu, oni su ga upravo gurnuli u to!Upravo su mu sve priredili, sve što treba da bi on postao car: bacili ga u bunar, našla ga je karavana, odvela u Egipat – znamo kako se sve dalje odvilo... I onda, ta veličina (Jusuf, a. s.) oprašta!

Esteizubillah: Allah poziva u Kuću spasa… (Junus, 25); Poziva vas (Allah) da vam grijehe oprosti… (Ibrahim, 10); Allah vas poziva u Džennet i nudi vam oprost grijeha (ako vi tobe dođete)… (el-Bekara, 221)

Šest strana cjelokupnog svijeta, Njegov je ikram.

Na koju god stranu pogledaš, obavijest je o Njemu!

(...) Njegov ikram – Božija počast nama, robovima, ukazana – svuda vidiš Njegovu dobrotu i Njegove nimete. Na koju god stranu pogledaš, obavijest je o Njemu! U ajeti-kerimu se kaže: Allahu pripadaju istok i zapad; ma gdje se vi okrenuli, tamo je Njegovo lice! (el-Bekara, 115)

Šest strana cjelokupnog svijeta, šest smjerova, Njegov je ikram, Božiji ikram nama; na koju god stranu pogledaš, obavijest je o Njemu. A mi sad ovo pratimo u kontekstu Allahovih prijatelja, pa probaj, čovječe, da probudiš u sebi taj potencijal, jer je on prisutan – duša vapi za tim susretom! Onda gledaj da se pravilno usmjeriš prema toj Kapiji!

Da ispričamo jednu lijepu zgodu, koja će nam ovu stvar još bolje pojasniti. Navodi se da je u XIX stoljeću u Francuskoj živio jedan svećenik. On je bio na malo većem položaju pa je upravljao tom jednom provincijom; imao je neko veće vjersko zvanje, i sad, jedan dan u taj njegov ured gdje je on živio bahnuo je čovjek, koji nakon 19 godina robije dolazi u taj grad i traži da negdje prenoći, da jede – gladan je, umoran. Ovaj mu svećenik otvara vrata, a on kaže: – Da li biste me prihvatili? Bio sam u toj i toj gostionici, pa u toj i toj...; kome god pokažem ovu žutu ispravu, koja ukazuje da je osoba robijala, niko neće da mi ukaže gostoprimstvo! I kad sam izgubio nadu da ću negdje moći pod krovom zanoćiti, jedna mi starica kaže da pokucam na Vaša vrata. Evo, ja sam pokucao! Koja je ovo gostionica? Kako se Vi zovete? Evo imam stotinjak franaka koje sam zaradio za tih 19 godina robije. Svećenik mu kaže: – Hajde izvoli, uđi unutra! A onda pozove čovjeka koji mu je bio na hizmetu i kaže mu: – Pripremi mu udoban, čist ležaj, a mi ćemo – kaže – prvo objedovati, a onda ćeš se ti lijepo odmoriti. Ovaj čovjek u nevjerici upita: – Je li to Vi mene ozbiljno tako lahko prihvatate i ne pitate me ni za ime, a uveli ste me u svoju kuću?! On mu kaže: – Ovo nije moja kuća, ovo Bogu pripada; ovo je Božije! A ova vrata na koja si pokucao ne pitaju imaš li ime, ona pitaju imaš li tugu kakvu pa da je mi otklonimo! Ovdje je gospodar onaj koji utočište traži i sve ovo što vidiš sve je tvoje! Ovaj zanijemio kad je to čuo! On ga oslovljava s gospodine, persira ga, a na koncu konca, on mu veli dalje – meni tvoje ime i ne treba, ja sam ga odmah znao čim sam te vidio! On se u čudu pita: Je li to moguće?! Kako ste znali moje ime?! Svećenik mu odgovara: – Tvoje ime je moj brat!

Vidite, ovo je priča; lijepo je ovo ovako čuti, i velikani nam ovo govore, ali je praksa daleko od nas – ne možemo ovo nikako da dokučimo! Zašto? Zato što ne prilazimo životu cjelovito. Mi bismo da usvojimo svjetlo, a tamu nikako; ljepotu da, a ružnoću nikako; ono što ti je nagodno, lijepo – to da, a iskušenje nikako! A to je život. I sad, ako izostane cjelovita slika, normalno da ne možemo odgovoriti na ovo. Jer onda smo u ovoj situaciji: ili – ili – ili to ili ono – i onda prosuđujemo: ova stvar ne valja, ovo je neko naopak itd. Ti tamo, ja ovamo, i bježi nam ova kompletna slika! A kako kaže jedan velikan: – Spajajući suprotnosti, tako sam došao do mudrosti! Ovo moramo znati i u ovome se smjeru truditi, pa ako nam Gospodar pomogne! Jer, mi kad čujemo: Voli svoga neprijatelja! Kako ćeš to, to je nemoguće? Nemoguće je ako ovako dualno i parcijalno prilazimo stvarima. Ali, ako cjelovito prilazimo, i ako smo svjesni da smo svi izašli iz Hakkove ruke, od jednog Stvoritelja, e onda je to već nešto drugo – postoji mogućnost da se otkrije, što ćemo vidjeti dalje, u daljem toku ove priče.

Sad svećenik kaže tom svom hizmećaru: – Donesi onaj srebreni escajg! A pošto je bilo mračno, ovaj je razumio da treba donijeti i svijećnjak. I donio je dva srebrena svijećnjaka i za njih trojicu priredio večeru. Nakon što su objedovali, svećenik ustaje i daje gostu jedan srebreni svijećnjak, a sebi uzima drugi. Otpratio ga je do sobe gdje će on prenoćiti i kaže mu: – Odmori se lijepo; teško ti je bilo sve ovo vrijeme koje si proboravio u zatvoru; sigurno si se dobro napatio. – Kako da nisam – kaže mu ovaj. – Svašta je tu bilo: i žege i studeni, i galija i bičevanja; i opet, svaku noć, bio bolestan ili ne, valjalo je u okovima u samici provoditi noć... Na kraju mu svećenik kaže: – Ne zaboravi ovo: u nebu više vrijede suze iskrenog pokajnika nego čistunaca koji su postali oholi kroz svoju čistoću! Pa ako si izašao iz te tegobe i patnje s mržnjom, onda si za žaljenje iz moje perspektive, ali ako si izašao s blagošću i mirom, da dobrotu širiš – e onda si bolji od stotine ovakvih kao što mene vidiš! I tako ga je ispratio u sobu da on legne, prvi put nakon 19 godina, na nečemu što je lijepo, čisto i udobno. Ne može da spava, a počela ga proganjati misao o srebrenom svijećnjaku i escajgu. Vidio je da je onaj hizmećar u jedan dolaf sve to smjestio, i ta mu misao nije dala mira. Ustao u je u 3 sata po ponoći, uzeo escajg i kroz prozor pobjegao. Ujutro dolazi hizmećar svećeniku i kaže desila se neugodnost, sve je odnio naš gost! Svećenik se malo zamislio i rekao: – Nije to nikakav problem, svakako to ne pripada nama, to je za sirotinje. I kad je sjeo za taj isti sto da doručkuje, kuca se na vrata i ulazi žandarmerija – trojica žandara vode onoga čovjeka. Kad je to vidio, svećenik je skočio i odmah, što je mogao brže, krenuo njima u susret, obraćajući se onome čovjeku: – Dobro mi došao! Zašto ne ponese sve ono što sam ti dao?! Zaboravio si svijećnjake ponijeti! Ovaj u čudu gleda u njega, a policija shvata da je sve uredu, obraćajući se svećeniku: – Dakle, Vi ste mu to dali?! – Tako je, ja sam mu to dao, ali je zaboravio da ponese i svijećnjake! Nakon tih svećenikovih riječi, policija kaže: – Dakle, mi možemo ići? – Tako je, kaže im svećenik. A onda šapne na uho onome čovjeku: – Ispuni ono što si mi obećao, i to mu dva-tri puta ponovi. Ovaj se čudi jer ne zna da mu je išta obećao, a svećenik mu kaže: – Obećao si mi da ćeš novac od ovoga upotrijebiti da pošteno dalje živiš... I onda mu kaže: – Brate moj, ja sam otkupio tvoju dušu s ovim! Ti više ne pripadaš zlu, nego si sada u vlasti dobra; ja istjerujem tog demona tame iz tebe i prepuštam te Bogu! Pa ako budeš nekada opet ovamo dolazio, slobodno uđi na glavna vrata, ona nisu zatvorena! (v. Viktor Igo: „Jadnici“)

Ovaj smo slučaj ispričali, jedan lijep, istinit događaj, da vidimo kako izgleda ta kapija. Nemojte da vas zbunjuje što je ovo, da kažemo, kršćanski milje. Ne gledajte tako, jer sve govori o Gospodaru! Vidite, u bejtu kaže – šest smjerova..., gdje god se okrenete, pečat je Božiji! I nemojmo gledati stvari – ili – ili, jer onda nećemo moći ovo razumjeti ni okoristiti se ovim. Nego, valja se truditi da bismo zadobili cjelovitu sliku; valja cjelovito gledati! To je ono što je mene najviše i potaklo kad sam radio onu knjigu o Indijancima – bio sam fasciniran tim kako prilaze svemu što ih okružuje: ako mu treba grančica za potpale, on se izvinjava drvetu i kaže – ja osjećam ovu bol, ali sam primoran – dozvoli mi da to uzmem! Kako ću pljunuti na zemlju kad je to moja majka?! Uzmite, dakle, jedan drugi pristup koji nije skučen predrasudama! A koliko mi ovo razumijemo?! Kad bismo ovo razumjeli, i ako bi ljudi živjeli tako onda, normalno, ne bi bilo nereda, ali nažalost, rijetki to vide! Zašto mi ne bismo bili takvi? Zašto se ne bismo u ovom smislu probudili? I onda, kad dolazi ovaj poziv s te Kapije – dođi!, ti ga zaista čuješ i odazivaš se!

I posljednji bejt u ovom kratkom poglavlju:

Ako ti plemenit (čovjek) kaže „Uđi u vatru!“,

Odmah ga poslušaj i ne govori: „Vatra će me spržiti!“

Prošli put smo podvukli teslimijjet... Šta se hoće s tim? Pa odmah mu budi teslim, tom Allahovom prijatelju! Ako ti nešto kaže plemenita osoba (Allahov prijatelj), on te ne zove u vatru tegobe, on te zove u vatru ljubavi, da uživaš i izgoriš u njoj!

Kad je ovo rekao, sad počinje novo poglavlje, da nam pojasni šta znači taj teslimijjet.

Prvi dio 73. dersa iz trećeg sveska „Mesnevije“, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 1. 12. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.