MESNEVIJA: Dekukija – jedna zvijezda koja je hodila zemljom i osvjetljavala put duhovnim tragaocima

Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

PRIREDIO: Šaban Gadžo

Treći svezak, bejtovi: 1924-1972/III, prvi dio (102)

Euzubilla, bismilla, elhamdulillah, salavat

Rabbi-šrahli sadri.

Vidjeli smo kako nam je prošli put hz. Mevlana govorio o onoj posebnoj kategoriji evlija kojima je bitan jedino rizaluk Allaha Uzvišenog, zadovoljstvo Njegovo, tako da oni ne upućuju dovu da se promijeni ono što se dešava. I na kraju nam je rekao da je to poteško razumjeti, ali nije nekome kao što je Dekuki, i slični robovi njemu, o kome će nam sada govoriti.

Naslov večerašnjeg dersa

PRIČA O DEKUKIJI I NJEGOVIM KERAMETIMA (POČASTIMA KOJE MU JE GOSPODAR DODIJELIO)

(Ne zna se tačno ko je ova osoba, ali neki od komentatora Mesnevije kažu da je riječ o osobi iz XIII stoljeća, a Allah najbolje zna.)

Taj Dekukija, lijepe vanjštine,

bio je ašik, posjednik kerameta, gospodin.

(Ašik – zaljubljenik u Allaha Uzvišenog, posjednik kerameta: pri njemu su bili darovi od Gospodara; veliki čovjek, gospodin.)

Na Zemlji je bio kao mjesec na nebu.

Noćnim putnicima, putem njega, duše su osvijetljene.

(Kao što zvijezde na nebu u noćnim tminama pokazuju put putnicima, takav je on bio – jedna zvijezda koja je hodila zemljom i osvjetljavala put duhovnim tragaocima.)

Na jednom mjestu malo se zadržavao.

Dva dana u jednom selu ne bi proveo.

(To mu je bio adet, maksimalno dva dana na jednom mjestu.)

Dekukija je rekao: “Ako bih u jednoj kući boravio dva dana,

ljubav prema tom staništu u meni bi se razgorjela.”

U prirodi je ljudskog srca da se brzo navikne na jedno mjesto i da onda želi da stalno tu boravi. Sada nam na arapskom dolaze dva bejta:

“Oprezan sam u pogledu zavaravanja staništa.

Hajde, o, dušo! Putuj da se obogatiš!

/Kroz ovaj bejt vidimo kako nas hz. Mevlana upozorava na ovu jednu naviku i ovu sklonost u čovjeku, pa da budemo oprezni u pogledu zavaravanja staništa, zato: Hajde, o, dušo! Putuj da se obogatiš! Upućuje nas na hadisi-šerif: Safiru, tesih-hu ve tegan-nemu! – Putujte, pa ćete biti zdravi i obogatit ćete se! Drugi hadisi-šerif: Ne sastoji se bogatstvo u mnoštvu (sakupljenog) imetka, nego je pravo bogatstvo – bogatstvo duše! Eto kako ćeš ga zadobiti, čovječe! Pokreni se! Nemoj biti statičan! Vidimo koliko je višeslojna ova uputa. Da spomenemo jedan ajeti-kerim uz ovaj bejt. Esteizubillah: Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate, i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali oči nisu slijepe, već srca u grudima (El-Hadždž, 46). I u fizičkom smislu idite i gledajte kako su skončali oni prije vas; uzmite iz toga pouku pa na takav način otvorit će se i vaš duhovni sluh i vid. Jasno nam je da nam se ovdje ne govori o ovome fizičkom vidu i sluhu, nego – idi da bi zadobio ovakvo svojstvo, pa da tvoje duhovne oči budu otvorene, a i srca koja će to razumjeti na pravi način. I fizičko putovanje ima i donosi svoje fadilete, ali moramo ovdje imati na hateru ovaj duhovni put.

Vidimo kako nam kaže za Dekukiju, da je on bio poput nebeskih tijela, nebeskih zvijezda koje osvjetljavaju puteve, pa – kreni na ovaj put! Pod utjecajem ovakve zvijezde ovarisat ćeš sigurno na Pravi put! To nam lijepo pojašnjava hadisi-šerif u kojem se kaže: Moji su ashabi kao zvijezde, za kojim god krenete, ovarisat ćete na Pravi put! Da ovdje jednu lijepu parabolu spomenemo. Ona datira, nije sigurno, ali otprilike iz I. ili II. stoljeća nove ere, znači negdje u tom vaktu Isaa, a. s., a moguće i da je ranije nastala. Ne zna se ko je ovo izrekao, ali poslušajmo ovaj primjer: Princ koga njegovi roditelji, kralj istoka i majka zore, šalju na put. Spremili su ga lijepo, opremili za taj put svim potrebnim i treba da ode u Egipat. Zašto? Da bi u Egiptu našao biser. A taj biser čuva velika zmijurina u moru. I on kreće na taj put, dolazi u Egipat. Obukao je odjeću Egipćanina da bude teže prepoznatljiv, da ne upada u oči domaćem stanovništvu. Oni su ga vidjeli kako boravi na jednom mjestu blizu mora, a on se tako približio toj zmiji i sad razmišlja na koji način da priđe da bi došao do traženog bisera. Oni mu tu donose hranu, ali kad god on pojede tu hranu, zaboravi i na svoje roditelje, zaboravi na to zašto je uopće krenuo na ovaj put. Zaboravi na biser koji treba da uzme, jer kad ga dobije i kada se vrati, čeka ga onda mjesto vladara s kojeg će mudro da upravlja. I sad je on, jedući tu hranu, pao u jedan duboki san. Njegovi roditelji, zabrinuti, šalju poruku – pismo mu šalju. To se pismo pretvara u orla koji dolazi iznad njega i lepetom krila budi ga. On dobiva tu poruku i, kad je vidio njen sadržaj, istog trenutka postaje svjestan da je nosi u svojim prsima; da je ona uvijek bila prisutna u njemu. Brzo se dao na posao, začarao je zmiju, uzeo taj biser i, vođen ljubavlju, vraća se svojim roditeljima. Skinuo je odjeću egipatsku i završio zadatak na najbolji mogući način. Ovdje se vidi, iz sadržaja ove priče, da bi njen autor mogao biti neko od Izraelićana, jer sama ova pomisao da ga roditelji šalju u Egipat, a u hebrejskom Egipat se zove Mizjarin, što znači “usko mjesto”, kao Misir u arapskom, slična je to riječ. I pogledajte šta ova priča kazuje. Moraš krenuti na put. Dakle, ono što smo često puta spominjali: O, Ademe, silazi na zemlju! Bez gorčine rastanka, nema slasti sastanka. Čovjek ne zna taj fadilet koji je Gospodar od samog početka dao, taj fitret na kojem je Allah Uzvišeni svakoga stvorio, ta iskonska čistoća s kojom treba da potvrdi tevhid Allahov. E sad je potreban ovaj put. Kreni na taj put! Na tom putu nudit će nam se ovakve stvari, a posljedica toga bit će: lutanje, spavanje, zaborav. Ne postavljamo uopće pitanje odakle smo došli, zašto se ovdje nalazimo i kamo idemo, jer smo zaspali snom gafleta. Sad možemo vidjeti zašto je teško bilo Izraelićanima prilikom Izlaska da osabure na onoj nebeskoj hrani, kad kažu: O, Musa, mi ne možemo više jednu te istu hranu jesti, zato zamoli, u naše ime, Gospodara svoga da nam podari od onoga što zemlja rađa: povrća, i krastavica, i pšenice, i leće, i luka crvenoga! (El-Bekara, 61) Pa im on kaže: Zar želite da ono što je bolje zamijenite za ono što je gore? Idite u grad, imat ćete ono što tražite! (El-Bekara, 61) Dakle, eto vam! Idite opet u taj Misir, u to jedno tijesno mjesto!

Pojedinačno, u svakom od nas, taj je “misir” i taj “faraon” koji nas tlači! Ovakva tvoja sklonost ovim stvarima u tjeskobu te dovodi i potrebno ti je da ti dođe ovakvo pismo. A Gospodar, Allah Uzvišeni, kroz cijelu povijest čovječanstva šalje svoje poslanike. Nakon što je Posljednji Poslanik podignut, dolaze njegovi varisi koji trebaju da nas razbude iz ovog sna. I taj blagi lepet krila, ta njihova blizina, to isijavanje iz tih Allahovih robova, ima za posljedicu da se mi probudimo i onda – šta svjedočimo? Pa to da sve vrijeme mi nosimo taj biser u sebi. Ako smo i nešto tražili onako, ono po savjetima drugih ljudi, a nesvjesni šta to znači, tada vidimo da smo tražili nešto što nikad nismo ni izgubili. Ali toliko je čovjek zaspao snom gafleta da nešto što je tako blizu ne može da registruje. Eto zašto nam je potreban ovaj Put. Razmislimo malo o ovoj priči, šta nam je kazala, njih je mnoštvo, u svakoj tradiciji imamo priču ovoga tipa.

Dalje govoreći o Dekukiji, kaže nam hz. Mevlana (i ovaj je bejt na arapskom):

Ne privikavam prirodu moga srca na jedno mjesto

da bi bilo čisto i spremno za ispita.”

(U prirodi je srca, ako zavoli jedno mjesto, želi da bude stalno na tom mjestu. U hadisi-šerifu je rečeno: “Budi u životu na ovom svijetu kao da si garib (stranac, onaj ko je u tuđini), ili kao putnik prolaznik.” A u ajeti-kerimu se kaže: Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što trebaju shvatiti, i da uši njihove čuju ono što trebaju čuti, ali oči nisu slijepe, već srca u grudima.” (El-Hadždž, 46)

Eto vidite, naviknemo se ovako na ambijent “misirski” pa neće čovjek nipošto da ga napusti, ni onda kad te Musa tvog vakta zove: Izađi, hajmo u “svetu zemlju”! Hajde, ti, ako ikako možeš, za mene to uradi, počisti mi taj teren pa me onda zovni, i ja ću doći. E ne može! Ovo moramo sami prijeći, svaki korak, ali uz ovakve svjetiljke koje nam uvijek stoje na raspolaganju i tako su blizu, ali ih mi ne registrujemo. Skender Belhi daje ovakav savjet svom sinu: “Moj sinak, traži imama svog vremena, a ako ga ne nađeš, to nije zato što je on neuočljiv, što njega nema, to je zato što ga tvoja nutrina neće!” To je to. Budeš li ga htio, eto ga odmah pored tebe, to mu je vazifa.

Dalje hz. Mevlana opisuje Dekukiju, pa kaže:

Danju je u putu bio, a noću u namazu.

On je poput sokola, oko u Cara usmjerio.

U Allahove ajete i Njegove tajne on gleda, poput sokola (a soko je plemenita ptica koja ne baca pogled na lešinu nego gleda prema podlaktici carevoj, zna da je tu njegovo mjesto). Danju je u putu bio, u putu je bereket... Ovo sve što nam je kazano, ovakve je poruke iščitavao susrećući se sa znakovima Božijim koji ga okružuju i izvana i unutra, a noći u namazu provodio (na kijamu, budan je bio), a Hakku usmjeren. Jedan primjer da navedemo: Krajem XIII stoljeća po Hidžri rodio se jedan velikan Muhammed-baba Semmasi, k. s. Poslije njega će doći njegov halifa, Amir Kulāl se zvao, a onda pir hz. Šah Muhammed Nakšibend. On jedan dan dolazi kod svog učitelja Alija Ramitanija, k. s.,i kaže: “Kad sam ušao njemu, on me pogleda i reče: Sine moj, vidim na tebi veliku žudnju za miradžom. (Miradž znači uspinjanje Hakku Uzvišenom.) Kako je to rekao, ja najedanput vidim sebe kako sam na putu za Kuds... (Ovo se događa blizu Buhare, u tom malom mjestu gdje je Semmasi-baba rođen, ali odmah tik uz Buharu.) I, hajde, hajde, dođem jedan dan u Kuds i uđem u harem. Pored mene izađe jedan čovjek u zelenoj odjeći i kaže mi: Otkad te čekamo! Ja mu kažem: Ja sam izdaleka krenuo, nemam sad predstave o vremenu, a on mu kaže: 27. redžep. (To je dan kad je bio Miradž, kad je Poslanik, s. a. v. s., uzdignut na Nebo.) I ja onda zaključim da sam već tri mjeseca na putu. A onda mi on reče: Tvoj šejh Ali Ramitani te čeka već odavno! I ja uđoh u mesdžid, kad vidim, on se sprema da obavi namaz. Nakon namaza, pogleda me i reče: Moj sinak, Poslanik, s. a. v. s., naredio je da te povedem prema Sidretul-muntehau. (Sidretul-munteha – Lotosovo stablo iznad sedmog neba, to je mekam Džibrili-Emina.) Onda ona osoba u zelenoj odori dođe s dva stvorenja, to su bile dvije jahalice koje nikada nisam prije vidio. Na jednu je sjeo moj učitelj, a ja na drugu i onda smo bili uzdignuti na Nebo. Kuda god smo prošli na tom putu, vidjeli smo mnoge znakove koje ne možemo riječima opisati, a samo je raslo (povećavalo se) naše znanje. I onda smo došli do Hakikati-Muhammedije (zbilje muhammedanske, koja je u Hakkovom hadretu, u Hakkovoj blizini). I tad smo nestali – nestali smo, i moj učitelj i ja! (Nestali su u odnosu na sebe: imali su samo taj doživljaj zbilje muhammedanske.) Onda, čujem Poslanika, s. a. v. s., koji mi reče: O, Muhammed-baba Semmasi, o, moj sinak, onaj ko je odabran da bude zvijezda i svjetionik drugim ljudima, on bude uzet za ovakav put. A ti se nalaziš na stazi plemenitoj, zato se vrati, a ja ću biti uz tebe svojom snagom; hizmeti, i drži se dobro svoga šejha! Kako mi to reče, ja se nađoh opet u onoj prostoriji i vidim svoga šejha koji sjedi tu. Onda sam samo rekao: Gospodaru, beskrajno ti hvala na Tvom nimetu što si mi dao blizinu ovakvog čovjeka, koji svog učenika može da provede kroz cijeli ovaj Put!” Eto nam jedan primjer za razmišljanje. Vidjet ćemo, i ostali bejtovi koji će doći mogu da kažem da su bit, analiza ovoga Puta.

Udaljio se od svijeta, ne iz loše ćudi.

Odvojio se od muškaraca i žena, ne iz dvojnosti.

Dakle, udaljio se od svijeta ne iz loše ćudi, ne zato što on ima lošu ćud pa se boji da druge ljude ne povrijedi, on je savršene ćudi, tako se oplemenio i odgojio. Drugo, odvojio se od muškaraca i žena, ne iz dvojnosti, ne zato što vidi to kao mnoštvo pa mu to smeta da potvrdi tevhid – naprotiv, on u mnoštvu svjedoči Jednog Jedinog. Nije to razlog zašto se odvojio.

Saosjećajan prema stvorenjima i koristan kao voda.

Dobar posrednik i dova mu primljena.

(Vidite kako ga opisuje Mevlana.)

Dobrom i lošem pružao je susretljivost i smiraj.

Bolji od majke i željeniji od oca.

(Jahja ibn Muaz, k. s., rekao je: “Četiri su osobine istinske ljubavi: ne pravi razliku; daje ne očekujući uzvrat; ona jednostavno jeste; kad nastupi pritisak, konflikt, ona nestaje.”

 Eto kakvi su ti ljudi. Vidjeli smo u dva dersa unazad kad hz. Mevlana opisuje tu kategoriju velikih Allahovih robova koji dovu čine za kjafire, pa i na kraju, ako kjafiri neće da se odazovu na njihovu dovu, oni opet Gospodara mole da vrata potpuno ne zatvori: Ja Rabbi, ostavi makar malo ta vrata otvorenim, možda opet dođu do sebe! Ovi robovi dobrom i lošem pružaju susretljivost i smiraj, ne prave dakle razliku kome pripada dotična osoba. I evo, vidimo ovdje Mevlanin put ljubavi, i šta je ta prava ljubav. Pozvao je na tu sofru sve, na ovu svoju sofru. Bez onoga – ko si? Ma ko da si, dođi – bujrum, uzmi – okoristi se s tim! Tu možemo da vidimo kakva su to duhovna sunca, jer kao što sunce ne bira koga će obasjavati (ono obasjava i vjernika i nevjernika, ili recimo cvijet, ruža, ona miris daje i jednom i drugom). Takvi su ti Allahovi robovi. Samo da skrenemo pažnju na sljedeće: ako se pitamo (čuli smo, na početku kaže, ašik je bio) šta je ta ljubav, evo, prva stvar – on ne pravi razliku. Svakome je potrebna ova svjetlost, pa jȅda Allah probudi tu dotičnu osobu, jȅda ta dotična soba osjeti onaj lepet krila koja su non-stop iznad nas prisutna. Druga stvar, daju ljubav ne očekujući ništa zauzvrat; ništa Mevlana ne traži za ovo i slični Allahovi robovi. Treća stvar, ljubav sama po sebi je prisutna, poput prekrasnog drveta koje daje hlad, pa hoće li neko sjesti ili neće, hlad je uvijek prisutan. I četvrta stvar, vrlo bitna, ona oslobađa, jer ako dođe do prisile, konflikta nekog, ova istinska ljubav, da tako kažemo, umire, nema je; njoj nema tu mjesta. E takvi su oni. I onda, pogledajmo kako se Poslanik, s. a. v. s., raduje kad vidi da je jedna duša spašena, pa bila to duša i najljućeg neprijatelja!

Pejgamber je rekao: “Ja sam prema vama

O, moj ummete, poput oca, saosjećajan i susretljiv.

Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim: Vjerovjesnik je preči muminima od njih samih (El-Ahzab, 6). I hadisi-šerife: “Ja sam, zaista, vama na menzili, na postaji oca prema svome evladu (prema svom djetetu).” Ili drugi hadisi-šerif koji je sličan gornjem ajeti-kerimu: “Ja sam preči muminima od njih samih.” Zato, ako je neko i preselio pod dugom, a dotični nije mogao dug vratiti, Poslanik je rekao: “To je moja obaveza, ja njegovu obavezu preuzimam na sebe, da vratim to.”

Eto, iz tog razloga, svi ste moji dijelovi.

Pa zašto dio od cjeline da kidate?”

(Tj. zašto bježite od mene!? Ovako nam hz. Mevlana prenosi Poslanikove riječi.)

Dio od cjeline odsječen postane neupotrebljiv.

Organ od tijela odrezan postane lešina.

(A lešina zaudara.)

Dok se iznova ne spoji s cjelinom,

mrtav je. Nema pojma o duši (o životu).

/Taj dio koji se odvojio nema pojma o duši (o životu), istinskom životu. Eto šta znači veza s Izvorom, s Poslanikom, a. s./

A ako se i pokreće, on nema oslonca (nema veze s dušom).

Friško odsječen organ također se pokreće.

Hoće da nam kaže, pa i to si vidio kako se odsječen organ još malo trza, rekao bi pokreće se, ali on nema oslonca i brzo će umrijeti.

Ako se dio od te cjeline odvoji, idući na svoju stranu,

pa to nije cjelina, jer ona je nakis.

Evo sad jedan malo komplikovaniji bejt. Vidjeli smo da nam Poslanik kaže vi ste moji dijelovi, a sad u ovom bejtu kaže se: Ako se dio od cjeline odvoji, idući na svoju stranu, pa to nije cjelina, jer ona je nakis – onda je ta cjelina nepotpuna, ako je taj dio otišao na drugu stranu. Znači, ti, čovječe, ni u jednom trenutku ne možeš se odvojiti od njega; na ovo nas upućuje ajeti-kerim: A tebe smo, Muhammede, samo kao milost svjetovima poslali. (El-Enbija', 107) Ta je milost obuhvatila svakog. U ajetu se na drugom mjestu kaže: Moja milost obuhvata svaku stvar. (El-A'raf,156) I ako bismo sad tako prišli i ajeti-kerimu i ovom bejtu, rekli bismo: Čovječe, koliko god da si nisko pao, opet ne možeš izaći iz ove Milosti. Pa da Allah pomogne da ovo na pravi način razumijemo, koliko je samo sin Ademov počašćen, i da se što prije iz ovog gafleta probudimo!

 A onda, kad je to rekao, i vidi koliko je ovo komplikovana stvar, kaže:

Njegova odvojenost i spojenost ne dolaze u govor.

Nakis stvar je ispričana radi primjera.

Odvojenost i spojenost tog dijela o kome ti govorim, odnosno nas samih, ne dolaze u govor: nakis, nepotpuna stvar, jeste ispričana radi primjera – ne može se ovo riječima izraziti, ali je ovo rečeno da to bude putokaz tebi koji ovo slušaš. (Primjer za jednu stvar nije isto što i ta stvar. Kada se kaže: Zejd je kao lav! Zejd je slika, a značenje, nije lav nego junaštvo.)

Prvi dio 46. dersa iz trećeg sveska “Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 24. 3. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.