Pričao mi prijatelj koji je završio Gazi Husrev-begovu medresu zanimljiv događaj iz jednog bosanskog sela. Priča je to o hodži koji je pobjegao iz džemata jer mu se omaklo te je prducnuo u mihrabu. Nakon 20 godina svratio hodža u to isto selo s nadom da su mještani zaboravili taj nemili događaj. 

Na ulazu u selo sretne momka koji tjera krave i pita ga ko mu je otac.

  • Ja sam Mehin. 
  • Mašallah! Nisam znao da Meho ima sina – kaže hodža.
  • Ja sam se rodio one godine kad je hodža prdnuo u džamiji.

 

Hodža shvati da nema kud u selo, okrene se i vrati nazad.

Sjetih se ove priče poslije šokantnog nastupa Zlatka Miletića na FACE TV. Jer neke stvari i događaji obilježe čovjeka za cijeli život. Neke ličnosti i postupci se pamte i nije dovoljno samo “posuti se pepelom”, nestati jedno vrijeme iz javnosti ili se praviti kao da se ništa nije dogodilo. A upravo se lideri “trojke”, koji su najviše prozvani u nastupu Miletića, ali i Ogreševića i Efendića, prave “mrtvi”. Nestali su iz javnosti s nadom da narod kratko pamti.

Poslije nastupa Miletića sasvim je jasno da se radi o najvećoj izdaji države poslije Fikreta Abdića. Jer kako je moguće da trojica stranačkih lidera (Nikšić, Konaković i Forto) potpišu nešto što ima dalekosežne reperkusije na državu bez usaglašenog stava koalicije (osmorke) i bez potvrde tog sporazuma na stranačkim organima. Radi se, dakle, o veleizdaji tri stranačka lidera i njihovom jednostranom potezu koji ima i elemente krivične odgovornosti jer nanosi štetu državi i njenom suverenitetu te NATO putu koji je definisan zakonima.

Radi se o isporučivanju države na pladnju zarad ličnih pozicija, ali i mržnje. “Da SDA padne pa makar bilo i gore” parola je pod kojom je pose vidljivo da je mržnja spram SDA kod lidera “trojke” jača i veća od ljubavi prema BiH.

Zato ovo traži hitnu akciju i mobilizaciju svih patriotskih snaga, reakciju intelektualne i akademske zajednice jer su dogovori s Dodikom vođeni iza zatvorenih vrata, jer javnost ne zna šta je dogovoreno i šta se krije iza općih mjesta u sporazumu. Netransparentnost je tolika da čak ni najuži stranački organi nemaju informaciju o detaljima potpisanog dogovora.

Ovaj će čin proizvesti tektonske poremećaje na političkoj sceni. Obilježit će karijere njenih aktera, kao onog hodžu s početka teksta. Neko ko je spreman iza zatvorenih vrata pristati na izdaju ne može biti ozbiljan faktor u probosanskoj političkoj ideji i bloku. Zato bi bilo logično da se i javnost (ali i SDA i DF) jasno odredi prema tim liderima. Da se pružena utrnula ruka najzad spusti.

Javnost bi morala postaviti pitanje da li je SDP i dalje ozbiljna politička organizacija s demokratskim procedurama i funkcionalnim organima. Da li u toj stranci postoje kritički glasovi? Ako postoje, zašto se ne čuju u javnosti? Damiru Mašiću je danima na Twitteru bitnija tema nekoliko probušenih beogradskih guma u Sarajevu od toga što mu predsjednik prodaje državu Dodiku iza zatvorenih vrata. Ne govore to SDA “botovi” Mašiću, već njegovi koalicioni partneri.

U nastupu koalicionih insajdera iz osmorke u javnost je izašla još jedna šokantna tema. U potrazi za ministrom Bošnjakom, pošto je Edin Forto iz reda Ostalih, rukovodstvo Naše stranke je poteglo na sastanak kod Dodika da bi kod njega našlo Bošnjaka. Dodik im je ponudio Denisa Šulića. Bošnjaka, dakle, nema u Našoj stranci. Kod njih se Srbi izjašnjavaju kao Srbi, Hrvati kao Hrvati, a samo Bošnjaci kao Ostali. Očigledno su Bošnjaci Našoj stranci potrebni samo kao glasači. Jer kako drugačije objasniti da je Bošnjaka lakše naći u SNSD-u nego u Našoj stranci?! Koliko samo diletantizma i neznanja ima u tim prepotentnim likovima, najbolje govori činjenica da su tek naknadno utvrdili da bi tim činom dali ključ u ruke Dodiku u funkcionisanju Vijeća ministara.

Posebna tema neviđena je kompromitacija pojedinih ambasada koje su bile podrška trojci. Čini se nekad i batina za disciplinovanje vragolastih partnera. U tu svrhu su puštani razgovori na spikerfon i pokazivane poruke ambasadora na koalicionim sastancima. Neke ambasade su toliko daleko zagazile u proces miješanja u domaće političke procese da nisu vjerovali da će im propustiti kaubojske čizme u gaženju bosanske političke kaljuže. A jesu. Diletanti su ih odali. Obrukali. Prokazali. Zato ni iz ambasada nema vise demantija. Sve je očito i bjelodano. Tu kompromitaciju može spasiti samo nova diplomatska postava u tim ambasadama.

Zvanična bošnjačka politika uvijek je tražila i bila saveznik međunarodne zajednice. Međutim, sve su očigledniji pokušaji nekih moćnih država da preko svojih ambasada utječu na kreiranje bošnjačkih predstavnika koji će slijepo slijediti diktate ambasada. U tom kontekstu se očito prelaze sve granice i ustanovljene prakse u djelovanju ambasada u vezi miješanja u unutarnje političke procese i formiranje vlasti. Kao da se želi formirati neka bošnjačka hadum politička reprezentacija.

Šta to znači?

U najužem terminološkom smislu, evnuh ili hadum je kastrirani muškarac, ali može označavati i neplodnog muškarca. U prenesenom političkom smislu “evnuh ili hadum politika” označava politiku bez rezultata, politiku poltronstva ili politiku štete. Nekada se evnuh kastrirao radi vršenja neke specifične dužnosti u društvu. Najraniji zapisi o namjernoj kastraciji radi stvaranja evnuha datiraju još iz sumerskih vremena. U Bizantu su evnusi zauzimali vrlo visoke položaje i bili su jako cijenjeni i najčešće ljudi kojima su se povjeravali zadaci od vitalnog značaja za državu. Evnusi su potpuno zavisili od svojih gospodara i vjerno su im služili kao tjelesna garda ili savjetnici. U Kini su evnusi vršili funkciju savjetnika, počev od dinastije Chou. Evnusi su također radili kao savjetnici i u Perzijskom Carstvu u doba Ahemenida. U Rimskom Carstvu carevi Neron, Vitelije i Tit koristili su eunuhe kao pokorne savjetnike, a poznata je njihova uloga i u osmanskoj carevini. A u Bosni su, u novije doba, evnuh političare formirale ambasade moćnih država. Posebno se ističu u doba Vlade “trojke” u Kantonu Sarajevo, a kasnije i u pokušajima formiranja Vijeća ministara i Federalne vlade kroz koaliciju “osmorke”. Ambasade su evnuh službenike nalazile isključivo iz reda bošnjačkih političara, intelektualaca i medija. Te političke hadume karakterisala je potpuna servilnost prema zahtjevima ambasada i snishodljivost prema koalicionim partnerima iz reda srpskog i hrvatskog naroda. Tzv. bosanska hadum politika je kreirana kako bi bila impotentna spram srpske i hrvatske politike u Bosni.

Ovih dana hadum politika pokazala je razmjere svoje kastriranosti tokom obilježavanja neustavnog Dana entiteta Rs.