Bošnjaci imaju iskustvo genocida. Ne samo da prepoznaju znakove koji nagovještavaju genocidne ideologije i namjere i njegovo dešavanje, već i taj čudni fenomen koji zovemo „Schrödingerov genocid“: istovremeno veličanje i poricanje genocida. Postoji jedan okrutni ples između sistematskog negiranja i relativizacije pravne kvalifikacije genocida i kontinuiranog vođenja genocidne politike i njenih rezultata. Njegova činjenica, koju je potvrdio Haški tribunal, nije mogla rezultirati bilo kakvim vidom ozdravljenja s obzirom na postojanje entiteta Republike Srpske koji se doživljava kao trijumf jednog genocidnog projekta.
Naša vlastita historija agresije na Bosnu i Hercegovinu, civilne žrtve i sudbine preživjelih, dokazala je banalnost mantre “nikad više”. Genocid nad mojim narodom ne samo da nije spriječen, već je na mnogo načina omogućen istim propagandnim floskulama, koje sada ponavljaju izraelski zvaničnici, izgovarajući zlokobnu i dehumanizirajuću laž kako je Izrael eto jedina stvar koja stoji između „civilizovane“ Evrope i „muslimanskih barbara“.
Često sam isticao kako su se Jevreji, koji se decenijama nakon Drugog svjetskog rata bore da globaliziraju znanje o Holokaustu, počeli suočavati sa ozbiljnim poricanjem Holokausta dok su preživjele žrtve polako nestajale. Nedavno su preminuli naši Šveđani Heidi Fried (98 god.) i Emerich Roth (97 god.). Za razliku od njih, Bošnjaci su iskusili industriju poricanja u proteklim decenijama, dok je većina preživjelih bila i još uvijek je živa i relativno mlada. Poricanje ratnih zločina u Ukrajini odvijalo se praktično istovremeno sa invazijom. Čini se da se vrijeme između planiranja, izvršenja i negiranja genocida skuplja, da postaje tijesno.
Povrh svega, dok se mnogi od nas aktivista bore sa poricanjem genocida na Balkanu, Bosanci i Hercegovci se suočavaju sa njegovom glorifikacijom. Ono malo preživjelih koji su se vratili u Srebrenicu stalno se suočavaju s diskriminacijom, zastrašivanjima i prijetnjama smrću. Ukratko, ljudi koji ulažu ogromna sredstva u historijski revizionizam i negiranje genocida kojeg su počinili 1990-ih, de facto prijete da će ga ponoviti. Izgleda da „konačno rješenje”, po njima, nije kako treba finalizirano.
Gregory Stanton tvrdi da postoji deset faza genocida, od kojih je posljednja poricanje, ali smo mi na Balkanu efektivno ušli u jedanaestu fazu: glorifikacija i trijumfalizam. U mom rodnom gradu, Banjoj Luci, u etnički očišćenom bosansko-hercegovačkom entitetu “Republika Srpska”, možete kupiti majice sa likovima osuđenih ratnih zločinaca Karadžića i Mladića, te političkog vođe ratnog i genocidnog projekta Srbije u 1990-tim, Miloševića. I Putina, naravno. Ne zaboravimo ni Biljanu Plavšić.
U slučaju izraelske invazije na Gazu koju je ICJ već okarakterizirao kao „plausible” genocid, nailazimo istovremeno na negiranje genocidnih postupaka od strane izraelskih političara i propagandista (što je sasvim očekivano), ali i na negiranje i šutnju o genocidnim zločinima u Gazi od strane establišmenta u zapadnim, demokratskim zemljama, od kojih neke također kubure sa sopstvenom historijom daleko užasnijih genocida.
Zapažamo da se u zapadnim demokratijama ne radi samo o negiranju utvrđenih činjenica, već i o sistematskom i organiziranom prikrivanju ratnih zločina dok se oni dešavaju, o ušutkavanju svake vrste kritike, ali i o ignorisanju i maltretiranju aktivista za ljudska prava. Čak se ekspeditivno predlažu i zakoni koji bi ograničili i kriminalizirali slobodu govora. Istovremeno, veličanje genocida nad palestinskim narodom (u nastajanju) se emituje u realnom vremenu na svim socijalnim mrežama. Postoje mnoge izraelske stranice sa hiljadama pratilaca koji prikupljaju snimke IDF vojnika kako čine djela koja se uklapaju u pravnu definiciju ratnih zločina i zločina protiv humanosti, te da se njima hvale i ponose. Ova ljudska potreba da se zločin istovremeno negira i veliča nije nova pojava. Ljudi žele zahvalu i isticanje za ono što rade svom „neprijatelju“, čak i ako se radi o diskreditirajućim djelima. „Neprijatelj“ je do te mjere dehumaniziran, da su dželati duboko obijeđeni da su njihovi postupci ne samo moralno opravdani već i plemeniti, pa se zbog toga jednostavno moraju ponositi svojim „dobrim“ radom.
Često razmišljam o tome koliko su srpski ekstremisti i zvanične institucije Republike srpske i Srbije uradile tokom rata da sakriju koncentracione logore od stranih novinara. Čak su više puta premještali masovne grobnice. Zbog toga je jedna od sudskih odluka i naredbi ICJ-a protiv Izraela bila da se dokazi ne smiju uništavati. No, arogancija i oholost IDF-a i izraelske vlade je takva da se žele pohvaliti svijetu. Beskrajni selfiji i video snimci sa romantičnim porukama vojnika njihovim najmilijima sa mjesta razaranja i klanja često sadrže ismijavanje svega palestinskog i ponavljanje genocidnog diskursa kojeg neskriveno podstrijekavaju izraelski premijer i drugi zvaničnici.
Čini se da žele da izgledaju dobro, kao neki heroji, dok čine genocid. Jean Baudrillard je bio u pravu, mi ljudi postmoderniteta ne možemo biti samo dio događaja, mi također želimo biti dio simultanog, po mogućnosti globalnog emitiranja. Kao da ne postojimo ako nismo medijski vidljivi. Ne čudim se što IDF prenosi svoje ratne zločine cijelom svijetu, kao što me ne čudi što je Hamas imao kamere 7. oktobra. Vidjeli smo mnogo materijala kojim se pokušavaju oprati Hamasovi zločini, ali i isto tako i more propagande kojoj je cilj prikazati te zločine još strašnijim čime bi se opravdali svi naredni zločini IDF-a.
Palestinci također osjećaju potrebu da konstanto bilježe svojim telefonima sve zločine kojima su izloženi. Praktično je postalo perverzno da su ljudi koji toliko pate prisiljeni snimati taj nezamislivi masakr da bi im svijet povjerovao, da bi ih se gledalo kao ljudska bića, da bi se taj gluhi svijet sažalio i čuo njihov vapaj za pomoć. Bosanski rat je emitovan i dokumentovan od strane mnogih hrabrih inostranih novinara. U Gazi strani novinari nisu mogli, neki ni htjeli da uđu, a ubijeno je više od stotinu lokalnih reportera i dopisnika.
Razumijem neke Izraelce koji su protiv rata, ali poriču genocid, kao što razumijem i neke Srbe koji ne mogu zamisliti da su zločini počinjeni u njihovo ime. Bilo bi me sramota da sam dio naroda koji čini takve zločine. Mislimo da živimo u jednom drugačijem vremenu, ali Netanyahuova vlada je pokazala svijetu da stara pravila i dalje vrijede. Iako je Yuval Noah Harari u pravu da su svi ratovi i sukobi nakon Drugog svjetskog rata bili manji i da je brojčano manje ljudi stradalo, ipak Izrael konstantno potvrđuje činjenicu da se nacije stvaraju nasiljem.
Na trenutak sam pomislio da će ruska invazija na Ukrajinu pokazati da postoji ili da će se stvoriti jedna globalna orijentacija i empatija prema žrtvama, jer se ipak desilo značajno naoružavanje obrambenih snaga i slabljenje agresora. Zaista su moji bosanski i švedski sunarodnici svim srcem uz Ukrajinu.
Zatim je došla nova invazija na Gazu. Za samo nekoliko mjeseci taj stari svjetski poredak real politike se vratio u svom tom ruhu, onako bas pompozno da porazi poredak ljudskih prava koji je nastao nakon poraza nacizma i fašizma. Zapadne sile pogazile su sve civilizacijske principe kojim se konstantno diče i koje koriste da same sebe stave na pijedestal historije. Naoružavaju agresora i na svaki način podržavaju neselektivno ubijanje civila, izgladnjivanje i kulturocid. Angažuju "artiljeriju" svih svojih medija da dehumaniziraju i kriminaliziraju žrtve kao "teroriste" i dosljedno ušminkaju zločine. I konačno, uprkos odluci najvišeg svjetskog suda, ICJ-a, presjekli su svu humanitarnu pomoć ranjenim, bolesnim, i izgladnjelim civilima. Želim da naglasim ovu posljednju tačku. Čak je i izraelski sudija u ICJ časno i hrabro glasao za dostavljanje humanitarne pomoći Gazi. Kao neko ko je preživio Holokaust, učinio je barem onoliko koliko mu savjest i istina nalažu.
Međutim, čini se da međunarodno pravo ne postoji za one koji se njime „ponose” i svoj politički sistem uzdižu kao globalnu vrijednost. Kontinuirano razočaranje zapadnim silama koje su zadržale tu želju da izgledaju dobro dok čine strašna zlodjela moglo bi, u ovom trenutku, biti historijska prekretnica. Netanyahu i njegova vlada su ogledalo zapadnih sila, i kao i svi odrazi, oni vam projiciraju nazad vaše pravo lice sa zastrašujućom jasnoćom. Zbog toga praktično sve izjave zapadnih zvaničnika, naročito one iz Bijele kuće, dosljedno zvuče kao ponavljanje propagandnih mantri neartikuliranih govornika, kao da se duboko u sebi plaše laži koje ponavljaju, dok sve izraelske izjave pokazuju čvrstoću i jasnoću namjere.
Činjenica da je dvoličnost zapada postala kristalno jasna i u okvirima njihovih društava, a uprkos kolosalnim ulaganjima najvećih svjetskih medija i društvenih mreža (Facebook, X, i Instagram) da suzbiju slobodu govora i širenje informacija, znači da je Netanyahuov tajming loš. On i njegovi prethodnici trebali su završiti svoj projekat prije nekoliko decenija, barem 90-ih, dok je jedan rat u Evropi mogao služiti kao savršena distrakcija.
Bila je „veća mogućnost”, kao što to Izraelci u dokumentarcu Tantura kazuju, da se ratni zločini totalno potisnu iz sjećanja i povijesti, da se etnički očišćena palestinska teritorija naseli, a masovne grobnice pokriju parkinzima. Kada se to jednom desi, historija nam pokazuje, stvari se više se nikada ne vraćaju unazad. Šest miliona Jevreja i mnogo miliona njihovih potencijalnih potomaka je nestalo u Njemačkoj i drugim državama. Mnogi su nestali iz zemalja širom Azije i Afrike. Tamo se nikada neće vratiti baš kao što se neće vratiti ni svi ti ljudi silom „razmijenjeni” između moderne Grčke i Turske, ili Indije i Pakistana, i mnogih drugih mjesta.
Nijemci su se možda i izvinuli, napravili taj historijski korak i pali na koljenja, zatim izgradili memorijalne centre, financirali historijske studije i ustanovili nagrade za nauku i književnost o Holokaustu, ali činjenica ostaje, tog naroda tamo više nema. Država Izrael je stalni podsjetnik da Jevreji nikada neće vratiti ono što su izgubili. Amerika je jedan od najvećih primjera države izgrađene na genocidu i svim vrstama zločina nad autohtonim sjevernoameričkim narodima i robovima. Zakoni izgradnje nacije su kao entropija, to je jednosmjerna ulica. Bosna i Hercegovina i regija to predobro znaju.
Uprkos svim osudama ratnih zločinaca u Haškom tribunalu, zvanične institucije Republike srpske ne samo da su se izvukle sa genocidom, već im je poklonjeno pola Bosne. Sve „lijepo” i „čisto”. A prijetnje sukcesijom i aneksijom Srbiji se nastavljaju. Možda ću uskoro otići u svoj rodni grad i jednog dana se probuditi u potpuno drugoj zemlji. San o Velikoj Srbiji je na pragu ostvarenja. Velika Srbija u EU. Možda čak i NATO. Vidimo kako izraelski doseljenici sanjaju o Velikom Izraelu. Nijedan mirnodopski proces, čini se, neće vratiti teritorije i ponovo stvoriti Bosnu i Hercegovinu kao multietničku državu sa jednakim pravima za sve građane. Bosna je etnički podijeljena država u kojoj vladaju tri nedovršene etno-nacionalnosti, a u praksi Jevreji, Romi i ostali nikada ne mogu biti na najvišim pozicijama odlučivanja.
Ako svijet, šta god to značilo, dozvoli Izraelu da etnički očisti Gazu, ona se nikada neće vratiti Palestincima, čak i ako ICJ osudi sve ratne zločince. Za neke bi takve presude bile simbolična pravda, ali u praksi to neće biti ništa drugo do jedna velika tragedija i gubitak o kojima će se beskrajno raspravlja u historijskim knjigama.
Ovo je način na koji je Izrael pristupio trenutnom ratu. Godinama je izraelska država pomalo nagrizala palestinske teritorije čije granice svi dobro poznajemo, i konačno je našla trenutak za koji su mislili da su izgradili dovoljno globalnog kredita i jakih saveza da završe posao koji je započet prije mnogo decenija. Netanyahu dobro zna da se teritorija jednom osvojena više nikada ne vraća osim silom. Događaji od 7. oktobra to jasno pokazuju.
Nedavna presuda ICJ-a, iako malo znači za Palestince kratkoročno, pa čak i dugoročno, ostaje da se vidi, pokazuje ipak da je Izrael predugo čekao i da svijet sada reaguje na sasvim različite načine. Novi duh vremena i interesovanje za međunarodno pravo raste. Netanyahu se hvalio Benu Shapiru da je upravo njegov otac stvorio dvostranačku podršku Izraelu u SAD-u i na taj način pokušao pokazati historijski značaj njegove familije i promovisati se kao tvorac i branilac savremenog Izraela. On zna, kao i svi drugi u njegovoj vladi, da čak i ako budu osuđeni kao ratni zločinci, nove generacije će to apsorbirati. O njima će se snimati filmovi kao o kompleksnim ljudima sa dobrim i lošim stranama. Mnogi će ih veličati i uljepšavati i heroizirati njihova djela. Proizvodnja Bibi-majica će napredovati.
Netanyahu želi pohvalu za svoj genocid, ali i da izgleda kao heroj svog naroda. Njegovi govori zvuče kao da su preuzeti iz nekog drugog stoljeća. On samo usputno odbacuje prve presude ICJ-a dok snažno potvrđuje da će provesti ono što je upravo negirao. Očekivano, kao što je to nagovijestio u intervjuima tokom 2023 godine., najnovije AI tehnologije se koriste u ovom ratu, kako vojne akcije tako i za popularizovanje i negiranje genocida. Sponzorisani oglasi su bili na vrhu Google pretraživanja tokom procesa u ICJ-u. Najskuplje reklamno mjesto u toku američkog Super Bowla kupljeno je u pokušaju da se preokrene javno mnijenje koji se okrenulo protiv prejake američke podrške Izraelu.
Zaista gledamo Šredingerov genocid u nastajanju, kao i njegove posljedice. U vrlo kratkom periodu najintenzivnijeg rata, mi ga gledamo uživo, analiziramo ono što je bilo kao da je već historija, ali to radimo na način kao da smo već u budućnosti, posmatrajući to iz daljine. Moderne nacionalne države izgledaju kao da žele da budu istovremeno i kao stara carstva i kao futuristički entiteti. Neki Izraelci već razmišljaju o Gazi u smislu nekretnina, a nedavno je održana konferencija o ponovnom okupiranju Gaze. Budućnost kao da upada u sadašnjost. To je skoro kao neki kvantni genocid.
Međutim postoji barem početak novog zeitgeista. Vjetar promjena. Stotine hiljada demonstriraju u cijelom svijetu. Sve veće demonstracije vidimo i u Izraelu koje su kontrast setlerima koji grabe posjede i sprečavaju humanitaru pomoć na graničnim prelazima. Vojnik Aaron Bushnell se zapalio ispred izraelske ambasade u znak protesta. Kada dvije trećine Amerikanaca jasno kaže da su protiv genocida a njihov Predsjednik nastavlja slanjem oružja i zaustavljanjem humanitarne pomoći jasno je svima da takve zemlje nisu demokratske. Volja naroda nije mjerilo.
Vremena se mijenjaju, ali kuda idemo? I, što je još važnije, šta ćemo biti kada stignemo tamo?
Adnan Mahmutović, autor ovog komentara, profesor je engleskog jezika na Univerzitetu u Stockholmu i predsjednik Saveza bosanskohercegovackih udruženja u Švedskoj