U pismu od 19. jula, Wiesenthal stoji: "događaji u Bosni, kako su nam danas predstavljeni u medijima – sa svim svojim zločinima protiv čovječnosti, etničkim čišćenjem, ubojstvima civila bez obzira na dob, silovanjem muslimanki – iako ne predstavljaju Holokaust, ponavljaju mnoge njegove grozne detalje”. Wiesenthal je zatim nastavio: "dvoje je ljudi s primarnom odgovornošću za ove događaje u bivšoj Jugoslaviji, Radovan Karadžić i general Ratko Mladić, koji ne obraćaju ni najmanje pažnje na zahtjeve Ujedinjenih naroda."

U svom pozivu američkom predsjedniku da djeluje, Wiesenthal je dodao: "Sjedinjene Države mogle bi, nadam se, okončati djela ove dvojice ljudi i njihovih vojnika javno objavivši da zločini koje su počinili neće proći nekažnjeno. Ovo je pismo upućeno vama od preživjelog u Holokaustu kojeg je nakon četiri godine patnje u getima i koncentracijskim logorima oslobodila američka vojska."

U ovom dirljivom pismu poznati lovac na Naciste molio je SAD, kao jedinu preostalu velesilu, da djeluje u Bosni. Ali ovo upečatljivo pismo nije bio jedini takav poyiv koji je uputio. U stvari, Wiesenthal ee aktivno zalagao za Bosnu od početka rata.

Kad sam prije nekoliko godina pročitao biografiju Toma Segeva iz 2010. godine "Simon Wiesenthal: život i legende", primijetio sam da je izraelski povjesničar citirao ovo pismo. Segev je rekao da je "Wiesenthal branio prava muslimana u Bosni".

Stranica i pol Segevove biografije posvećene Bosni potaknula me da se dublje usredotočim na Wiesenthalovu podršku Bosni. Otišao sam u Beč kako bih proveo istraživanje u arhivu Simona Wiesenthala na bečkom Institutu za proučavanje Holokausta “Simon Wiesenthal”, gdje je Segev provodio vlastita istraživanja za knjigu. Ono što sam otkrio gledajući Wiesenthalove dokumente o Bosni bila je njegova impresivna dugogodišnja podrška mojoj zemlji tokom 1990-ih.

Okruženi i primorani da se brane kada je rat započeo u proljeće 1992. godine, bosanski dužnosnici obratili su se simpatičnim glasovima Evropi i Sjedinjenim Državama u pokušaju da osiguraju međunarodnu potporu novoj neovisnoj državi. Wiesenthalovi dokumenti i moji intervjui pokazali su da je probosanski državljanin Austrije po imenu Pavo J. Urban je odigrao ključnu ulogu u upoznavanju bosanskih dužnosnika s Wiesenthalom.

Bivši veleposlanik Bosne u Beču u to vrijeme, Husein Živalj, rekao mi je da je Urban predstavio Wiesenthala u nadi da će Wiesenthalova podrška Bosni doći do utjecajnih donositelja odluka u SAD-u s ciljem oblikovanja probosanske politike u DC-u. I doista, bosanski dužnosnici počeli su kontaktirati Wiesenthala 1992. Već 1. maja 1992. gradonačelnik Sarajeva Hamdija Kreševljaković molio je Wiesenthala da podigne svoj glas podrške glavnom gradu koji je pod opsadom.

Tokom rata Urban je služio kao specijalni izaslanik predsjednika Bosne u Austriji i napisao nekoliko pisama Wiesenthalu. Nakon što su zapadni novinari izvijestili o koncentracijskim logorima bosanskih Srba u Bosni, Urban je 10. augusta 1992. napisao Wiesenthalu, obavještavajući ga o logorima i moleći ga za pomoć: "Dragi gospodine Wiesenthal, molim vas da podignete svoj glas protiv ovih zločina u kojima mislim da bi poziv ključnim institucijama u SAD bio najprikladniji.

Krajem 1992. godine, Wiesenthal je zatražio pomoć od izabranog predsjednika Billa Clintona o bosanskom pitanju, nastojeći zadržati Bosnu na dnevnom redu SAD-a. U pismu od 11. decembra 1992. godine, Wiesenthal je napisao: "Mogu vam pisati o Bosni jer su me američki vojnici jednom oslobodili iz koncentracijskog logora Mauthausen; učinili su to po nalogu drugog američkog predsjednika tokom strašnih godina Drugog svjetskog rata. Stoga vas pozivam, gospodine novoizabrani predsjedniče, da narod Bosne stavite na vrh vaše liste prioriteta, da se aktivno uključite u potragu za rješenjem velike ljudske tragedije koja ostavlja nevine civile u koncentracijskim logorima, a žene i djeca svakodnevno umiru, a tome se ne nazire kraj." Wiesenthal je također poslao identično pismo odlazećem predsjedniku Georgeu Bushu.

Pisma su dobila široko izvještavanje u tisku, posebno u Njemačkoj i Austriji, što je pojačalo njihovu poruku. Posebno je bilo važno utjecati na javno mnijenje u Njemačkoj i Austriji, domu hiljada bosanskih radnika imigranata čije su se vlade smatrale naklonjenim za bosansku stvar, za razliku od vlada Velike Britanije i Francuske koje su se protivile bilo kakvoj vojnoj intervenciji radi spašavanja života.

Wiesenthalova arhiva sadrži nekoliko pisama i faksova koje je Wiesenthal razmijenio s evropskim dužnosnicima, uključujući austrijskog ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka. Ministar je simpatizirao Bosnu, a Wiesenthal je napisao pismo Mocku pozivajući na ukidanje embarga UN-a na isporuku oružja u Bosnu, koji je ograničavao sposobnost zemlje za samoodbranu.

Kako se situacija u Sarajevu i oko njega pogoršala u ljeto 1993. godine, Wiesenthal se ponovno obratio Clintonu. U pismu od 21. jula 1993. godine, Wiesenthal je napisao: "300.000 ljudi u Sarajevu nema ni hrane, ni vode, ni struje, ni lijekova...grad je pod prijetnjom potpune opkoljenosti zbog srpske ofanzive. Molim vas, pomozite tim ljudima tako što ćete na Sarajevo iz zraka ispustiti osnovne potrepštine. Samo su SAD i njihovi saveznici sposobni za to."

Sedam dana kasnije, Wiesenthal je pisao Dianne Feinstein, prvoj židovskoj senatorici koja je malo ranije zauzela svoje mjesto u Senatu. Ton Wiesenthalovog pisma odražavao je tešku situaciju u Bosni: "Kao neko ko je proveo mnogo godina u koncentracijskim logorima, smatram da je moja dužnost učiniti nešto za druge koji pate jednako strašno kao i Bošnjaci. Radio sam intervjue na televiziji i za novine; govorio sam u ime Bošnjaka na konferenciji o ljudskim pravima u Beču i nedavno sam napisao pismo predsjedniku Clintonu…čini se da je vojni cilj Srba izgladniti 350.000 stanovnika Sarajeva...ako vidite bilo kakvu priliku da nešto učinite, molim vas, učinite to."

Wiesenthal je pismo zaključio riječima: "bosanski muslimani žive zajedno sa Židovima u harmoniji više od 500 godina, a Sarajevo je dugo bilo uzor multikulturalnog grada".

Senatorka Feinstein pohvalila je njegov trud u odgovoru poslanom nekoliko dana kasnije: "vaš rad s bosanskim muslimanima i u njihovo ime je hvale vrijedan, a vaša prisutnost daje tragičnoj situaciji prijeko potreban tračak humanosti."

Dok Wiesenthalova arhiva sadrži mnoge dokumente koji se odnose na Bosnu iz 1992. i 1993. godine, postoji samo jedan dokument iz 1994. godine. Nejasno je zašto je to tako, ali jedno od mogućih objašnjenja je da je situacija u Bosni 1994. bila podnošljivija u odnosu na prethodnu godinu. Sljedeće godine, 1995. godine, Wiesenthal je nastavio svoje žalbe. Urban, bosanski izaslanik, nastavio je redovito pisati Wiesenthalu kako bi ga obavijestio o situaciji u Bosni i dobio njegovu stalnu podršku. U to se vrijeme Wiesenthal također dopisivao s probosanskim aktivistom Tilmanom Zülchom iz Društva za zaštitu ugroženih naroda.

Također sredinom 1995. godine, Wiesenthal je postao član Evropskog akcijskog Vijeća za mir na Balkanu, organizacije utjecajnih ljudi koji su se 1994. udružili kako bi podržali Bosnu. Bečki arhiv sadrži prepisku iz tog razdoblja i pokazuje da je Wiesenthal bio član Savjetodavnog odbora Vijeća zajedno s drugim ličnostima kao što su Aga Khan, Margaret Thatcher i Valerie Giscard d ' Estaing.
Nakon pada Srebrenice i genocida koji je uslijedio, Wiesenthal je ponovno aktivirao svoju pagandnu aktivnost. Osim pisma Clintonu, napisao je rabinu Marvinu Hieru iz Centra “Simon Wiesenthal” u Los Angelesu. Wiesenthal je zahvalio rabinu Hieru na odluci da objavi oglas na cijeloj stranici u New York Timesu, te izrazio nadu da će oglas biti objavljen i u drugim novinama i dao konkretan prijedlog: "Zamolio bih vas da u pismo predsjedniku uključite – ako je moguće – imena dvojice odgovornih, Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Naslov je savršen: Enough is Enough!. Pismo na koje se Wiesenthal pozivao potpisalo je 25 potpisnika i poslano je predsjedniku Clintonu pozivajući ga da prekine rat.

Wiesenthalovi napori su priznati i cijenjeni od strane Bošnjaka. Predsjednik zemlje Alija Izetbegović napisala je Wiesenthalu pismo 1. septembra 1995. godine u kojem je izrazio zahvalnost za njegove napore: "Prijatelji poput vas, s vašim snažnim osjećajem moralnog uvjerenja i dubokim osobnim razumijevanjem naše nevolje zbog bolnih sjećanja na Holokaust, ono su što nam pomaže da nastavimo našu pravednu borbu...dopustite mi da također proslavim vaše posebne napore koji su pridonijeli pretvaranju Međunarodnog suda za ratne zločine u funkcionalnu stvarnost."

Tokom posjete Beču kasnije tog mjeseca, Izetbegović se sastao s Wiesenthal, gdje je, kako se sjeća bivši ambasador Husein Živalj, Izetbegović došao osobno zahvaliti Wiesenthalu na podršci Bosni i pozvao ga da posjeti zemlju. Ubrzo nakon potpisivanja Dejtonskiog mirovnog sporazuma, Univerzitet u Sarajevu dodijelio je Simonu Wiesenthalu počasni doktorat.

Wiesenthalove aktivnosti u Evropi i Sjedinjenim Državama mogu se smatrati dijelom malo poznate, ali zapažene povijesti američke židovske potpore Bosni tokom rata, kada su mnoge evropske države na to zatvorile oči. Njegovo zalaganje za Bosnu od 1992. do 1995., zajedno s drugim istaknutim američkim Židovima poput senatora Josepha Liebermana i Toma Lantosa, nadahnjujući je primjer solidarnosti, kao i moralne i praktične podrške opkoljenim Bošnjacima i njihovoj novoj neovisnoj državi.

Bila bi čast njihovim naporima da ova židovska solidarnost, koju aktivno pozdravlja i njeguje mlađa generacija bosanskih intelektualaca i aktivista, pronađe novi život u vremenima nestabilnosti i prijetnji, umjesto da postane artefakt koji pripada samo prošlosti.

Od početka bosanskog rata, Simon Wiesenthal zagovarao je da Amerika djeluje izravno se obraćajući američkim predsjednicima.