David Owen bio je specijalni izaslanik Evropske unije za bivšu Jugoslaviju od 1992. do 1995. godine.

Prije nekoliko dana, 27. augusta 2024. godine, dao je intervju za N1. Ništa posebno nije rekao, osim što je napao bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona zbog odnosa prema Bosni i Hercegovini. Owen je to činio redovno, godinama nakon odbijanja Vance-Owenovog plana. Jedino što je ovom vrijedno u intervjuu jeste njegovo priznanje da je Milošević kontrolirao Mladića.

Iz intervjua iskače jedna rečenica: “Bio sam u pravu, zar ne?” Hajde da se prisjetimo šta su u jeku najgorih zločina nad Bošnjacima o njemu pisali nezavisni britanski novinari i šta je on tih godina izjavljivao.

Slučaj Davida Owena pokazuje strašnu istinu o bošnjačkom poimanju politike. To je bolest bošnjačkog bića: Nije svak’ dobar ko lijepo priča i udvara vam se. Kad dobije što želi, maska mu se sama skida i morate dobro pogledati njegovo pravo lice. David Owen izvrstan je primjer tog sindroma.

U knjizi Raspeće Srbije brat Radovana Karadžića, Luka Karadžić, opisuje detalje u pregovorima kojima je prisustvovao: “Oni su jedni druge razumjeli, pogotovo moj brat, Vance i Owen.” A slagali su se i u uobičajenom historijskom ludilu: “Bosanski Muslimani su Srbi koji su prešli na islam, a tako misli i David Owen”, rekao je novinarima Karadžić. I Owen je to ponavljao papagajski.

Vrhunsku analizu Owenovog odnosa prema ratu protiv Bosne i Hercegovine i stravičnom ubijanju Bošnjaka uradio je britanski publicista Brendan Simms. Posvetio mu je poglavlje u knjizi Najsramniji trenutak – Britanija i uništavanje Bosne, a riječ je nesumnjivo o izuzetno izvrsno napisanom djelu o stradanju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.

“Prvu svoju spektakularnu intervenciju na bosanskoj sceni izveo je Owen u ljeto 1992. (...) Bio je gnjevan nakon otkrića konclogora, pa je 30. jula napisao plamteće pismo premijeru, koje je dostavljeno i medijima. ‘Nije nimalo pretjerano’, napisao je Owen, ‘kazati da smo, nakon 50 godina, svjedoci prizora u Evropi, koji zrcale rane faze iz nacističkog Holokausta, danas pod groznim opisom etničkog čišćenja. Molim vas da nipošto ne prihvatate konvencionalnu mudrost pod kojom se vojnim sredstvima ništa ne može postići.’ Owen traži pod prijetnjom sile da se nametne primirje i da je takvo primirje u skladu s ovlastima NATO-a. ‘Ako se ništa ne preduzme’, piše, ‘Muslimanima neće od Bosne ostati ništa oko čega bi pregovarali’. (citat iz njegovih memoara Balkanska odiseja)

Devetog augusta 1992. godine je izjavio: ‘Moramo silom nametnuti obustavu vatre.’

Za govornicom Ujedinjenih nacija u novembru 1992. godine osudio je srpske vođe tvrdeći da hoće veliku Srbiju. Sredinom decembra uputio je poziv za snažnu akciju da se silom nametne zona zabrane letenja.

U decembru iste godine, nakon svoga imenovanja nam je otkrio: ‘U svega sedam dana, otkako sam preuzeo funkciju supresjedatelja’, piše Owen, ‘shvatio sam da među vođama tri strane u Bosni i Hercegovini nema nevinih.’”

Za samo pola godine od prvih prijetećih izjava srpskoj strani preobrazio se u sve suprotno, u vodećeg kritičara bosanske vlade i tražio “izjednačeno polje ubijanja”.

“Mustafa Cerić, vjerski poglavar Bosanskih Muslimana gorko je primijetio: ‘Lord Owen je lažljivac, lažljivac. Prije nego što se aktivirao u bosanskoj krizi govorio je kako treba poslati vojsku da skrši srpsku agresiju. A onda je bio sutvorac Vance-Owenovog plana, pa ucjenjivao Muslimane da ga prihvate, iako im je bio neprihvatljiv... A ove sedmice (citat u Independentu od 12. jula 1993.) Owen kaže da se ‘Muslimani moraju pomiriti s činjenicom srpskih i hrvatskih osvajanja.’”

“Nakon što je u decembru 1992. imenovan za pregovarača Evropske zajednice za bivšu Jugoslaviju, Lord Owen i njegova supruga Debbie njegovali su osobno prijateljstvo s Miloševićem i njegovom suprugom Mirom. Leteći s njima u helikopteru na ručak u jednu od bivših Titovih palača, ponudio je izdavačke savjete Miri Milošević”, navodi novinar Adam LeBor u knjizi Milošević – Biografija.

Odmah nakon toga Owen govori: “Sada je jasno da Milošević stvarno želi mir.”

Kao da ga sad gledamo na pisti Sarajevskog aerodroma dok veli: “Nemojte, nemojte, nemojte sanjariti da će doći Zapad pa riješiti ovaj problem. Nemojte snivati snove.”

Na radiju “National Public” govorio je “kako valja razbiti Muslimanima iluzije o pomoći izvana”.

“Pitanje invazije i agresije, nikada tu nije bilo jasno (...) Tu na svim stranama ima agresije, elemenata građanskog rata i elemenata provokacije”, izjavljivao je trudeći se napraviti haos i pobrisati linije između razumijevanja ko je žrtva i a ko zločinac. Iza njega ima golema ostavština nemoralnih izjava, koje se i danas koriste u propagandnom ratu protiv Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Tu je nenadmašan.

Treba postaviti nagradno pitanje onima koji su preživjeli opsadu Sarajeva čije su ovo rečenice: “U Sarajevu sam uvidio da je ono opkoljeno zapravo dvjema opsadama: jedna koju granatama i snajperskom vatrom i blokadom drži vojska bosanskih Srba i druga koju drži vojska bosanske vlade, a unutarnjim blokada i procedurama birokracije koja ne pušta vlastite ljude da izađu.”

Naravno Owenove. Prvo je to rekao Radovan Karadžić, a onda raznosili novinari Srbi, poput Riste Đoge, Rade Đokić. Owen je to samo papagajski ponavljao.

“Obmanjujemo sami sebe ako taj sukob pojednostavimo kao borbu dobrih i zlih momaka”, rekao je Owen. Ovu sklopku o dobrim i zlim momcima, nakon najgorih zločina protiv čovječnosti i genocida nad Bošnjacima, čuli smo prvo od Miloševića, pa je to ponavljao Owen, a ovih godina to izgovaraju Vučić i Dodik. Dakle, nakon najgorih zločina protiv čovječnosti i genocida.

Mnogi sumnjaju da je Vance-Owenov plan smislio Milošević a realizirao ga ovaj dvojac – Cyrus Vance i David Owen.

Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Ujedinjenih nacija za ljudska prava, u svom je izvještaju optužio Vance-Owenov plan za “poticanje etničkog čišćenja”. “Nakon hladnog odnosa prema etničkom čišćenju Bošnjaka od strane Srba, nastavili su ga i Hrvati. Mirovni plan dijelio je Bosnu i Hercegovinu po etničkim linijama i ovaj plan je to potaknuo”, zapisao je u svom izvještaju Ujedinjenima nacijama Mazowiecki.

U proljeće 1993. godine Amerikanci su odbili Vance-Owenov plan. “Nama je to besmislen, smušen papir”, rekao je američki diplomat Anthony Lake. Umjesto toga, Amerikanci su ponudili svoj plan “ukini u udari”.

Ovaj je Vance-Owenov plan najbolje objasnio novinar Peter Maass u briljantnoj knjizi Ljubi bližnjeg svoga: “Republika sa muslimanskom većinom, kako je bila nazvana, zauzimala bi 30 procenta zemlje i bila podijeljena u četiri parcele povezane tunelima, vijaduktima i mostovima koji bi išli ispod ili iznad golemih pojaseva teritorije koja bi pripadala Srbima i Hrvatima. Nemojte se smijati, molim vas. Ja i sada imam cijeli niz službenih mapa koje pokazuju faze ovog projekta. Te mape kao da je pravio neki suludi naučnik, urađene su da dokažu da je moguće stvoriti zemlju za bosanske Muslimane nalik na patchwork od svojevrsnih indijanskih rezervata”, zaključio je Maass.


Cyrus Vance i David Owen

Amerikanci su bili posebno zaprepašteni Owenovom očiglednom namjerom da Tribunal za ratne zločine mijenja za mirovni sporazum. James Fox, službenik u State Departmentu, rekao je: “U osnovi je Owen zagovarao imunitet za Miloševića i Karadžića.”

Njegov posao mirovnog pregovarača svodio se isključivo na pritisak protiv bosanske vlade. Redovno je mirovni proces prikazivao kao argument protiv zračnih udara. Nakon masakra na Markalama zatražio je da se sabotiraju pozivi na zračne udare i gotovo histerično zahtijevao da se mirovni proces nastavi.

O Bošnjacima je govorio kao o slabićima. Sve vrijeme pisao je i tvrdio u razgovorima da Sarajevo Srbi mogu uzeti kad god hoće. Ustvari, samo je prenosio riječi Radovana Karadžića, koji je to povremeno kazivao u pregovorima u Ženevi. U jednom trenutku Alija Izetbegović odbrusio je Karadžiću: “Pa zauzmi ga ako možeš. Šta čekaš, uzmi ga ako možeš!”

Ono što je Owen govorio o osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću bilo je njegovo dno-dna: “Mladić je htio pravu borbu, vjerujući da je pojedinačno ubijanje Muslimana Srbima ispod dostojanstva. (...) Nikada se nije plašio zračnih udara NATO-a, niti američkih prijetnji ukidanjem embarga. Vjerovatno bi pozdravio i jedno i drugo.”

Po svjedočenju Muhameda Filipovića, ambasadora Bosne i Hercegovine u Ujedinjenom Kraljevstvu, Owen je stalno gurao naprijed Matu Bobana, čovjeka koji je bio glavni krivac za konclogore u Hercegovini, izgladnjivanje i rušenje Mostara, zločine HVO-a po Bosni i Hercegovini. Na isti način promovirao je i Fikreta Abdića, pozivajući ga u Ženevu kao sagovornika, važnijeg od Izetbegovića. “Abdića je usred rata stvorio Owen”, rekao je ambasador Filipović, a jedan britanski medij te Owenove akcije nazvao je “komadanjem Bosne”.

“Delegacije Vlade RBiH odbila je da potpiše novu podvalu, plan Owen–Stoltenberg, koji je podrazumijevao nekoliko Bantustana povezanih uzicama. Jedan od Bantistana bila je Abdićeva Zapadna Bosna, čiji bi on bio poglavica. On je tu bio da potpiše i podrži ovaj užasni plan. Dat mu je helikopter da leti u Beograd na odlučujući sastanak s Karadžićem, čime je Izetbegović bio izoliran”, piše Simms. Kasnije će Owen govoriti za Abdića da je demokratski predstavnik spreman “nagoditi se”.

“Rezultat tog Owenovog djelovanja bio je otvoreni lom između Abdića i Petog korpusa bosanske armije”, zabilježio je Simms. Ovaj sukob progutao je ogroman broj bošnjačkih života.

Krajem jula 1993. godine Owen je “opomenuo predsjednika Izetbegovića da će, ne bude li pregovarao, uslijediti smrt razaranje i patnja takvih razmjera da on strepi za budućnost njegove zemlje”. Kao što je objavio The Guardian u tekstu “Samrtni kraj diplomacije”: “To je valjda prvi put u novijoj povijesti da posrednik poziva jednu stranu na predaju.”

U svojoj Balkanskoj odiseji Owen piše: “Pravi je trenutak za Izetbegovića da napravi sporazum... Maloj neovisnoj muslimanskoj državi, koja bi iz toga proizišla, bila bi, zbog kolektivnog osjećaja krivnje međunarodne zajednice, zajamčena neovisnost.”

Kao da ga opet gledam dok cinično izjavljuje: “Bit će to jedna divna islamska država. Bit će multikulturna, multinacionalna, multikonfesionalna.” U jednom govoru u Londonu, u novembru 1994. godine, Owen je otišao dalje te počeo prijetiti sarajevskoj vladi obustavom dostave humanitarne pomoći i povlačenjem britanskih snaga iz Bosne i Hercegovine.

Novinar Mark Almond Owenov prisan odnos s Miloševićem nazvao je “trgovanjem s ratnim zločincima”. Holandski povjerenik Evropske zajednice Hans Van den Broek, javno je optužio Owena za “strategiju kapitulacije” i “ozakonjenu agresiju”. Publicista Noel Malkolm ga je nazvao: “Lord zvani prevara.” U julu 1995. godine Edward Luttwak, komentator za pitanje odbrane, kazao je za njega: “Taj perfektni napuhani puran lord Owen.” “On je moralni bankrot”, govorili su.

“Moralni bankrot” i “napuhani puran” pojavio se na N1 i održao kratku lekciju o Bosni i Hercegovini u vrijeme agresije.

Zašto se ovaj čovjek pojavio sada s nekim vampirskim objašnjenjima i pravdanjima?

Ovo je vrijeme kada kulminira davno kretanje Srbije i Hrvatske prema historijskom revizionizmu. Negiraju se presude Tribunala u Hagu, presude Međunarodnog suda pravde, negira se odluka Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o Genocidu u Srebrenici...

I on je tu, da dijeli lekcije i trideset godina kasnije kaže kako je “bio u pravu”. Na njegovu žalost, dao nam je priliku da se podsjetimo na to šta je lord David Owen stvarno bio.