PLAN KONTAKT-GRUPE

Osnova Dejtonskog sporazuma bio je plan Kontakt-grupe od jula 1994. godine i principi koji su dogovoreni u New Yorku 26. 9. 1995. godine, kada je legitimirana dotadašnja paradržavna tvorevina Republika srpska. Prema planu Kontakt-grupe, 49 posto teritorije BiH trebalo je pripasti Federaciji BiH, 3 posto Sarajevu, s posebnim statusom, i 48 posto Republici srpskoj. Kontakt-grupa je tražila da teritorijalna organizacija BiH bude na multietničkim osnovama i da 13 gradova s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom uđu u sastav Federacije BiH. Po planu Kontakt-grupe, sljedeći gradovi trebali su ući u sastav Federacije, a bili su pod kontrolom agresora: Bosanska Krupa, Sanski Most, Bosanski Brod, Derventa, Odžak, Bosanski Šamac, Brčko, Višegrad, Doboj, Jajce, Donji Vakuf, Ljubija i Kupres. Po planu Kontakt-grupe, u sastavu Republike srpske trebali su ostati: Prijedor, Bosanski Novi, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Bosanski Petrovac, Modriča, Kotor-Varoš, Bijeljina, Zvornik, Vlasenica, Bratunac, Rogatica, Gacko, Janja, Koraj, Kotorsko i Čelić.

Srpska strana odbijala je plan Kontakt-grupe, zbog čega je NATO krajem augusta i početkom septembra 1995. godine bombardirao položaje srpsko-crnogorske vojske. Hrvatska vojska je izvela operaciju “Oluja”, kojom je uništena paradržavna tvorevina Republika srpska Krajina u Hrvatskoj. Armija RBiH je oslobodila veći dio teritorije Bosanske krajine i deblokirala regiju Bihaća.

Uz zaustavljanje oružanih sukoba između Armije RBiH i HV (HVO) u proljeće 1994. godine, “na drugoj strani činili su se napori da se rat u čitavoj BiH zaustavi i nađe obuhvatno rješenje”, pa je “25. aprila 1994. u Londonu objavljeno da je osnovana četveročlana Kontakt-grupa radi usaglašavanog djelovanja u naporima za okončanje rata u BiH”. Kontaktnoj grupi, koju su “činile SAD, Velika Britanija, Francuska i Njemačka, uskoro se pridružila i Rusija”.

Nakon što je propao Owen-Stoltenbergov plan, rat je nastavljen. Branitelji i njihovo Predsjedništvo RBiH na čelu s Izetbegovićem su se i “ovoga puta opredijelili za mir”, dok su se “napadači i ovoga puta opredijelili za nastavak rata”. Izetbegović i branitelji su “prihvatili očigledno nepravičnu mirovnu ponudu da bi se okončao rat”, što je učinjeno nadajući se i vjerujući “da će se nepravde mirovnog plana moći ispraviti u godinama mira”. O tome je Izetbegović zaključio: “Znajući dušu Bosne, vjerovali smo, a i sada vjerujemo, da mir spašava, a rat razara ono što mi nazivamo Bosnom.”

Elementi plana Kontakt-grupe su bili: da mirovne pregovore vode Milošević, Tuđman i Izetbegović, a da će članice Kontakt-grupe biti svjedoci mirovnog sporazuma; ako Milošević ne prihvati plan Kontakt-grupe, da će se prema njegovom režimu primijeniti udari NATO, a da će se za BiH ukinuti embargo na oružje; da Federaciji BiH pripada 51 posto, a RS 49 posto teritorije BiH.

Po planu Kontakt-grupe, glavni sadržaji pregovora, kako je zabilježio glavni pregovarač Richard Holbrooke, bili su: (1) sveobuhvatna nagodba o miru; (2) trostrano priznanje između Hrvatske, BiH i SRJ; (3) dizanje svih sankcija protiv SRJ; (4) mirni povratak istočne Slavonije Hrvatskoj; (5) obustava vatre i kraj svih ofanzivnih operacija; (6) reafirmacija podrške planu Kontakt-grupe – BiH s dva entiteta, 49 posto za srpsku stranu i 51 posto za FBiH; (7) sveobuhvatan program za ekonomsku rekonstrukciju.

Cijeneći tadašnji odnos međunarodne zajednice prema ratu u BiH, u Sjećanjima je Izetbegović naveo da je “Amerika popustila pred pritiskom Evrope, priklonila se njenoj realpolitici i praktički prihvatila podjelu” Bosne i Hercegovine “na Federaciju i srpski entitet u odnosu na 51:49”, što je bio “poznati i kontroverzni plan Kontakt-grupe, ustvari diktat svijeta”. Nakon objave osnivanja Kontakt-grupe, “rat će potrajati još više od godinu dana, ali politička sudbina BiH bila je ovim odlučena”, a sve što će se “dalje događati bit će određeno ovim kompromisom iza kojeg su stale sve relevantne sile svijeta od Amerike do Rusije”.

ZASJEDANJE DRUGOG BOŠNJAČKOG SABORA

Suočen sa “svjetskim ultimatumom” izraženim putem plana Kontakt-grupe, Izetbegović se odlučio “predložiti istovremeno sazivanje Skupštine Republike BiH i Bošnjačkog sabora”. Drugi bošnjački sabor bio je historijski podjednako bitan za Bošnjake kao i prethodni. Održan je u Sarajevu 18. 7. 1994. godine, nekoliko sati prije zasjedanja Skupštine Republike Bosne i Hercegovine. “Prisustvovalo je 355 sabornika sa svih slobodnih teritorija BiH.”

Na oba ta zasjedanja, i Drugog bošnjačkog sabora i Skupštine RBiH, raspravljalo se o planu Kontakt-grupe. “Svi su ukazivali na nepravičnost plana.” Izetbegović je u kratkom izlaganju rekao da “očigledne činjenice” uopće, pa i one u pogledu nepravednosti plana, “ne treba dokazivati”, da “neki to čine iz ubjeđenja, vjerujući naivno da će na taj način pomoći, a neki, upravo većina njih, da bi izbjegli odgovor na pravo i mnogo teže pitanje: Šta nam u takvoj situaciji valja činiti”; da ponuđeni plan, “uprkos svim njegovim manjkavostima, ne možemo odbiti”; da je plan “loš, ali sve opcije koje bi nastale iz njegovog odbijanja, a koje mi u ovom momentu možemo procijeniti, za naš narod su lošije od njega”; da će borba “za integraciju Bosne zavisiti u velikoj mjeri od nas, od toga ko smo mi sami, šta možemo (...), da li hoćemo i možemo od dijela Bosne koji kontroliramo napraviti savremenu, demokratsku i slobodnu zemlju (...); da li će njena svjetlost biti dovoljno jaka da osvijetli i dalje kutove zemlje i rastjera mrak šovinizma ili ćemo se i sami zatvoriti u tjeskobu šovinizma i mržnje”; da Bosna “ne trpi isključivost” jer ona “ovakva kakva jest, višenacionalna i viševjerska, traži nekoga kome to šarenilo ne smeta”, a da smo “mi ti kojima to ne smeta”; da “nama ne smetaju ni crkve, ni katedrale” jer smo “naučili da živimo sa ljudima koji drugačije misle i osjećaju”, što “smatramo svojom prednošću (...)”.

Nakon brojnih diskusija, od 355 sabornika Drugog bošnjačkog sabora, “za prihvatanje plana glasalo je 303, a protiv 46 sabornika (uz šest nevažećih listića)”. Istog dana, i Skupština RBiH je “većinom glasova, uz sedamnaest protiv i dva uzdržana glasa, prihvatila plan”, čime je “izbor između pravednog, ali bezizglednog mira i nepravednog mira bio učinjen”, a nakon toga “stvari su se dalje kretale u izlomljenoj liniji, ali pravac je bio određen”. O tome je u Sjećanjima Izetbegović zaključio: “Sačuvana je ideja cjelovite Bosne za koju se treba strpljivo boriti u dugim godinama koje dolaze.”

Na zasjedanju Skupštine RBiH “Silajdžić je obavijestio poslanike da je međunarodna zajednica prvi put izrazila spremnost da vojnim snagama, uključujući i kontingent NATO-a, osigura provedbu plana Kontakt-grupe i da je to važna okolnost”.

IZETBEGOVIĆ PRED GENERALNOM SKUPŠTINOM UN-A

Obraćajući se pred Generalnom skupštinom UN-a 27. 9. 1994. godine, o planu Kontakt-grupe prisutnim državnicima iz cijelog svijeta Izetbegović je rekao da ne prihvata tumačenja kako je protiv muslimana u BiH na sceni “teorija zavjere”, da pristalice teze o toj zavjeri smatraju da “svijet treba da bude slijep pa da ne vidi otvorenu agresiju na Bosnu praćenu genocidom, koncentracionim logorima i drugim oblicima najcrnjeg fašizma”, pa je tome zaključio: “Slijep nije, ostaje druga mogućnost.” Pa je ukazao da je u tome argumentacija za one koji tvrde da je u Bosni na sceni “teorija zavjere” protiv njenog muslimanskog naroda, da ova teza “ima sve više pristalica”, da neće biti “dobro ako milijarda muslimana u svijetu prihvati ovu argumentaciju” kako je u Bosni na sceni “teorija zavjere”, te da su “posljednji događaji u vezi s mirovnim planom Kontakt-grupe dali pristalicama 'teorije zavjere' dodatni argument”.

Izetbegović je ukazivao da je plan Kontakt-grupe bilo “mirovno rješenje (...) iza koga je stalo pet velikih sila, pa time i većina međunarodne zajednice”, da je u startu ponude tog mirovnog plana “jasno rečeno da će strana koja odbije ovaj plan biti kažnjena, a strana koja ga prihvati zaštićena”, a da se dogodilo obrnuto. “Srbi su odbili plan i nagrađeni su suspenzijom sankcija”, a da je Bosna i Hercegovina, koja je prihvatila taj plan, “kažnjena potpunom blokadom Sarajeva” te da su oba ta procesa “tekla paralelno i istovremeno”.

IZETBEGOVIĆ PRED SKUPŠTINOM RBIH

Na zasjedanju Skupštine RBiH 17. 12. 1994. godine Izetbegović je pred poslanicima obrazložio stanje odbrane od oružane agresije. Ocijenio je da je “situacija teška uprkos činjenici da smo jači nego ikad prije”. Ukazao je da je tih dana “došlo do sticaja jednog broja za nas negativnih okolnosti” jer je “vojna situacija u bihaćkoj regiji iskorištena za politički pritisak na našu zemlju”, pa da je, “zajedno sa ofanzivom na Peti korpus, uslijedila i politička ofanziva na naše pozicije, koja je manje vidljiva, ali koja nije manje intenzivna”. U vezi s tim je istakao da je prihvatanjem “plana Kontakt-grupe pet zemalja” od jula 1994. “određen donji prag naše politike ispod kojeg se ne može ići”, a da je “srpska ofanziva, očito sinhronizirana sa međunarodnom političkom ofanzivom, imala za cilj pomjeranje ovog praga”, ali da se “mi uspješno nosimo sa oba ova pritiska” (i vojnim i političkim), te da je “i četnicima (...) i različitim centrima moći u svijetu, koji su organizovali invaziju posjeta i različitih inicijativa, uglavnom na našu štetu, sada jasno da smo mi ovaj pritisak izdržali i preživjeli (...)”.

Pomenuo je da “srpska strana još uvijek ne prihvata mirovni plan Kontakt-grupe”, a da, sve dok se to ne dogodi, nije moguć nastavak pregovora “o političkom rješenju”, ali da su mogući razgovori samo o “humanitarnim pitanjima ili o prekidu vatre ako druga strana pod razumnim uslovima ima za to interesa”. U vezi s tim, bitna je Izetbegovićeva kritika međunarodnoj zajednici za “preuranjeno skidanje dijela sankcija Srbiji”, jer “granica između Srbije i Bosne i Hercegovine očito nije zatvorena”, što “potvrđuje i četnička ofanziva na bihaćku regiju, koja bez logističke pomoći Srbije ne bi bila moguća”. Izetbegović je istakao svoje protivljenje “bilo kakvom daljem skidanju sankcija dok Karadžićevi Srbi ne prihvate mirovni plan i dok Srbija ne prizna Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku (...) Naš stav o embargu na oružje ostaje nepromijenjen. Ako Srbi ne prihvate mirovni plan Kontakt-grupe, embargo na oružje treba da bude ukinut, sa odložnim rokom od šest mjeseci, ali najkasnije do 30. jula 1995. godine”.

ČETVEROMJESEČNO PRIMIRJE

U novu 1995. godinu Armija RBiH je ušla s tek potpisanim sporazumom za četveromjesečno primirje. Obustava borbenih djelovanja trebala je trajati najmanje od 1. 1. do 1. 5. 1995. godine. Taj period od četiri mjeseca bio je novi izazov za Armiju RBiH. U Generalštabu smo razmišljali o mjerama koje trebamo poduzimati na daljoj borbenoj izgradnji naših jedinica i komandi. Bila je pogodna okolnost što smo pred primirje duboko ušli u proces reorganizacije Armije RBiH. Primirje smo mogli iskoristiti za dovršetak zadataka u reorganizaciji. Bojali smo se da za četiri mjeseca primirja ne uslijede loše posljedice po našu mobilnost. Osjećali smo veliku ovisnost od ukupnog društvenog ambijenta u kome ćemo, tokom četiri mjeseca primirja, raditi na borbenoj izgradnji Armije RBiH. Bez odgovarajuće mobilnosti svih faktora u društvu, nismo mogli ni održati, a kamoli ojačati našu borbenu spremnost.

O tim pitanjima sam razgovarao s generalom Delićem. Opredijelili smo se da naše ocjene prezentiramo predsjedniku Izetbegoviću, da se u jedinicama poduzmu mjere informiranja i političkog djelovanja u vezi s tim, te da se organi Generalštaba, komandi korpusa, divizija i brigada maksimalno angažiraju radi prezentiranja naših stavova civilnim strukturama s kojima sarađuju. Dobio sam zadatak da pripremim odgovarajući tekst koji bi služio za naše djelovanje u tim pravcima.

Sačinio sam tekst pisma koje je general Delić potpisao za predsjednika Izetbegovića. U tom pismu smo iznijeli naša mišljenja da se za vrijeme četveromjesečnog primirja neće naći konačna formula mira. Istakli smo da će se rat nastaviti, te da će okolnosti nastavka rata za Armiju RBiH biti naročito teške, kako zbog tolerantnog odnosa međunarodne zajednice prema agresoru, tako i zbog transparentnog i tajnog savezništva Tuđmanovog i Miloševićevog režima. Ocijenili smo da oba ta režima i dalje teže kompromisno ostvariti velikodržavne interese na štetu integriteta i opstojnosti BiH. Predsjedniku smo saopćili da mi u Generalštabu imamo odgovor o tome šta trebamo raditi i u slučaju ako se tokom primirja dođe do konačne formule mira, što je malo vjerovatno, i u slučaju ako se rat nastavi, što je sasvim izvjesno. Istakli smo da i u jednoj i drugoj varijanti moramo činiti isto: dalje jačati Armiju RBiH i čvršće povezivati armijske komande s ostalim faktorima odbrambenog sistema naše zemlje. Posebno smo naglasili našu ocjenu da u okolnostima četveromjesečnog primirja, u našim redovima, pogotovo u civilnim odbrambenim strukturama, može uslijediti opuštanje i preusmjeravanje pažnje s odbrambenih na neke druge sadržaje. Radi toga smo naglasili obavezu svih faktora odbrane da u vrijeme primirja zajednički djelujemo radi očuvanja i daljeg jačanja naše ukupne odbrambene mobilnosti.

Predsjednika smo upoznali o našim ocjenama da je za agresora primirje od četiri mjeseca šansa za strateško maskiranje stvarnih namjera za nastavak agresije, i to: da pred međunarodnom zajednicom pokaže “spremnost” za mir; da događaje u toku primirja usmjerava dokazujući da smo mi krivi za neuspjeh mirovnih inicijativa; da za četiri mjeseca primirja otkloni posljedice velikih gubitaka koje im je Armija RBiH nanijela u mnogim bitkama tokom 1994. godine; da popune i ojačaju četničke jedinice i komande; da raznim propagandnim i subverzivnim mjerama u našim redovima podstiču opuštanje kako bi tokom primirja naše borbene mogućnosti oslabile u odnosu na stanje kada je primirje počelo.

Upozorili smo da će tokom primirja agresorska strana intenzivirati obavještajne akcije s ciljem praćenja stanja u našim redovima. Zaključili smo da bi agresora ohrabrila obavještajna saznanja o našem eventualnom odbrambenom opuštanju. U vezi s tim, istakli smo problem da se već javljaju brojni zahtjevi za demobilizaciju iz redova Armije RBiH, što se motivira raznim potrebama, kao što su školovanje, pokretanje proizvodnje, putovanja u inostranstvo radi spajanja s izbjeglim porodicama. O tome smo zaključili da bi odobravanjem tih zahtjeva Armija RBiH “toliko oslabila da bi praktično i nestala”. U vezi s tim smo insistirali da za vojne obveznike koji se već nalaze u Armiji RBiH treba preispitati opravdanost svakog konkretnog slučaja angažiranja izvan Armije RBiH, posebno u vezi s odlascima vojnih obveznika u inostranstvo, u vezi “radne obaveze” i u vezi ocjena zdravstvene sposobnosti, jer su mnogi dobili ocjene o nesposobnosti, iako su “zdraviji od mnogih boraca koji mjesecima pobolijevaju po rovovima”.

I ovom prilikom upozorili smo da je socijalni status boraca jako nepovoljan, da borci slabo šta dobivaju, a da svakodnevno gledaju kako se u preduzećima i raznim institucijama dijele plate onima koji ne učestvuju u borbi, u vezi čega smo zaključili: “Biti borac Armije RBiH, po mnogo čemu, znači imati najlošiju poziciju i perspektivu, te biti zapostavljen.” Istakli smo potrebu maksimalnog mobiliziranja u redove Armije RBiH, ali da se ne zapostavi sve drugo u društvu što je u interesu oružane borbe, jer sve moramo uskladiti upravo s potrebama što veće borbene efikasnosti Armije RBiH.

Stavovi iz ovog pisma su bili osnova za djelovanje na očuvanju i jačanju morala svih naših jedinica i komandi. Sve naše starješine prihvatile su ove stavove i prenosile ih u raznim prilikama, kako među pripadnicima Armije RBiH, tako i među građanima i nosiocima raznih funkcija u civilnom sektoru.

Logika nas vojnika morala je biti da će se poslije primirja nastaviti rat. Ako bi diplomati donijeli mir, a mi bili borbeno ojačani i maksimalno mobilni, bilo bi nam lahko da se u potrebnoj mjeri demobiliziramo i podesimo uvjetima mira. Međutim, ako bismo mi tokom primirja oslabili, a poslije primirja rat nastavljen, ne bi bilo druge nego da izgubimo i ono što smo do potpisivanja primirja odbranili. Naša nastojanja i rezultati, s ciljem da u toku primirja borbeno ojačamo, bili su dodatni argument u rukama diplomata dok su pregovarali o miru.

Često se govori o političkom i moralnom jedinstvu, pri čemu se riječ “jedinstvo” doživljava kao besmislena poštapalica, bez jasnih sadržaja koji stoje iza te riječi. Naprijed opisani stavovi Generalštaba o našem djelovanju u uvjetima četveromjesečnog primirja jesu dobra ilustracija o kakvom smo “jedinstvu” mi govorili i za kakvo smo se “jedinstvo” mi zalagali. Mi smo djelovali radi osiguranja jedinstva u našim redovima u pogledu svake posebne ratne situacije, pa i u vezi primirja, i poslije kada su nastavljena ratna dejstva.

 Četveromjesečno primirje od 1. 1. do 30. 4. 1995. Izetbegović je smatrao pogodnom okolnošću da se u Armiji RBiH provede organizacijska dogradnja i da se postigne što viši stupanj njenih borbenih mogućnosti. O motivima prihvatanja četveromjesečnog primirja Izetbegović je rekao: “Mi smo imali sasvim jasne rezone kad smo potpisivali sporazum o ovom primirju na četiri mjeseca. Prvo, htjeli smo da otvorimo mogućnost političkog rješenja kako bi se krvoproliće zaustavilo. Drugo, reorganizirali smo Armiju. I treće, htjeli smo u toku zime koja je nastupala da malo odmorimo naše borce. Pravog primirja nije bilo, a političkog rješenja, kao što vidite, još uvijek nema, pa je realno očekivati nastavak borbi. Kakva je pouka i poruka ovih i sličnih dogovora? To je: vojska treba da radi svoj posao, to jest da se sprema, a mi, civili, svoj, to jest da pokušamo bez gubitaka života dobiti za naš narod ono na šta ima pravo: zemlju i slobodu. Naravno, ako je to za pregovaračkim stolom moguće. Historija pokazuje da bez borbe i krvi nema slobode, i to pravilo djeluje snagom prirodnog zakona...”

U to vrijeme, dok je trajalo četveromjesečno primirje, Milošević i Karadžić su tražili da se potpiše sporazum o trajnom prekidu vatre. Tako su se, odjednom od agresora i zločinaca, željeli pretvoriti u mirotvorce, što je bila providna zamka putem koje su željeli da ovjekovječe rezultate Agresije na BiH i Genocida nad Bošnjacima. Izetbegović se tome suprotstavio objašnjavajući: “Postoji taj paradoks. Znate, postoji jedna izreka koja kaže: 'Kada napadač postigne ciljeve, pretvara se u mirotvorca.' To je tako. Istjeraju vas iz stana i nađete se u parku, onda vam kažu da trebate da poštujete noćni mir, ne smijete dizati dreku itd. I onaj što vas je istjerao podržava taj mir. A vi ste ostali bez ičega. Upravo to se događa. Napadač smatra da je postigao cilj u BiH i predlaže mir jer mu sada mir odgovara. Htio bi da legalizira osvajanja. Mislim da je to odgovor na pitanje kako je najedanput Milošević mirotvorac. On smatra da je postigao ciljeve.” Ustvari, Milošević je tada želio da Srbija ne prizna BiH kao državu, da nastavi kontrolu na svim okupiranim dijelovima BiH, da u međuvremenu u redovima branilaca BiH dođe do opadanja entuzijazma, te da u pogodnim uvjetima, radi ostvarivanja konačnih ciljeva, nastavi oružanu agresiju.

Dakle, Izetbegović je znao da “situacija nakon 30. aprila može da krene u više pravaca (...) ako srpska strana u međuvremenu ne prihvati mirovni plan Kontakt-grupe, mi nećemo prihvatiti produženje primirja. Nećemo, jer bi to bio početak trajne okupacije velikog dijela naše zemlje. Naravno, scenarij je poznat: slijede pritisci. Ja mogu samo još jednom ponoviti naše pravilo: pregovarati gdje god možemo, a ratovati gdje god moramo.” Dakle, Izetbegović nije ostavljao nikakve mogućnosti agresoru da ostvari cilj uništavanja države BiH: agresor je morao priznati BiH ili je morao protiv sebe primiti silinu udara borbeno osposobljene i organizacijski usavršene Armije RBiH. Izetbegović je odbacivao mogućnost da se nakon 30. 4. 1995, kada je isticalo četveromjesečno primirje, potpiše novi sporazum o produženju primirja. Njegov uvjet bio je da agresor prihvati ponuđeni mirovni plan Kontakt-grupe i da Srbija prizna državu BiH, što bi podrazumijevalo da Milošević dođe “do te tačke koja bi značila definitivno precrtavanje plana 'velike Srbije', odnosno poruku paljanskom rukovodstvu da 'velike Srbije' nema”.

Pri tome, treba imati u vidu da je Izetbegović zahtijevao međusobno, “uzajamno priznanje” Srbije i BiH, a ne jednostrano. Bez da agresorska strana ispuni te uvjete, potpisivanje novog primirja poslije isteka četveromjesečnog od početka januara do kraja aprila 1995. godine Izetbegović je smatrao kao “zamrzavanje faktičkog stanja, a faktičko stanje je 2/3 teritorije BiH pod okupacijom”. Svi kompromisi koji su se od Izetbegovića mogli učiniti učinjeni su prihvatanjem plana Kontakt-grupe. S obzirom na ambicije agresora da uništi državu BiH, dalji kompromisi od Izetbegovića nisu bili mogući, što je bilo jasno i međunarodnoj zajednici, koja je krivnju za nastavak rata vidjela na agresorskoj strani. Agresor je nastavio s pritiscima da Izetbegović dalje popusti na štetu opstojnosti države BiH. Glavni pritisci bili su na bojištu u zoni 5. korpusa, gdje je agresorska strana, narušavajući primirje, izvodila ofanzivu s ciljem zauzimanja i okupiranja bihaćke regije. U to vrijeme sistem odbrane BiH je ulazio u više faze organiziranja i efikasnosti, pa je poduzeta kontraofanziva na Vlašiću, o čemu je Izetbegović rekao: “Kada su naše službe otkrile da je Karadžić, pod okriljem primirja, značajne snage prebacio na Bihać sa ciljem slamanja 5. korpusa, mi smo poduzeli akcije na Vlašiću da mu pokažemo da je njegova računica bila pogrešna. Mi to ne krijemo, ali je jasno da se naša akcija na Vlašiću ne može posmatrati odvojeno od napada na Bihać, koji nisu prestajali od novembra prošle godine, pa i tokom čitavog primirja, što je direktna i stalna povreda potpisanog dogovora o prestanku vatre.” U to vrijeme Armija RBiH je oslobodila Vlašić, što je bio krupan rezultat i upozorenje agresoru da mora respektirati borbenu moć snaga odbrane BiH i da nije u poziciji da uslovljava, već da je prinuđen da prihvati plan Kontakt-grupe i da Srbija prizna državu BiH.

Izetbegović je u Sjećanjima zabilježio da su tokom četveromjesečnog primirja i prekida vatre (od 1. 1. do 30. 4. 1995) “borbe utihnule, ali ne i sasvim prestale” jer je agresorska vojska napala “Bihaćku krajinu, a mi odgovorili napadom na Vlašić”, a da je osim tih borbi “na drugim dijelovima fronta vladalo zatišje”.

Po isteku primirja postavilo se pitanje: Treba li produžiti ovo varljivo primirje u situaciji kada je 2/3 Bosne i Hercegovine pod okupacijom Karadžićeve vojske? Za odgovor na to pitanje, pod predsjedavanjem Izetbegovića, “10. 4. 1995. godine održana je sjednica Predsjedništva RBiH na kojoj je (...), u vezi sa zahtjevima za produženje primirja, Predsjedništvo zauzelo sljedeće stavove: ako Karadžić “do 30. aprila ne prihvati plan Kontakt-grupe”, primirje se formalno neće produžiti “jer to u sebi nosi opasnost postepenog legaliziranja 'statusa quo' koji je za nas krajnje nepovoljan” zato što “Karadžićeva vojska sada drži 65 posto teritorije”; da naprijed citirani stav “ne znači da ćemo preduzimati ofanzivne akcije”; ako “Milošević prizna BiH”, postoji spremnost za “produženje primirja na 2-3 mjeseca, da bi se ispitalo otvara li to mogućnost političkog rješenja sukoba”; ako Karadžić “poslije 30. aprila prihvati plan Kontakt-grupe, primirje se isti dan automatski i formalno uspostavlja”; da će se u svim slučajevima produženja primirja zahtijevati da se “već u prvih sedam dana provedu sve tačke iz ugovora o prestanku neprijateljstava od 31. decembra 1994”, što obuhvata “obustavu vatre u zoni Bihaća, otvaranje svih 'plavih puteva', slobodan pristup konvoja svugdje, a posebno u Bihać i enklave na Drini itd.”, a “ukoliko to ne bude slučaj, dogovor o primirju prestaje važiti”.

Uoči isteka četveromjesečnog primirja, na tvrdnju da su “obje strane” kršile dogovor za primirje, Izetbegović je za BH Press izjavio da je “Karadžić mislio da može imati mir gdje želi, a napadati gdje mu odgovara”, naprimjer, “imati mir u Tuzli i centralnoj Bosni, a napadati Bihać i nastaviti gušiti Sarajevo”. Izetbegović je o tome “upozoravao i Karadžića i međunarodne faktore, i to više puta, da to neće ići” kako Karadžić misli, pa je u vezi s tim rekao da je “Karadžić pod okriljem primirja značajne snage prebacio na Bihać sa ciljem slamanja Petog korpusa”, da su se u toj situaciji na strani branitelja Bosne i Hercegovine “poduzele akcije na Vlašiću”, pored ostalog, i s ciljem da se kaže Karadžiću da mu je “računica bila pogrešna”. Izetbegović je istakao da kao donosilac tih odluka “to ne krije” jer se “naša akcija na Vlašiću ne može posmatrati odvojeno od napada na Bihać koji nisu prestajali” od novembra 1994. godine “pa i tokom čitavog primirja, što je direktna i stalna povreda potpisanog dogovora o prestanku vatre”.