Zulićeva knjiga zbirka je priča (33 priče) koje imaju elemente autobiografije, jer su skoro svi događaji, likovi i mjesta spomenuti u knjizi stvarni, doživljeni i ispričani od autora kao jednog od učesnika. Zbirka sadrži šaljive, tužne, sjetne i poučne priče. Tematski, knjiga je podijeljena na dva dijela. U prvom dijelu su priče iz autorovog djetinjstva i dječaštva, a u drugom su priče i svjedočanstva o vremenu Agresije na Bosnu i Hercegovinu i Ljutočku dolinu.

Autor u svojim pričama majstorski opisuje i dočarava likove i ambijent. On opisuje dječije nestašluke i igru, nekadašnja sijela uz jedan od rijetkih televizora u selu ili mahali, opisuje zgode i nezgode iz škole ili mekteba. Ukratko, opisuje većinu stvari koje smo svi mi kao djeca doživjeli. Svojim pričama autor nas vraća u prošlost i budi čežnju za prošlim vremenima jer njegove priče opisuju život kakvog više nema. On govori o dobu bez telefona, kompjutera, videoigara, o vremenu kada su danas gotovo beznačajne stvari ranije značile prestiž u društvu. Pruža uvid kako su se djeca zabavljala i provodila vrijeme. Samil Zulić opisuje radost vožnje na biciklu, radost zbog novih drvenih skija, tugu zbog izgubljene i radost zbog nove kupljene lopte. Autor govori o ljetu provedenom kraj potoka i o tome kako su djeca učila plivati, govori o razmjeni stripova, dobrim i manje dobrim komšijama. Opisuje radost djece zbog dolaska putujućeg poslastičara koji po selima prodaje sladoled, halve i druge poslastice. Većina priča Samila Zulića prožeta je dozom humora.

Drugi dio knjige sadrži 12 priča koje tretiraju period Agresije na Bosnu i Hercegovinu, odnosno Ljutočku dolinu. To su priče o događanjima viđenim očima trinaestogodišnjeg dječaka. Posebno su dirljive priče „Adnan“ i „Aldina“. Priča „Adnan“ govori o dvoje jetima iz sela Duljci kojima su neprijatelji najprije ubili majku, a potom i oca. Brigu o siročadi preuzela je nana koja je brinula i o nepokretnom suprugu. Pored sve tragedije i bola koje su pretrpjeli, dojučerašnje komšije ih ne ostavljaju na miru, nego ih nastavljaju proganjati s namjerom da ih sve pobiju. Uprkos svemu, ova porodica uspijeva da se spasi i svjedoči o teškom zulumu koji su pretrpjeli od onih kojima su nekad vjerovali. 

Priča „Aldina“ ima sličnu tematiku. Aldina je trinaestogodišnja djevojčica, veoma inteligentna, marljiva, najbolji učenik u školi. Ona pomaže slabijim učenicima da shvate školsko gradivo. Među onima kojima pomaže je i učenik srpske nacionalnosti, koji je više puta ponavljao razred. Njena pomoć pokazala se uspješnom i učenik je prestajao ponavljati razred. Ubrzo je krenula i velikosrpska agresija na Bosnu i taj učenik, umjesto zahvalnosti, kao petnaestogodišnjak uzima oružje, odlazi među četnike s kojima kasnije ubija Bošnjake. Među onima koje su pobili našla se i Aldina, njena majka, otac i stariji brat. Posmrtni ostaci ove djevojčice još nisu pronađeni.

 Zanimljiva je i priča pod nazivom „Slika“. To je priča o ljudskoj snishodljivosti i dvoličnosti. Priča govori o kultu ličnosti Josipa Broza Tita, koji se među stanovništvom naše domovine, a posebno među Bošnjacima održao sve do 1991. godine. Autor iznosi svoja sjećanja iz školskih dana, kada se na godišnjicu Titove smrti odavala počast ovom takozvanom „trostrukom narodnom heroju“ i kad su neki nastavnici obavezno plakali kako bi iskazali svoju tobožnju žalost. U tom javnom oplakivanju posebno se isticala jedna nastavnica. Priča dalje govori o grupici učenika koji se igraju „partizana i švaba“, što je od nekih nastavnika protumačeno kao iskazivanje nepoštovanja prema Titovoj slici, a jedan učenik je zbog toga pretrpio teška zlostavljanja od nastavnika.

Dvije godine nakon tog događaja, u vrijeme Agresije, isti je nastavnik prvi pred učenicima opsovao Tita, a nastavnica koja je redovno plakala na godišnjicu Titove smrti prva se tome slatko smijala. Sve navedeno samo potvrđuje da su sve silno bratstvo, jedinstvo, odanost Titu i Jugoslaviji bili tek puka obmana i glumatanje na koje su, nažalost, izgleda jedino nasjedali Bošnjaci.       

Zbirka priča „Ljutočka dolina, pandan mojoj ljubavi“ je zanimljivo i čitko štivo koje se lahko iščitava i razumije. U dijalozima autor se služi ikavicom i krajiškim govorom, čime dolazi do izražaja sva ljepota autorovog kazivanja kao i izražavanja običnog krajiškog čovjeka. Na ovaj način, autor posredno ukazuje na nestajanje jednog govora i narječja koje je nekad bilo u upotrebi na bosanskom banskom i kraljevskom dvoru, na kojem su pjevali naši pjesnici i na kojem je napisan prvi rječnik bosanskog jezika.

Knjiga „Ljutočka dolina, pandan mojoj ljubavi“ autora Samila Zulića snažan je podsjetnik na našu blisku prošlost i kao takva znatno doprinosi kulturi sjećanja i pamćenja. Ostat će zapisano kako se nekad živjelo, radilo, veselilo i šta je sve bošnjački narod Ljutočke doline predeverao i pretrpio da bi ostao svoj na svome. Posebno su značajne priče koje govore o vremenu velikosrpske agresije. To su svojevrsna svjedočenja koja sadrže dragocjene historijske podatke.

Promotori knjige su bili pisac Dilista Međedović, novinar i publicist Jasmin Grošić i  kulturni djelatnik Amir Šahinović. Moderator promocije bila je Zineta Dervić-Durdžić.

Promotori su naveli da je kulenvakufski kraj, danas poznat kao „Ljutočka dolina“, u posljednjih 150 godina, tri puta doživio pogrom. U divljačkim nasrtajima na svoje komšije pobunjeni Srbi su 1873, 1941. i 1992. godine pobili više hiljada Bošnjaka. O prvom pogromu se nije pisalo i govorilo pa je došlo do drugog. Ni o drugom se nije pisalo i govorilo pa je došlo do trećeg. Evo, sad je došlo vrijeme kada su Bošnjaci napokon progovorili i počeli pisati o onom što im se dešavalo kako im se zlo nikad više ne bi ponovilo. Na kraju, promotori su izrazili nadu da će ovaj književni prvijenac Samila Zulića biti podstrek mnogim Bošnjacima da počnu da pišu, jer ono o čemu se nije pisalo pada u zaborav kao da se nikada nije ni dogodilo.