Prošlo je nešto više od šest godina od kad nas je napustio Hazim Akmadžić, osebujna pjesnička, književna, novinarska i publicistička ličnost. Posljednje je godine života proveo u borbi s opakom bolešću, ali i s avetima postratnog svakodnevlja. Njegovi historijski romani vezani za osmanski period bosanske povijesti, te za ličnosti kao što su Isa-beg Ishaković, Gazi Husrev-beg, Mehmed-paša Sokolović, mimar Hajrudin privukli su enormno veliku pažnju čitalaca i izazvali muk ovdašnjih književnih kritičara. Ako izuzmemo nekoliko sporadičnih, gotovo prigodnih tekstova, muk i sablasna tišina prate i poetski opus ovog pjesnika.

U jednom tekstu te vrste, objavljenom u zagrebačkom Beharu 2012. godine, Goran Samardžić bilježi: “Činjenica je da se 1973. godine javlja svojom prvom pjesničkom knjigom Grijeh pjesme sa tek navršenih osamnaest godina. Ta knjiga je tada nagovještavala pjesnika izrazitog talenta koji je svoj, za mladića tih godina, iznenađujuće tragični doživljaj svijeta lomio u pjesmi. Naravno da ga je to odmah svrstalo među one malobrojne pjesnike koji pored nesumnjive darovitosti svojim ‘crnilom’ nisu mogli zadobiti simpatije ondašnjih socijalističkih higijeničara svega što je na bilo kakav način odudaralo od ‘poletnosti duha, socijalne angažiranosti i kolektivističkog optimizma’.

S druge strane, Akmadžić se kao književna pojava javlja u trenutku kada je već bio zatvoren jedan pjesnički i generacijski krug poznat pod imenom ‘sudbonosni dječaci’. Ruku na srce, većina se njih svojim pjesničkim ostvarenjima i potvrdila, ali je zanimljivo da se Akmadžić pojavljuje u međuprostoru između ove generacije i generacije pjesnika koja će stasati tek nekoliko godina kasnije poput Slobodana Blagojevića, Hamdije Demirovića, Feride Duraković, Mire Petrovića, Željka Ivankovića, Hadžema Hajdarevića, Džemaludina Latića, Vladimira Srebrova i drugih. Dogodilo se da je svaka od ovih generacija zaobilazila Hazima Akmadžića, a ni on nije činio ništa da se njima približi.”

Dakle, Akmadžić je bio okrenut sebi, samoizgrađivanju u dobru u zlu, traganju za smislom, smislom sebe i života. Njegovo poetsko pregalaštvo predstavlja neku vrstu samoneimarstva, bez žala ili lamenta. Pjevao je Akmadžić o prošlosti, muci i jauku koji je svojevrsna paradigma ovih prostora.

Ljetopisci su po Bosni bilježili čuda: kletvu Isusovu,

Plač Muhammedov, žal Mojsijev. Gledali su kako kurjak

S noćnog praga priziva vukodlake u kolo i u naše postelje

Nagoni one što nam u gvožđa utjeruju muda.

 

Psi su crkavali otrovani ljudskim mesom,

Topovi kano satanini pijanci bljuvali vatru

Iz daljine noseći kužni smrad nepoznatih predjela,

Ledenih mrtvačnica, kurvanjske mistike.

Baš su po Bosni ljetopisci bilježili čuda.

I danas ljetopisci po Bosni bilježe čuda:

Jajoliku glavu političkog diletanta spominju često,

Krv što se s drugom krvlju miješa, jagmu o kamenove, šume,

Rijeke, jezera, more, drumove. Bilježe plač rasute djece što

Pronose porodične hamajlije - djeliće napuštenih ognjišta.

 

Još mnogo šta bilježe ljetopisci po Bosni.

Ali, nikako kalemov trag da ostane o mirisu ruže

Što se od zgarišta širi usred sunčanog dana

Dok putnik nevoljko glavu okreće od kamena

Gdje zmija se gnijezdi, gdje skupa spiju zmija i ruža.

 

(Ljetopisci su po Bosni bilježili čuda)

Akmadžić se nije bavio samo pukim imenovanjem stvari govoreći o prolaznosti, o vremenu koje je izgubljeno, o klaustrofobičnosti vremena koje traje, već je htio prikazati, pomalo zadirući u filozofsko pitanje svebivstva, da postoji ono Nešto, da postoji i odsutnost praznine, da nam je data punoća života. Pa i vječnost onostranog, da nakon smrti ima života. Tvrdnja ovog tipa ustvari je žuđeni optimizam i lični stav da vjerovatno postoji neka pravda i da sve treba izmjeriti. Prema toj pravdi, koja treba da bude i pravda ljudska i pravda Božija, okrenut je pjesnik Akmadžić, ne tražeći ni oproštaj ni krivicu, već ispjevava oba, kao dijelove čovjekovog življenja. Šta će biti na jednom, a šta na drugom tasu? Ni grijeh ni bezgrešnost, već život i čovjek.

Povremeno pjesnikovo okretanje mitologiji, slavenskoj i islamskoj, upućuje na svijest o kontinuitetu procesa prirodnog trajanja. Tu smo, opstajemo, trajemo, govori poetika ovog pjesnika koja je prije svega izgrađena na riječima polisemičkog značenja (sedmoglave aždahe, riboliki ljudi, kalemov trag...), na metaforama (preparirana koža, glasna šutnja meleka...) ili običnim poređenjima (ni beni dobra, ni pametnu sreće; jajoliku glavu političkog diletanta spominju često...) koja se dopunjuju, izlomljenog stiha, s odabirom riječi koje, prije svega, označavaju uvijek neki životonosni prizvuk, određujući pjesnika kao medij tzv. trećeg oka. Jer je to poezija fantazama, mašte, poigravanja s umijećem pisanja.

 

Čuli smo ne tako glasnu šutnju meleka.

Neko je spomenuo pretke.

Neko se među nama

Nasmijao isturivši bradu i usne poput rasječene naranče.

Koplje se pobodeno u zemlju prestalo njihati.

Nišani su podsjećali na bijela jedra,

Mezarja na male lađe.

Jedan se šehid pridigao, sablju pripasao,

Složio čalmu oko glave,

Pogledao desno i lijevo,

Potom iskoračio iz kabura.

 

(Šehitluci)

Čovjek je oduvijek plodno tlo za filozofiju, kao i za književnost. Obje se bave, “između ostalog”, i bitkom, a pjesnik kao da usvaja Heideggerovu odrednicu da je čovjek “čuvar Bitka”. Akmadžić je vidio i volio čovjeka, običnog, koji pati i koji hrabro korača naprijed noseći se s dilemom “šta sutra”, ali i čovjeka stvaraoca nadajući se da će ga razumjeti. Pažljivi čitalac i hoće. Naime, on utvrđuje da se u ovom posljednjem, na slično netrivijalan način kao u životu, prepliću i zrcale opće, singularne, (nad)povijesne, spoznajne i emocionalne dimenzije etičkih dilema.

Zato književnost može biti etična u kodificiranju temeljnih pravila zajedničkog života i u autorefleksivnom otvaranju njihovih zagonetnih temelja. Akmadžićev poetski kredo kao da kaže da u književnom diskursu moramo reflektivno doživjeti beskonačnu otvorenost životnog etosa. Time nam poezija, na izvoran način, nudi odgovor na natpovijesnu dilemu o povezanosti dobra, istinitog i lijepog: dobro ne nalazimo u (hipotetskoj) spoznaji istine i ljepote, već samo empatičko iskustvo netrivijalnog etičkog suda može biti istinoljubivo i estetsko.

Na prvi pogled simbolična, dakle metaforična, ova poezija umije opteretiti čitatelja, izbjegavajući da mu se otvori do kraja. No, čudotvorna nit bajkovitosti, koja je u njoj prisutna, ne samo po prozodičnoj liniji već i po temama (naslovi knjiga o tome govore: Grijeh pjesme, Gola slika, U zemlju ukopan, Kristalni predak), koje i same nagovještavahu permanentni pritisak, neka pitanja o životu i iz života, u suštini svode na sumnju. Ali to nije sumnja u pjesničko ja, već sumnja u uvriježene, servirane spoznaje naše tragikom prebogate historije. Tom je sumnjom otkrivao dimenzije ljudskog ispisujući trpki rukopis bošnjačkog duha i tako granao ono drvo života bez kojeg se ne može rascvjetati ni prostor naše budućnosti.

Akmadžićeva poezija je autohtona, stvorila je sebi i kroz sebe vlastitu poetiku, o kojoj će svakako biti napisano još mnogo tekstova, ali punoću riječi, koja se nalazi u njegovim pjesmama, teško da će zamijeniti punoća takvog drugog sadržaja.