Treći smo dan na brčanskom ratištu. Kiša od sinoć lije kao iz kabla. Tranšeje su pune vode i mulja. Jutros smo imali tri ranjena i jednog poginulog. Iz komande javljaju da četnici pregrupiraju svoje snage i da će ponovo krenuti u napad.

Iako je august na pragu, okupili smo se oko male peći pokisli do kože. S vremena na vrijeme zasvira poneki zalutali rafal. Hladno je. Čekamo u polutami zoru da krenemo. Nikom se ne spava. Sjedimo pored te bubnjare posmatrajući i slušajući pucketanje nesavršene vatre koja pokušava da ugrije naša izmorena tijela. Zurimo u plavičastu svjetlost i pravimo nervozne pokrete rukama. Nije nam svejedno. Ujutro ponovo krećemo na zadatak u kojem je skoro sve nepoznanica. Jedino što pouzdano znamo jeste broj nas koji polazimo. Sve ostalo nam nije poznato, a pogotovo to koliko će se nas živih vratiti.

Više je nego očit plan srpskih snaga da napadom pravcem Potočari – Omerbegovača izbiju u rejon Vranjevače, gdje se trebaju osigurati s jugozapada iz smjera Boća, te s glavnim snagama ovladati Omerbegovačom i stvoriti uvjete za produžetak napada pravcem Donja Brka – Palanka – Donji Zovik. Na radiovezi čujemo imena jedinica i brigada koje oni uvode u borbu. Sve više ovi se napadi pretvaraju u opću ofanzivu. S nama su od jutros i momci iz Srebrenika i Banovića. Dolje desno raspoređeno je pojačanje iz Gradačca.

Jutarnji sati 21. jula 1993. godine otpočinju žestokim napadima na naše položaje. Odgovaramo svime čime raspolažemo. Oko deset sati agresor pokreće tenkovsko-pješadijski napad. Jedan tenk pogađaju momci iz Srebrenika. Agresorski vojnik, koji je bio na tenku u plamenu, mlatio je u jaucima rukama na gornjem otvoru. Iako je pucnjava bila glasna, krici su se mogli čuti i na našem položaju.

Naša lučna odbrana i dalje je odolijevala njihovim napadima. Bili smo pod stalnom vatrom protuavionskog topa koji je praktično skidao naše grudobrane bacajući ih natrag u tranšeju. Do mene je Suad iz puškomitraljeza mlatio četnike i lijevo i desno. U jednom trenutku spotaknuo sam se i zateturao u tranšeji. Rafal protuavionca nas je poklopio. Vidio sam da je

Suad bio odbačen natrag uz zadnji zid tranšeje. Uspjeli smo ga kroz onaj mulj i blato, uz strašnu pucnjavu s četničke strane, nekako uvući u usjek između zemunice i ulaza u tranšeju.

Gledao me pravo u oči pogledom koji mi se ucrtavao u misli neizbrisivom gravurom. Zjenice su mu se smanjivale i postajale kao malene planete kad ih gledaš s velike udaljenosti. Boja u njima bila je nejasna, sve nijanse života kao da su u njoj pronalazile odraz.

A on me samo gledao.

Pokušavao sam ga dozvati, potaknuti ga da nastavi, da ustane i dadne mi bilo kakav znak. Samo je ležao gurajući svoj potiljak prema crnoj zemlji. A ja ga nisam puštao. Nisam dao da padne ta vesela glava, da dodirne tlo i da mi kaže zbogom. Opirao sam se težama smrti i života istovremeno. A on me samo gledao. Njegova topla krv cijedila mi se po dlanovima kao da je poslana da ga ugrije, okupa i proslijedi... Onda su mu se usne počele micati. Ja sam slušao, naginjao sam svoju glavu nad njegove usne, a onda sam samo čuo: “Čuvajte se!” Duboko je udahnuo i zatim se njegovo tijelo odjednom opustilo.

Pokušavao sam mu skinuti jaknu, ali je to bilo veoma teško zbog uskog prostora. Nijaz me uhvati za ruku, pogleda me u oči i odmahnu glavom. Stiskao sam Suadovu jaknu koja je bila sva u blatu. Otišao je još jedan... U ovom mulju, blatu i ništavilu ostao sam bez još jednog druga. Mrtav je. Poginuo je u jednom od mnogobrojnih, uzaludnih četničkih proboja i izdahnuo meni na rukama. Držao sam njegovu glavu objeručke ispod tjemena.

Hamza i Nermin stigli su nam kao ispomoć. Nermin je gledao razrogačenih očiju. Hamza je ispalio nekoliko rafala, a onda je čučnuo. Niko ništa nije pitao, svima je sve bilo jasno.

Nakon petnaestak minuta došli su iznosači i odnijeli Suadovo tijelo. Ispratili smo ih dok su pogureno nestajali s nosilima prema stablima debelih jasenova.

Počela je topovska kanonada. Obrazi su podrhtavali od detonacija. S plafona zemunice osipala se prašnjava zemlja upadajući nam u oči. U jednom uglu mali poljski miš tražio je sav ustreptao mjesto da se zavuče. Granate koje su padale ispred nas podizale su velike komade zemlje dok su se ogromni crni klobuci dima izdizali u nebo. Ne spuštamo poglede. Spremni smo!

“Evo ih”, viknuo je neko. Prema nama se valjala veća grupa agresorskih vojnika. Da li pijani ili drogirani, kretali su se prema nama u stojećem položaju. Zapljusnuli su nas njihovi rafali. Meci su svoj smrtonosni let završavali tupim udarcima u balvane i zemlju na našem grudobranu. Prvi četnički val pao je u travu poklopljen našim rafalima. Drugi su, pokušavajući ih podići i sami bili pogođeni. Pred nama je nastao pravi pakao.

Naš mitraljez kosio je sve pred sobom. Četnici su naivno krenuli u ovaj samoubilački napad i sad su se povlačili pokušavajući izvući ranjene.

U jednom momentu, otuda odakle su četnici krenuli u napad, izlijeće tenk i ponovo gađa naše položaje. Jedna granata pada tačno iza nas. Saginjem se stišćući se uz zid tranšeje. Jaka detonacija protresa zemlju oko nas.

Taman kad sam se ispravljao, tenk je ispalio i drugu granatu. Sakrio sam se iza Nerminovih leđa. Granata je pogodila direktno u tranšeju do nas. Veliki komadi zemlje i blata pogađali su nas svuda po tijelu.

Ustajući, čujem nekoga kako govori “izginuše nam ljudi”. Nermin me povlači za jaknu; krećem za njim potpuno mahinalno. Desetak metara ispred nas izdiže se veliki crni oblak dima.

Uskočivši u susjednu tranšeju, naišli smo na strašan prizor. Sva četverica momaka bili su mrtvi. Mrtvi i masakrirani gelerima granate. Obezglavljeno tijelo jednog od njih bilo je naslonjeno na zid tranšeje. Iz ogromne rane na grudnom košu još je kuljala krv u mlazu. Uzeo sam jednog od njih i preokrenuo ga na leđa. Desna ruka bila mu je potpuno otkinuta, a lijevi dio torza razvaljen. Nermin je ispod zemlje izvlačio još jedno nepomično tijelo.

I moje tijelo odjednom je obamrlo. Osjetio sam zujanje u ušima i muku. Nagnuo sam se na stranu i povratio. Pokušavao sam ustati, ali svi pokušaji bili su bezuspješni. Sjeo sam u blato. Na mojoj lijevoj strani bilo je tijelo borca bez glave. Pogledao sam u svoje krvave ruke. Svaka bora mojih zglobova bila je ispunjena krvlju, nije više bilo mjesta ni za jednu kap. Crnina ispod noktiju svjedočila je o dobu kojem smo prkosili i nosili se s njim najbolje što smo znali. Jagodice modre i otvrdle. Ništa ih više nije moglo omekšati niti obojiti nekom drugom bojom.

Ljudi su uskakali u tranšeju, ali sam slabo šta više registrirao. Iskre pred očima pretvorile su se u tamu. Više ništa nisam ni vidio ni čuo. Izgubio sam svijest.