Doktorandica Lejla Boškailo iz Mostara profesorica je akaida u Karađoz-begovoj medresi u Mostaru, hafiza, književnica, slikarka, poliglota i prevodilac. Rođena je 1973. u Mostaru. U rodnom gradu završava osnovnu školu, a u Sarajevu Gazi Husrev-begovu medresu. Na čuvenom univerzitetu Al-Azhar u Kairu (Egipat) 1999. godine diplomirala je na Fakultetu arapsko-islamskih studija, odsjek teologija, smjer akaid i filozofija. U Mostar se vraća u junu 2000. godine te u školskoj 2000/2001. godini radi kao profesor vjeronauke u gimnazije Aleksa Šantić u Mostaru. Istovremeno, i kao profesor psihologije, filozofije i logike u Karađoz-begovoj medresi. Iste godine počinje i s aktivizmom u edukativno-istraživačkom udruženju Nahla. U maju 2001. godine vraća se u Egipat i upisuje postdiplomski studij. U Kairu (2001–2003) radi kao profesor arapskog jezika, kiraeta i hadisa u Internacinalnom centru El-Alim. Na Otvorenom američkom univerzitetu u Kairu (The American Open University (AOU) 2003. godine završava postdiplomske sudije. Tokom studija bavi se prevođenjem knjiga s arapskog na bosanski jezik. S arapskog na bosanski jezik prevela je Poslanikovi snovi (Libris, 2002), Čuvajte se Mesihu Dedždžala, (Libris, 2002), Razumjevanje bračnih drugova, (Libris, 2003) i Nauči vladati svojim emocijama (Dobra knjiga, 2005). Od strane Fondacije za izdavaštvo nagrađena je njena prva autorska knjiga Priče s Nila.
STAV: U Egiptu ste proveli gotovo trećinu dosadašnjeg života. Kao student Al-Azhara u Kairu, stanovali ste u ženskom studentskom domu i bila jedina Evropljanka i bjelkinja među kolegicama iz afričkih zemalja. Kakve uspomene nosite iz tog studentskog doma i druženja s kolegicama iz Afrike?
BOŠKAILO: Trošni studentski dom koji je čak i po urbanističkim standardima trećeg svijeta procijenjen kao objekt koji se iz sigurnosnih razloga treba rušiti za mene je 1994. godine bio dvorac pun bogatstava raznih afričkih kultura, tradicija, umjetnosti i civilizacijskih tekovina. Iznad svega toga blistala je toplina, podrška i razumijevanje koje su mi afričke studentice nesebično pružale. Solidarisale su se sa mnom jer je u mojoj zemlji bio rat. Suosjećale sa mnom jer više nisam imala kuću, ali su mi se, djetinje čisto i iskreno, divile jer sam bar nekada u životu imala zidanu kuću. Zidanu kuću u Africi nema baš svako. Osim što sam bila jedna od rijetkih djevojaka koje su tu stigle iz zidane kuće, zapalo me da budem i jedini predstavnik bijele rase u studentskom domu. Dijelile smo ljepotu i težinu studentskih dana u tuđini uz eho vijesti o ratovima koji u nečijoj domovini tek počinju, u nečijoj su se rasplamsali, u nečijoj se gase. Primjećivala sam na njihovim dušama transgeneracijske ožiljke kolonijalizma i ropstva, a i one na mojoj svašta – bolje da ne pričam. Tako smo se međusobno pomagale da budemo bolja i snažnija ljudska bića. Tako smo se podsjećale da su ljudska bića sestre i braća. Cijelo čovječanstvo su djeca Adema, a. s., i Have, Adama i Eve, kako nas uče abrahamovske religije. Upoznala sam djevojke iz skoro svih afričkih zemalja, a najviše sam se družila s djevojkama Komorskih ostrva, Ugande, Eritreje, Maldiva, Obale Slonovače, Džibutija, Čada... Bila sam i pod posebnim egzotičnim estetskim dojmovima. Svakodnevno sam posmatrala ornamente na njihovoj nošnji, njihov nakit, njihov vez od raznobojnih tankih trakica palminog lišća, njihove slikovite legende i mitove, njihove melodije koje je tako lahko uplesti u mrežu kubističkog platna. U studentskoj sobi bih nastojala procesuirati te utiske listajući enciklopedije umjetnosti uvjeravajući se koliko su proporcije afričkh skulptura iz bronzanog doba djelovale na tokove evropske umjetnosti, uvjeravajući se koliko je jezik umjetnosti univerzalan i prodoran. Tada sam akumulirala mnogo jedinstvenih likovnih utisaka koji me i danas isnpirišu i nose u mom likovnom stvaralaštvu. Moje afričke prijateljice su me inspirisale u nagrađenom autorskom djelu koje je doživjelo treće izdanje, zbirci kratkih priča pod naslovom Priče s Nila.
STAV: Za koji dan nastupa Kurbansko-hadžijski bajram. Budući da ste više od trideset Bajrama proveli u Egiptu, kakvi su bili Vaši Bajrami u Kairu?
BOŠKAILO: U duhovnom, emocionalnom i društveno-aktivističkom smislu drugačije su bogati nego ovdje. Lijepo je i kod nas, ali u Egiptu i žene i djeca idu klanjati bajram-namaz. Ako je zima, u vrijeme bajram-namaza zna i u Egiptu biti jako hladno. Tada se često događa da imam nekoliko dana prije Bajrama u najavi da će žene i djeca klanjati bajram-namaz u džamiji, a muškarci u dvorištu ispred džamije i Kible. Divno je gledati djecu koja odmah uz namaz doživljavaju tu bajramsku radost. Djecu koja su dio velikog društveno-vjerskog događaja, a ipak pod okriljem oba roditelja. Divno je gledati i bajram-namaz kao vjersku, ali i porodično-odgojnu aktivnost. Tako možemo računati na nove, na zdrav način društveno aktivne generacije mladih ljudi. S prijateljicama sam uvijek klanjala bajram u džamiji Amr ibn 'As, najstarijoj džamiji na afričkom kontinentu, koja se nalazi pored crkve Mar Girgis. Crkva je sagrađena na mjestu gdje je Merjem (Marija) boravila s Isaom, a. s., u vrijeme bijega u Egipat. Taj prizor suživota me podsjećao na moju domovinu i intenzivirao moju bajramsku radost.
STAV: Kako Afrikanci obilježavaju Kurbansko-hadžijski bajram?
BOŠKAILO: Gotovo u svim afričkim zemljama postoje identični bajramski običaji. To su čisto islamski običaji. Nakon bajram-namaza kolju kurban, jedu kurbansko meso i dijele komšijama, rodbini i siromašnima. Običaje koji su narodni i nisu nužno proistekli iz vjere teško bi bilo ovdje navesti pojedinačno za svaku afričku zemlju. Zato ću govoriti o narodnim bajramskim običajima u samo jednoj zemlji – Eritreji. Nakon bajram-namaza prvo se muškarci međusobno posjećuju u kućama. Prvi dan Bajrama svaki muškarac treba posjetiti sedam kuća. U Eritreji postoji tzv. muški i ženski Bajram. Prva tri dana Bajrama muškarci, mladići i neudate djevojke odlaze u posjete. Nakon toga počinje tzv. ženski Bajram. Udate žene s djecom nadopunjavaju deset dana Bajrama odlazeći u bajramske posjete i primajući goste. To je njihov Bajram, iako je Bajram u vjerskom smislu već završen. Eritrejci inače nemaju mnogo nacionalnih slatkiša, a i slatkiši koje prave nisu pretjerano slatki. Za Kurban-bajram uopće ne posvećuju veliku pažnju pravljenju kolača, kakvu posvećuju za Ramazanski bajram. Čak i u drevna vremena slatkiši za Kurban-bajram su se kupovali, a za Ramazanski bajram su se pravili kod kuće. Sve to u mirisu kahve jer Eritreja je pradomovina kahve. Kahva se prži i melje pred gostima. Eritrejci ne koriste metalnu džezvu nego glineni krčag uskog grlića u kojem mljevena kahva pomiješana s mirođijama, naročito đumbirom, treba da utihne na uglju u mangali. Za raspirivanje uglja koriste posebno ukrašene lepeze od perja i palminog lišća. Proces pripreme kahve traje najmanje dva sata. Muški i ženski Bajram ukupno traju deset dana, a svi ti dani ponajviše pripadaju djeci. Djeca odlaze da dijele kurbansko meso, sakupljaju slatkiše i bajramluke. Nekoliko eritrejskih plemena za Bajram u svakoj kući prave poseban šerbet, koji se i na eritrejskom jeziku zove – šerbe. Siromašniji ljudi prave šerbe od sjemenki piskavice (trigonella foentum), bogatiji ljudi prave šerbe od meda. Postupak je isti. Piskavica ili med se potope u vodu i odstoje dva dana dok se ne dobije poseban, karakterističan miris i okus. U toku Bajrama Eritrejci pješke prevaljuju velike razdaljine melodično izgovarajući salavate na Poslanika Muhammeda, s. a. w. s. Kreću se u grupama obavezno obučeni u bijelu odjeću. To je zato što se Bajram klanja u samo jednoj glavnoj džamiji u gradu. Tada glavni grad Asmera sav odjekuje od melodičnih salavata.
STAV: Doktorand ste na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Koja je tama Vašeg doktorskog rada?
BOŠKAILO: Tema je: Maturidijino kritičko sagledavanje mutezilizma i drugih frakcija u njegovom tefsiru Te'vilat-l-Kur'ani. Nadam se da će doprinijeti naglašavanju Maturidijeve sintetičke teorije, obnavljanju i zaživljavanju Maturidijinih, na probleme savremenih društava primjenjivih metoda, naglašavanju njegovog rješenja odnosa između razuma i Objave, u iznimno složenim i izazovnim društveno-historijskim okolnostima trećeg i četvrtog hidžretskog vijeka. Nadam se da će Maturidijev metod doprinijeti da se kvalitetnije nosimo s izazovima našeg vremena.
STAV: Iz prevelike skromnosti nikada niste govorili da ste hafiza, da ste Kur’an Časni naučili napamet dok ste studirali i živjeli u Kairu?
BOŠKAILO: Nema potrebe da to ističem. Kur’an učim iz ljubavi. Kur’an poziva sva ljudska bića zajedničkom činjenju dobra, bez obzira na to jesu li ta bića ženskog ili muškog spola, i bez obzira na to hoće li to činjenje dobra biti u oblasti koja se može osjetilno percipirati ili će to činjenje dobra biti u nekim najskrivenijim i najtanahnijim nivoima ljudske svijesti. Kur’an kao jedino uže za koje se svi mi, vjernici, trebamo držati, poziva nas da se zajedno motivišemo i držimo i da se upotpunjujemo u tome.
STAV: Poslije nagrađene knjige Priče s Nila, a koja je doživjela tri izdanja, izdali ste i drugu autorsku knjigu pod naslovom Ishrana u Kur’anu i Hadisu. Možete li je u nekoliko rečenica predstaviti?
BOŠKAILO: U Knjizi se ljudi pozivaju na holistički pristup ishrani, ne uzurpatorski, ne potrošački, jer čovjek je u interakciji s prirodom, prirodi daje i od prirode uzima. Glavni ajet koji pokazuje interakciju svih aspekata ljudskog bića ne počinje dozivanjem „O, vjernici“, već dozivanjem „O, sinovi Ademovi“, što je jedna od važnih poruka moje knjige. Kur’ansko-hadiski način ishrane će koristiti svim ljudskim bićima, ne samo vjernicima ne samo muslimanima, već općenito svim ljudima koji to budu u svom životu primjenjivali.
STAV: Da je umjetnost Vaša velika ljubav, svjedoči i Vaše bavljenje slikarstvom. Koji su motivi najčešće prisutni na Vašim slikama?
BOŠKAILO: Vjera i filozofija su moje likovno stvaralaštvo ponijele kroz imaginarne pejzaže, tokovima apstraktnog ekspresionizma, u nekim slučajevima samo blagog ekspresionizma.. Najveće je čudo kad se ponekad nađem u realističnom motivu. U Egiptu sam živjela sedamnaest godina i veći dio tog perioda sam se bavila menadžmentom umjetnosti. To mi je omogućilo da učim od mnogih svjetskih umjetnika, od kojih posebno izdvajam dr. Nada Al-Tatawi. Umjetnost, slikanje mi pomaže da nosim i procesuiram svoje emocije. U teškim životnim trenucima, kada osjećanja nisam mogla riječima iskazati, iskazivala sam ih slikanjem. Slikanje mi je pomoglo da se ohrabrim. Zahvaljujući slikanju, stekla sam divne prijatelje. Sve što sam za vrijeme boravka u Egiptu htjela da izrazim o sebi i svijetu, a nisam mogla riječima, jer sam ja iz Bosne, Evropljanka, a da me niko ne pita odakle si ti, učinila sam to slikanjem. To mi je pomoglo da prihvatim i tamu, u slikarstvu crnu boju, jer ta tama je osnova, podloga zahvaljujući kojoj mogu zablistati ostale boje.
