Podudarnost izjava Aleksandra Bocan-Harčenka, ruskog ambasadora u Beogradu, i njegovog američkog kolege Kristofera Hila povodom mučne situacije poslije vanrednih parlamentarnih, pokrajinskih i lokalnih izbora u Srbiji malo koga je iznenadila.

Rusko-američke ,,nelogičnosti“ povodom Srbije traju već više godina. I jedna i druga strana se, na različite načine, bore za primat u uticaju na zvanični Beograd. I jedni i drugi se nadaju da će njihovi metodi uticaja odnijeti prevagu nad naporima druge strane. Takmičenje u povlađivanju Vučiću se nastavlja.

Stoga nas osude ,,nasilnih akcija“ opozicije - koje su, sa retoričkim nijansama i različitom intonacijom, obojica diplomata izrekli ovih dana u glavnom gradu Srbije - neobično podsjećaju na podudarnost u podršci, tj. u pozitivnom odnosu prema inicijativi o tzv. Otvorenom Balkanu, koju su, zajedno sa čitavim spektrom nacionalističkih partija i političara - kojima ideja o ,,srpskom svetu“ nimalo nije mrzna - od Beograda, preko Banjaluke, do Podgorice, pa još uz potporu i regionalne liderske ambicije albanskog premijera Edija Rame, podržali, sasvim jasno - i u više navrata - i Stejt department i Kremlj! Takve ,,čudne podudarnosti“, kada je o Srbiji riječ, neće prestati tako brzo. Fijasko ,,Open Balkans“ platforme nije poremetio tu (ne)logičnu rusko-američku ,,ravnotežu“ u Srbiji.

(Istine radi, Stejt department je ispravio svoju prvu zvaničnu reakciju oko dešavanja u Srbiji tokom i poslije izbora. Tako je ,,Vlasti u Srbiji da istraže navode OEBS-a o izborima, nasilje je neprihvatljivo“ - Glas Amerike na srpskom jeziku, objava od 25. decembra - postalo, tog istog dana - ,,Vlasti u Srbiji da istraže navode OEBS-a o izborima“. Retorika ambasadora Hila je tako, bar u tom detalju, bila korigovana, to jest gurnuta u stranu. Što američkog diplomatu, čiji mandat u Beogradu dobija kontroverzne sadržaje, nije spriječilo da nastavi sa izrazima javne podrške Vučiću, koji postaju iritantni i za sam Stejt department, a ne samo za oponente Vučiću - i u Srbiji i van nje)

,,Srpski“ detalji u ruskoj i američkoj vanjskoj politici na Zapadnom Balkanu se ne mogu ograničiti na granice Srbije - one stvarne i važeće (i, istina, nepriznate u samoj Srbiji, u pet zemalja EU, kao i u Rusiji) - već imaju svoje neizbježne i vrlo destruktivnu posljedice na cijeli region Zapadnog Balkana.

Nejasnoće i nelogičnosti u odnosu na režim u Beogradu - sa koje god strane da dolaze (EU nijesmo zaboravili, naravno) - reperkutuju se vrlo negativno i destruktivno na okruženje Srbije. Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo plaćaju visoku cijenu takve situacije. Ključ je u činjenici da je Srbija doživljena kao centralna zemlja (problem, situacija, interes) regiona.

,,Komplementarnost“ američkog stava - koji je postao vrlo jasan i bjelodan tokom Trampove administracije - sa subverzivnim uplivom Rusije, čija penetracija i višedimenzionalni negativni uticaj dobija zamah posebno od 2016. godine, dopunjen je inertnom i neefikasnom politikom Evropske unije prema zapadno-balkanskoj šestorci. Iako se izvjesni pomaci ne mogu negirati, jasno je da evropska agenda na Zapadnom Balkanu doživljava višegodišnju stagnaciju.

Momentum je, čini se, izgubljen onog trenutka kada se izgubila sinergija američkih i evropskih napora da se zemlje regiona i faktički približe evropskim i evroatlantskim integracionim sistemima. Saglasnosti između EU i SAD nema, mada bi bilo teško naći i jednog diplomatu, s bilo koje strane, da to javno naznači, čak i indirektno.

(Neke su se iskre, istina, pojavile i kod nas, kada je došlo do jasne konfrontacije insistiranja na ,,Otvorenom Balkanu“ u odnosu na programe i projekte Berlinskog procesa). Pokazatelji te stagnacije su najvidljiviji u tri pomenute zemlje - koje dijele zadovoljstvo činjenicom da su susjedi Srbije - koje se, ,,uz malu pomoć zapadnih prijatelja“, makar ta ,,pomoć“ bila nenamjerna, tj. sa sasvim drugom motivacijom u odnosu na posljedice - suočavaju sa dugotrajnim ozbiljnim krizama i opterećujućim političkim i bezbjednosnim izazovima i rizicima.

Bosna i Hercegovina je, po svemu sudeći, najviše ugrožena. Njena je cjelovitost na stalnom ispitu, a unutrašnja stabilnost u stanju permanentne opasnosti. Uticaj Srbije/Rusije je hiper-destruktivan (jer aktivnosti Dodika ne treba sagledavati kao nekakvu autonomnu pojavu, pošto ona to jednostavno nije, niti može biti). Najnovije najave Dodika o ,,proglašenju nezavisnosti“ ukoliko visoki predstavnik Šmit (čiji stavovi i potezi izazivaju velike nedoumice o pravim ciljevima onog dijela međunarodne zajednice koju on faktički predstavlja) donese odluku u vezi s državnom imovinom BiH koja ne bi odgovarala aktuelnoj Banjaluci.

Najkraći izraz ovog mučnog stanja, u koje se, svojim aspiracijama uključila i Hrvatska, bi bio: Dejtonski sporazum predstavlja branu bilo kakvom napretku BiH, ali ne postoji spremnost, niti zainteresovanost međunarodne zajednice da se uhvati u koštac sa tim problemom. Opet taj loši momentum. Stvari ne stoje bolje ni sa kompleksnim odnosom na relaciji Republika Srbija - Republika Kosovo.

Najnoviji Vučićev ,,među-potez“ - priznanje kosovskih automobilskih tablica, koji mnogi tumače njegovom željom da ublaži pritisak međunarodnih faktora (prije svega Brisela, ali i, kako vrijeme bude proticalo, Vašingtona) je, zapravo, zakašnjela obaveza koja se, kako je to spremno izjavio kosovski premijer Aljbin Kurti, mogla završiti i prije dvije godine. Pravi kontra-teg na drugom kraju vage za Vučića predstavlja teroristička akcija u Banjskoj, kojom se on ozbiljno kompromitovao - bez obzira što nema vidljivih sankcija ni Brisela, ni Vašingtona, zbog tog krajnje opasnog pokušaja.

Za srpsko pitanje o Kosovu bi se, gledano iz perspektive aktuelne srpske politike - kako vladajuće, tako i opozicione - moglo reći da je, već godinama, u beznadežnoj situaciji. Slijepa ulica koja je preduga i na čiju dužinu utiče i unisonost političkih snaga u Beogradu - sa marginalnim izuzecima koji, kao ,,Srbija na Zapadu“, obitavaju u političkom getou i kojima, ovoga puta, nije dozvoljeno da preskoče granicu od jednog procenta glasača. Permanentnim tenzijama na južnoj granici Srbije najviše se raduje Moskva.

Problem je, što se, s druge strane, ne javljaju samo kontroverzni američki ambasadori Grenel i Montgomeri, već i aktuelni, često pominjani Hil. (Hilov kolega u Prištini, ambasador Hovenier, baš kao i njihova koleginica u Podgorica, ambasadorica Rajzing Rajnke, gotovo da su ,,junior partners“ u odnosu na ,,centralu“ u Beogradu. Takva struktura i logika američke diplomatske mreže u našem dijelu Balkana - žao nam je - ne donosi dobre rezultate)

Ni Crnu Goru ne možemo - sve i kada bismo željeli - izuzeti iz ove opterećujuće stvarnosti. Naprotiv, ona je u posljednje tri godine skliznula - mnogi bi rekli: gurnuta je - u krizu, kojoj se, nažalost, ne nazire kraj.

Nova vlada ekonomski ambicioznog i politički očigledno nedovoljno spremnog Milojka Spajića ima hrpu unutrašnjih problema, čije niti, sasvim bez iznenađenja, takođe vode do Beograda i dalje na Istok.

Uključivanje partija eks-Demokratskog fronta u vladajuću koaliciju je već proizvelo loše situacije i nove izazove/rizike. Uzaludni su bili apeli sa zapadnih strana da se to ne čini - Spajić nije imao snage da se odupre zahtjevu sopstvenog potpredsjednika Milatovića, potpomognutom propagandnom mašinerijom - vidljivom i onom skrivenom - sa poznatim, pomenutim nalogodavcima. Andrija Mandić se neće zaustaviti na skandaloznim posjetama Beogradu (,,bez kravate“!) i paktiranjem sa Vučićem i rusko-srpskim političkim i bezbjednosnim adresama. Ideje o ,,dopunama“ Ustava su već tu, a popis, prepun nedostataka, netransparentnih i krajnje sumnjivih detalja, samo je platforma za nove političke diverzije koje treba da prvo dovedu u pitanje, a onda i uklone ustavne stege, koje čuvaju građansku i demokratsku strukturu i logiku crnogorske državne zajednice. Uz brutalne atake na slobodne medije, istinski civilni sektor i nezavisne intelektualce - Crna Gora, prvenstveno kroz ponašanje, stil, retoriku i rezone avgustovskih vlasti - sve više podsjeća na Srbiju.

A ta konstatacija više liči na presudu, a ne na ocjenu stanja. Svjesni su toga, koliko nas komunikacije sa diplomatskim i inostranim adresama upućuju, i mnogi u međunarodnoj zajednici - čak i u zemljama i diplomatijama koje se ne ističu po posebnoj zainteresovanosti za malu Crnu Goru.

Da li će ta njihova svijest imati uticaj na njihovo djelovanje prema našoj zemlji i prema našim susjedima i prijateljima na Zapadnom Balkanu - pokazaće i godina koja je pred nama.

Optimistične i ohrabrujuće poruke, pa i obećanja, koje crnogorski zvaničnici - ne samo po njihovim svjedočenjima - dobijaju u Briselu i na mnogim evropskim adresama - bližim i daljim - zvuče lijepo, mada ih ne čujemo po prvi put.

Zato ovaj tekst, kojim završavamo našu ,,diplomatsku poštu“ u tmurnoj i turobnoj 2023. godini, nijesmo nazvali tužbalicom. Lament je, moguće, ,,ljepši“ izraz za osjećanje izazvano teškim problemima i situacijama kojima smo izloženi. Bar će ga, ako ništa drugo, naši zapadni prijatelji lakše shvatiti…

(Autor je vanjskopolitički komentator podgoričke Pobjede)