Princeza Diana, poznata i kao Lady Di, poginula je na današnji dan 1997. godine u jutarnjim satima, u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila u Parizu. Imala je 36 godina, a nijedan član kraljevske porodice nije bio tako popularan kao ona i nikoga u to vrijeme u Ujedinjenom Kraljevstvu nisu više voljeli.
Snimci stravičnog prizora smrskanog automobila veoma brzo obišli su cijeli svijet. Mnogi nisu mogli vjerovati da princeze više nema.
Te je noći Lady Di, sa svojim novim momkom, egipatskim multimilionerom Dodi Al-Fayedom, tjelohraniteljem i zamjenikom upravitelja osiguranja hotela Ritz u Parizu, oko ponoći sjela u crni Mercedes S280 u koji su ušli sa sporednog hotelskog ulaza. Sve su smislili kako bi izbjegli paparazze koji su se okupili ispred hotela čim su doznali da su princeza i Al-Fayed unutra.
Tjelohraniteljima se to nije činilo kao dobar plan, no Al-Fayed je insistirao na tome i rekao kako je ideju već odobrio njegov otac, ujedno i vlasnik hotela Ritz Mohamed Al-Fayed. Jedan od tjelohranitelja išao je s njima.
Diana je sjela iza suvozača i tjelohranitelja Reesa-Jonesa, a Al-Fayed iza vozača Paula. Njihov plan nije upalio jer su ih paparazzi uhvatili odmah pri odlasku, zbog čega se Paulova vožnja pretvorila u riskantno brzu. Paul je sve više ubrzavao i kada je propustio skretanje koje bi ih odmah dovelo do cilja, odlučio je skrenuti u tunel koji prolazi uz Seinu, nedaleko od Eiffelova tornja.
Paparazzi su ih slijedili na motorima, a Paul je odlučio ubrzati u tunelu u kojem je brzina ograničena na 50 kilometara na sat kako bi im pobjegao i to toliko da je dosegnuo brzinu veću od 100 kilometara na sat. U jednom trenutku izgubio je kontrolu nad vozilom i udario u zid tunela. Na mjestu je poginuo vozač i Dianin momak, a Diana i Rees-Jones teško su ozlijeđeni.
Nesreća se dogodila tek 20 minuta nakon ponoći, ali princeza je prevezena u bolnicu tek dva sata poslije. Trevor Rees-Jones, kojeg je Dodijev otac zaposlio kao tjelohranitelja, preživio je nesreću.
Nakon razvoda od princa Charlesa, voljena je princeza bila posvećena humanitarnom radu.
Njen rad u početku je bio usmjeren na djecu i starije osobe, ali je kasnije postala poznata po svojoj angažiranosti u dvije posebne kampanje, koje su uključivale prihvaćanje oboljelih od AIDS-a te kampanju koju je promovirao Međunarodni crveni križ za uklanjanje nagaznih mina.
Kratko prije tragedije u Parizu, boravila je u Bosni i Hercegovini, gdje se susrela sa preživjelim žrtvama mina. Uz ostale žrtve, posjetila je Muhameda Šoljankića, koji je u eksploziji 1994. godine ostao bez stopala i poklonila mu je protezu. U zenici je pratila utakmicu u sjedećoj odbojci, a posjetila je i Centar za uklanjanje mina u kasarni Maršal Tito u Sarajevu.
