Svi mi kada dođemo u ozbiljno doba počnemo osjećati žudnju da nađemo svoja svjetleća ognjišta u tmini historije i zaborava. Naša probuđena čežnja počne postavljati pitanja ko smo i odakle smo, ko su naši preci, kako su i gdje živjeli, pod kakvim prilikama, od čega su strahovali, čemu su se nadali. Čovjeku bez vlastite prošlosti jako je teško stvoriti vlastiti identitet.

Svaki stanovnik nekog naselja u svom identitetu nosi i dio prošlosti svog mjesta. Svi bosanskohercegovački gradovi sa svojim petstogodišnjim islamskim naslijeđem pružaju obilje elemenata na temelju kojih mogu, uz ostalo, razvijati vlastiti identitet za sadašnjost i budućnost. Mnogo je zaslužnih osoba čija su ekonomska, politička, vjerska i intelektualna djelovanja otisnula svoje koordinate i neizbrisive topografske oznake na historijskim kartama naših gradova.

U zemljama Evrope gradske vlasti su jako svjesne značaja građenja i čuvanja kolektivnog pamćenja preko kojeg se stvara zajednički pogled na prošlost. Ta kultura sjećanja njeguje se na više načina. Po zapadnoevropskim gradovima na svakom koraku mogu se vidjeti na fasadama zgrada, ili po ulicama i trotoarima male bronzane pločice kao na slici koja je u prilogu uz tekst. Njima se, bez velikih troškova, obilježavaju objekti ili događaji koji su se tu desili i čuvaju znakove ljudi i njihovih dijela koji karakteriziraju prošlost i prostor predmetnog grada. Organizuju se i šetnje za turiste i školsku djecu, od table do table, gdje vodiči ukratko objasne događaj koji je obilježen tablicom.

Oduzmite čovjeku prošlost – oduzeli ste mu i budućnost. To se upravo desilo, u najvećoj mjeri, Bošnjacima poslije 1945. godine i dolaska Komunističke partije na vlast. U skladu s postulatima te ideologije, sva je prošlost prije dolaska predstavnika radničke klase na vlast brisana. Poslije skoro polustoljetne indoktrinacije i potiranja iz kolektivnog pamćenja svih naših zaslužnih prethodnika i njihovih dijela, danas stanovnici naših gradova vrlo malo znaju o historiji svojih mjesta. Naprimjer, u mom rodnom gradu Mostaru po Mimaru Hajrudinu, graditelju čuvenog Sultan Sulejmanovog mosta preko Neretve, ništa se ne zove, niti ima makar i najmanja pločica postavljena u sjećanje na njega. Bez znanja o svojoj prošlosti, Bošnjaci Mostara razvili su jednu tromu svijest, otuđeni od svojih korijena. Indoktrinisani dobar dio njih ne želi da zna bilo šta što se desilo prije 1945. godine, a pogotovo im nemojte spominjati nekakvo islamsko naslijeđe, oni odmah dobiju osip kože!

Ali, ipak, treba se nadati, u Mostaru, a tako je vjerovatno i u drugim gradovima naše države, gdje god hodite, nagazit ćete na ne na jednu nego često na više historijskih događaja, naslaganih jedni na druge. Zaista bi bilo lijepo i korisno za generacije koje dolaze obilježiti mjesta jednostavnim mesinganim pločicama. Cijena ovakve jedne pločice, s izradom i ugradnjem, ne prelazi 100-150 maraka, a lijepo bi i trajno neka uspomena bila sačuvana.

Evo, kao primjer, samo u mojoj rodnoj ulici u Mostaru, M. Balorde na Carini, koja je duga svega 430 metara, bilo bi mjesta za desetak tablica, idući od juga prema sjeveru.

  1. Rodna kuća Ahmeta Lakišića (1883–1935), jednog od osnivača Republike Türkiye i člana Prve velike narodne skupštine Türkiye (Türkiye Büyük Millet Meclisi) i ratnog saborca Kemal-paše, kasnije osnivača moderne Türkiye – Mustafe Kemala Atatürka.
  2. Mjesto na kojem je do 1951. godine stajala džamija Memi hodže, izgrađena prije 1620. godine. U periodu od 1947. do 1954. godine na jednom malom prostoru mahale Carina dimenzija svega 430 x 240 metara srušene su četiri džamije! Nekoliko riječi na tabli o tom vremenu i razlozima rušenja te vandalima koji su to uradili.
  3. Rodna kuća mutevelije Memi hodžinog vakufa i jedinog Bošnjaka Mostara koji bi se mogao nazvati industrijalcem u vremenu između svjetskih ratova i mecene FK „Velež“ prije Drugog svjetskog rata – Ibrahima Ribice. Kao kuriozitet, treba napisati da su u ovoj ulici živjela četiri potpisnika, od ukupno dvadesetak, Mostarske rezolucije, koja je objavljena 21. oktobra 1941. godine i kojom se osuđuje ustaško proganjanje mostarskih Srba. Osim pomenutog Ribice, deklaraciju su potpisali stanovnici ove ulice Omer ef. Džabić, Ibrahim hadži Slipičević i Ibrahim Lakišić.
  4. Rodne kuće trojice nosilaca „Zlatnog ljiljana“ i neustrašivih boraca Armije BiH: Suada Ćupine, Kemala Bakije i Halila-Harana Burića.
  5. Rodna kuća Ahmeta Pintula, Narodnog heroja iz Drugog svjetskog rata.
  6. Kuća Ibrahima Drljevića iz koje su tri člana porodice poginula 1993. godine, dvojica kao borci Armije BiH, a jedna članica kao medicinska sestra u Ratnoj bolnici u Higijenskom zavodu.
  7. Rodna kuća Ahmeta Hadžića (1954–1992), borca Armije BiH, koji je na privremeno okupiranoj lijevoj obali Neretve od srpskih snaga na stambenu zgradu „Razvitak“ postavio veliku zastavu BiH. Pri povlačenju su ga četnici uhvatili, zvjerski mučili i ubili.
  8. Rodna kuća Avde Zvonića (1925–2005), gradonačelnika Mostara i jedinog Mostarca koji je bio ministar u nekoj od Saveznih vlada socijalističke Jugoslavije.
  9. Rodna kuća istaknutog borca Armije BiH Tomice Miljasa (1956–1992), koji je poginuo u Raštanima u bliskoj borbi s četnicima.
  10. Džamija Tere Jahjetova, koja je izgrađena prije 1620. godine, zapaljena 1954. godine, a obnovljena 2002. godine.