Da nije bilo napada HVO-a i Hrvatske vojske na Mostar možda bi i meni prva asocijacija pri pomenu stadiona pod Bijelim Brijegom bila neka od Veležovih sjajnih pobjeda na tom terenu koje sam gledao i radovao im se. Teško bih izabrao koja je to utakmica. Možda protiv Derby Countya ili petica u mreži “Majstora sa mora” davne 1974. godine? I dan-danas, pedeset godina poslije, ostarjelim navijačima Hajduka još uvijek je neshvatljivo kako je ekipa u kojoj su igrali takvi asovi kao Žungul, Jerković, Oblak, Buljan, Peruzović, Rožić… mogli izgubiti u Mostaru sa čak 5:0!

Godinu dana prije sjajne pobjede Veleža nad Hajdukom, u dalekom Čileu vojna kamarila na čelu sa generalom Pinočeom ubila je predsjednika, socijalistu Aljendea, zavela diktaturu, a protivnike ubijali  i zatvarali na gradskom stadionu na kojem je igrač Veleža, Muhamed Mujić, na svjetskom prvenstvu 1962. godine branio boje Jugoslavije.

Te davne 1973. godine svi smo se grozili tih čileanskih fašista.  Ko je tada mogao i sanjati da će se u Mostaru, samo dvadeset godina kasnije, jedan gradski stadion opet koristiti kao zatvor, ovaj put za mostarske Bošnjake odakle su vođeni dalje u kocentacione lagere HVO-a gdje su, između mnogih Mostaraca, završile i moja majka, moja sestra i sestrina kći.

Ti hrvatski nacisti su Bošnjake tog maja 1993. godine separisali od ostalih stanara samo na osnovu imena. Nisu ih pitali za njihove političke stavove, da li su vjernici ili možda ateisti, vole li Aliju Izetbegovića više od druga Tita, da li su za zbratimljenu Jugoslaviju ili im je srcu bliža samostalna Bosna… Ne, ništa od toga. Oni su pitali samo za imena. Fatima - ide u logor. Marija - može se vratiti u svoj stan.

Zato moja prva asocijacija pri pomenu stadiona pod Bijelim Brijegom nisu parade Letećeg Mostarca, niti elegantni driblinzi Princa sa Neretve, nego scena vijugave kolone na smrt preplašenih ljudi koje HVO bojovnici početkom maja 1993. sprovode prema tom groznom igralištu.

Ovog sramnog događaja u petstogodišnjoj historiji Mostara, kojeg se vjerujem grozi svako normalan bez obzira na vjeru i naciju, trebamo se redovno podsjećati i te događaje i pojave nazivati pravim imenima, kako se ne bi opet ponovili.

Istinu, ma kako ona bila bolna, treba stalno ponavljati, jer ako nestane istine šta je onda ostalo?