Od davnina su vodama Sredozemnog mora plovili brodovi različitih klasa. Tokom srednjeg vijeka venecijanski, valensijski, katalonski, marsejski, majorkanski ili trgovci iz Đenove ispolovljavali su iz svojih matičnih luka do istočnog kraja ovog mora. Čak su prešli Bosfor, pod kontrolom tada sve slabijeg Bizantskog Carstva, kako bi došli do crnomorskih luka. Ovakva trgovina uvijek je bila mamac za gusare.
To nije bio novi fenomen. U davna vremena gusari su bili vrlo aktivni i Rim je morao uložiti velike napore, kao u Pompejevo vrijeme, kako bi okončao ovaj fenomen, koji zapravo nikada nije potpuno nestao. Pirati su, osim tereta, željeli zarobiti članove posade kako bi za njih zatražili otkupninu koja bi, u slučaju uglednih ljudi, mogla biti vrlo visoka.
Sredinom petnaestog stoljeća, preuzimanjem Carigrada (1453.) od strane Osmanlija, trgovinske aktivnosti zadobile su ozbiljan udarac. Jačanje Osmanskog Carstva kao velike sile dovelo je do toga da je Sredozemno more postalo zona sukoba sve podijeljenijeg kršćanstva i islama. U ovom političkom i vojnom igrokazu gusari su odigrali važnu ulogu. Osmanlije su kontrolirale istočni Mediteran, cilj im je bio napredovati prema zapadu. Međutim, na drugom kraju Mediterana stvari su izgledale drugačije.
Krajem petnaestog stoljeća, 1492. godine, kršćanstvo je pogodilo islamski svijet kada je Kastilja preuzela granadski Sultanat, okončavši tako osam stoljeća islamske moći na Iberijskom poluotoku. To je omogućilo Španiji da postane ključni igrač i da napreduje Mediteranom kako bi ojačala svoju prisutnost u Italiji.
Dio muslimana Granade preselio se u Sjevernu Afriku kako ne bi pao pod kršćansku vlast i postali su važan dio berberskog piratstva, koje je u narednim godinama znatno ojačalo, Pružili su vrijedne informacije o položaju gradova, načinima prodiranja u unutrašnjost, slabim tačkama ili uvalama koje bi olakšale iskrcavanje.
Problem piratstva pogoršala je ekspanzionistička politika Španije prema Sjevernoj Africi, koja je od početka nastojala uspostaviti kontrolu nad enklavama u kojima se može nastaniti, istovremeno se boreći protiv piratstva. Godine 1497. vojvoda Medina-Sidonije je naredio Pedru de Estopinjanu da zauzme Melilu koja je i danas jedna od dvije španske enklave u Africi. Osvajanje je izazvalo protest Portugala, koji je smatrao da Melilla pripada kraljevstvu Fez i da odgovara njihovoj zoni u skladu s sporazumima sklopljenim s Kastilijom. Sfera utjecaja Kastiljana bile su zemlje koje su pripadale Kraljevstvu Tremesen, na današnjim prostorima Alžira.
Slijedeća faza bila je osvajanje Mazalkvivira, rimske luke Magnus. Bilo je to snažno branjeno gusarsko gnijezdo. Portugalci su ga prethodno bezuspješno pokušali zauzeti, jer je također bio pod njihovom sferom utjecaja. Operacija je izvedena u septembru 1505.
Slijedećih godina Španijua se širila u Sjevernoj Africi širila se. Kardinal Francisco Jimenez de Cisneros je organizirao ekspediciju koja je omogućila zauzimanje Orana 1509. godine. Flota sa više od stotinu plovila napustila je Cartagenu u maju 1509. sa oko dvanaest hiljada ljudi. Osvajanje tog alžirskog grada bio je težak udarac za barbarske gusare, koji su izgubili jednu od svojih najvažnijih enklava.
U ljeto 1510. godine druga kršćanska flota isplovila je iz luke Malaga i upjela je zauzeti Tripoli. Zahvaljujući tim osvajanjima, Španija je dobila posjede istočno i zapadno od Alžira, glavne luke koju su barbarski gusari koristili za svoje racije po Sredozemnom moru. Nakon osvajanja Tripolija, Španci napadaju otok Djerba uz obalu Tunisa, ali su doživjeli katastrofu. Broj poginulih dosegao je četiri hiljade.
Nakon smrti kralja Ferdinanda u januaru 1516. politička situacija se zakomplikovala. Emir Tremesen, kojega su smatrali vazalom Kastilje i koji je plaćao određene naknade, prekršio je sporazume koji su ga na to obavezali. U isto vrijeme braća Barbarossa, Oruç Reis ili Aruch Barbarossa, stariji brat poznatijeg Hajredina Barbarosse, zauzimaju Alžir, odakle su pojačali svoje akcije. Poteškoće su se povećale u prvim godinama vladavine Ferdinandonovog nasljednka koji se suočio sa ozbiljnim unztrrašnjim problemima, sukobima u koje je ušao sa Francuzima na sjeveru Italije ali i vjerskim sukobom koji je pokrenut u Njemačkoj od strane Martina Luthera i koji se proširio na veći dio kršćanskog Zapada.
Pad Rodosa (1522.) od strane sultana Sulejmana Veličanstvenog značio je odlazak vitezova Reda Svetog Ivana Jeruzalemskog i nestanak posljednje zaštite koju je kršćanstvo imalo u istočnom Sredozemlju. Španski kralj im je dao otok Maltu, strateški položaj u središtu Sredozemnog mora, kao i enklavu Tripoli, uz obvezu reda da preuzme odgovornost za njegovu odbranu.
Godine 1535. ekspedicija koju je pripremio španski kralj Karlo Peti zauzela je Tunis. Osvajanje Tunisa je u kršćanskom svijetu označeno kao veliki uspjeh. To je bio ozbiljan udarac ne samo piratstvu, već i osmanskoj ekspanziji preko Sredozemlja. U Veneciji su se održavale kostimirane zabave, a u Palma de Majorki su se održavale pozorišne predstave koje su prikazivale pobjedu nad Barbarossom. To je ponukalo Karla da organizira ekspediciju na Alžir, središte berberskog piratstva, gdje su se sklonili mnogi muslimani Granade koji su u saradnji s moriskima (morisco, pokršteni muslimani koji su živjeli na kršćanskoj teritoriji Španije zadržavajući svoje običaje i način života) napadali špansko stanovništvo na mediteranskoj obali.
Priprema je provedena 1541. godine, a španska flota bila je koncentrirana u različitim lukama na Balearskim otocima i u Malagi. Loše vrijeme je otežalo putovanje, pa je flota stigla do obale Alžira tek krajem oktobra. Hassan Aga, guverner Alžira, pozvan je da je preda. Odbijeni su i nanesen im je težak poraz. S velikim gubicima morali su se povući.
Osmanlije su 1563. godine opkolili Oran i Mazalkvivir s velikom vojskom pod zapovjedništvom Hasana, sina Hajredina Barbarosse, ali nisu postigli svoj cilj. Kao što nisu uspjeli zauzeti Maltu 1565. godine. Unatoč tim neuspjesima, Osmansko napredovanje Mediteranom bilo je konstantno pa je na insistiranje papinstva organizirana Sveta liga koja je, predvođena krenula protiv Osmanlija 1571. u Lepantu. Turska flota je pretrpjela ozbiljan poraz, od kojeg se ubrzo oporavila, ali taj je poraz ipak ograničio njeno napredovanje po Sredozemnom moru. Ipak, dvije godine kasnije uspjeli su ponovo osvojiti Tunis iz ruku Španaca ostavljajući istočni dio Magreba u osmanskim rukama.
