Kada je turska izdavačka kuća objavila roman o sultanu Abdulhamidu (Abdulhamid: son hukumdar, Abdulhamid: posljednji vladar), prodaja je buknula. Za četiri godine objavljeno je jedanaest izdanja, a interesiranje za sultanom Abdulhamidom potvrđeno je i novim romanima koji su privukli veliku pažnju. Autor Okay Tiryakioğlu već je ranije osvojio čitatelje u Turskoj historijskim romanima o sultanu Mehmedu Fatihu, Mevlani Dželaludinu Rumiju, Gazi Osmanu i Salahudinu Ejubiju, a s pričom o Abdulhamidu svoju pozornost prebacio je na posljednjeg sultana koji je imao efektivnu vlast nad područjima na tri kontinenta. Roman Abdulhamid: posljednji vladar temelji se na pokušaju atentata 1905. godine, kada je u kočiju pored njegove, u haremu džamije Yildiz, postavljen eksploziv. Autor zauzima interesantnu poziciju jer je narator glavni atentator, čovjek koji je podmetnuo bombu. U Stavu objavljujemo ulomke iz ovog romana.
Napad na vladara Turaka, vođu muslimana, i to iz redova neprijatelja ovog naroda, bio je zastrašujuće pogrešan potez. Ali ukoliko odustanemo, bit ćemo poniženi u očima svojih bližnjih, prijavljeni policiji i biti primorani da preuzmemo krivicu i za ono što smo učinili i za ono što nismo. U ime našeg zajedničkog cilja trebalo je da prešutno gledam na ubistvo sultana, štaviše, ubjeđivao sam se da trebam na sebe preuzeti to ružno djelo, koliko god da bilo teško. Njegovo smaknuće značilo je svijetlu budućnost za ovaj narod, i to se moralo desiti bez obzira na nas. Zbog svega toga, morao sam pronaći način da utišam svoju savjest. Ali kako? Fizička i duhovna distanca od prijestolnice i muslimana, naročito Turaka, zaledila je moju svijest koja se sada budila. Što sam više opravdavao svoju pobunu, sve više sam osjećao ljutnju. Jasno sam mogao vidjeti da promjenama koje se dešavaju u Istanbulu rukovode iste ruke. Možda sam samo izgubio razum pa sada vidim sve drukčije...
....
Mimar Sinan i njegov učenik Sedefkar Mehmet, utkani u kamen građevina, dozivali su moju crnu dušu. Ti ljudi su utkali u nas osmansko proljeće koje nikada neće proći. Kada bi naši intelektualci samo jedanput pogledali ova djela s ljubavlju, mogli bi ponovo oživjeti Osmansko Carstvo u svim dijelovima zemlje. Jednoga dana dok sam prolazio ispred jedne male džamije na Uskudaru, začuo sam učenje Kur’ana. Prešao sam pogledom po praznoj ulici, a zatim po zamagljenim prozorima na kućama. Provjeravao sam da li me iko gleda. Zatim sam ušao u dvorište džamije, približio se jednom prozoru i počeo da slušam. Prvi put u životu slušao sam učenje Kur’ana. Srce mi je lupalo zbunjeno. Osjećao sam neko do tada nepoznato uzbuđenje. To što sam učinio imalo je samo jedno značenje; sasijecanje korijena svega onog što smo do danas pažljivo hranili, ali oduprijeti se tom unutrašnjem impulsu bilo je nemoguće. Ajeti za koje smo govorili da su “besmisleni za one koji ne razumiju arapski” uništili su tminu koja je bila u meni poput crnog oblaka. Primijetio sam to i prepao se... Da, uistinu sam se prepao jer toliko nisam očekivao. Odmah sam počeo da bježim... Pobjegao sam, ali kod tog prozora ostao je jedan veliki dio moje duše.
....
– Ja više ne znam ni ko sam ni šta sam – rekao sam odmahujući glavom.
Patnja moje duše vjerovatno se vidi u mojim očima. – Alis je na trenutak zadržala dah i pogledala u svoje nježne, krvlju uprljane ruke. Udahnuo sam i nastavio.
– Imam dvadeset sedam godina i ta pitanja za mene nemaju više nikakvu važnost. Danas ćemo vjerovatno umrijeti... Možeš li vjerovati da se radujem tome?
Uozbiljila se i zelene oči su postale još tamnije. Crte na njenom licu su dobile oštriji izgled. Gledala je u mene začuđeno i upitala:
– Raduješ se što ćeš umrijeti?
– Da – rekao sam i pogledao u svoje ruke koje su blago drhtale. Bila je iznenađena i uplašena, ali osjećao sam da nije znala kako da izrazi te emocije. Odmahnula je glavom nekoliko puta tako da sam osjetio miris njene kose, i rekla:
– Nećeš umrijeti! Niko od vas neće umrijeti, Saime. Sve je isplanirano do najsitnijih detalja. Spasit ćete se i vratiti u Pariz slobodni kao narodni heroji. Zamisli samo ugled i slavu koju ćete postići.
....
- Vidi, Alis, mi se danas borimo u redovima onih koji mrze Turke i žele da im uzmu sve što posjeduju. Pred nama je čovjek koji se svojim životom borio za sve ono što mi pokušavamo srušiti, potpuno sam i star... Mi ćemo ga danas ubiti. Suad može pričati šta želi, ali ovo je terorizam. On ima drukčije ciljeve. Međutim, ja ne mogu biti protiv države. Ne zato što je Tolstoj tako rekao nego zato što vjerujem da društvo bez države nikada ne može izaći iz haosa.
– Saime, pusti to sada. Nisam znala da se tako osjećaš. Ali nemaš ništa od toga da sada razmišljaš o tome. – rekla je Alis.
Ponovo sam osjetio to poznato stezanje u grudima. Stavio sam ruke na lice i počeo šaputati u sebi: “Allahu, pošalji mi nekoga da mi pomogne. Neka mi neko pomogne...”
Zatim sam čuo Alisin umiljati glas i nježni smijeh. Kako je mogla biti tako snažna...
– Godine će riješiti tvoje nedoumice, Saime. Moj otac je uvijek tako govorio. Pogledaj me! Podigni glavu!
...
Na trgu Bejazit, ispred Vojnog ministarstva konjički pukovi odjeveni u glamurozne svečane uniforme održavali su defile praćen marševima koje je svirao orkestar. Čim smo izašli na ulicu, čuli smo zvukove bubnja. Nekoliko sati prije podne bataljon Plevne, stražarski bataljon, vatrogasni bataljon, konjica Ertugrul, zatim lahka konjica i druge trupe sastavljene od najistaknutijih vojnika odjevenih u bijele, crne i plave uniforme, u ritmu bubnja krenuli su s ulaza Merđan na Kapali čaršiji preko mosta Galata i koračali prema Bešiktašu.
Mi smo čekali u kočiji. Prerani odlazak mogao je izazvati sumnju, zbog toga smo morali čekati još neko vrijeme. Krenut ćemo dva sata prije podne-namaza. Tada će se paradi priključiti mornarički bataljon Silendar i odjel vojnika odjevenih u plavo-bijele uniforme. Oni će krenuti s Kasimpaše i ući u ulicu Istiklal, mi ćemo tada krenuti za njima. Iza svih tih vojnih trupa kretat će se uzbuđena masa, među kojima ćemo biti i mi. Iako napolju nije bilo suviše toplo, uniforma mi se prilijepila za leđa. Suad je, kao i obično, bio poput vulkana spreman da eksplodira u svakom trenutku, ali prikriven lažnom smirenošću. Boravak na otvorenom i prisustvo ljudi su mi prijali. Bio sam mnogo bolje, ali i dalje su me nervirale te luksuzno odjevene žene u kočiji, navodno supruge službenika stranih ambasada od kojih sam poznavao jedino Alis i koje su razgovarale kao da je posrijedi sasvim običan dan. Kada smo napokon krenuli, osjećao sam kao da mi se u stomaku odvezao neki čvor.
....
Sultanovi čuvari stajali su s dvije strane puta prekrivenim žutim pijeskom. Iza njih u dva reda bile su poredane druge vojne trupe, sastavljene od konjanika i pješaka. Državni i vojni službenici zauzeli su svoja mjesta, slušali poznate note i znojili se ispod crvenih fesova i ljetnih uniformi. Svuda se osjetio miris toplog vlažnog pijeska, znoja i slanog vjetra koji je puhao s mora.
Stolice za članove dvora bile su postavljene nasuprot vrata džamije Hamidije. Strani posjetitelji, iako su imali posebnu dozvolu, samo s tog mjesta mogli su gledati ceremoniju koja se ponavljala svakog petka. Supruge i kćerke ambasadora stranih zemalja koje smo maločas doveli spremne su čekale da se udalje s mjesta nakon što nastupi haos. Malo ispred sebe sam ugledao Džorisa, kojeg nisam vidio sve do tog trenutka.
Stajao je sa Safom, nitkovom koji mi se nikako nije dopadao. S njima je bio i onaj snažni mladić ljubaznog osmijeha kojeg je Safo jednom doveo u našu sobu. Istina, odavno sam ga već bio zaboravio. U mislima sam oživio njegovo lice koje je bilo kao nacrtano. Vjerovatno je bio član Bratstva. Ili Dashnaksa. Pratili su me hladnog izraza lica, ali ništa nisu govorili.
Nisu mi vjerovali... Da, nisu mi vjerovali. Da je bilo po njihovom, nikada mi ne bi dozvolili da budem dio ovog atentata. Draže im je bilo da djeluju sami, ali mi smo pripadali Bratstvu, a Bratstvo je, zajedno s drugim društvima, bilo jedan od glavnih izvora snage za Dashnakse.
Budući da je tako, na kraju ćemo mi biti heroji, a ne oni koji se nazivaju herojima, ali su skriveni u sjeni. Sultan Abdulhamid, kad bi izašao s dvora i krenuo na namaz, sjedao bi u kočiju s četiri konja. Na povratku je pak volio da sjedne u mali featon s dva konja i sam se odveze.
I to je radio s velikim umijećem. Ceremonija je počela. Dok je tamnozeleni featon s dva arapska konja na kojim su bile uzde od zlata čekao ispred džamijskih vrata, ljudi su bez daha čekali da vide vladara Osmanskog Carstva.
To je bio trenutak kada sam ja trebao krenuti. Udahnuo sam duboko i izdahnuo. Lijevom rukom na kojoj je bila satenska bijela rukavica uhvatio sam za svečani mač obješen za mojim pojasom. Zatim sam mirnim koracima, dostojanstveno u skladu s činom na uniformi, izašao iz mase. Sultanov put od džamije do kočije trajat će minutu i po do dvije. Toliko mi je bilo dovoljno da aktiviram eksploziv.
....
Put do featona sam prešao bez problema. I baš kako sam planirao, dok sam prolazio pored čuvara, oglasila se svirena. Osamdeset članova benda podigli su instrumente kako bi ponovo svirali Marš Hamidije. Sultan se trebao pojaviti svakog trenutka. Polahko sam se provukao između kočija. Ispred naše Paklene mašine bio je poredan još jedan red kočija, na to nismo računali. Međutim, to neće umanjiti eksploziju, naprotiv pojačat će efekat gelera jer će eksplodirati zajedno s našim featonom.
Dok sam se približavao kočiji, moja snaga je još više porasla. Vjerovatno sam prethodnih dana pretjerao sa strahovima i brigama, organizam nije više imao snage da proizvodi te emocije tako da sam se osjećao potpuno oslobođeno od njih. Da li je to bilo zbog utjecaja loma unutar mene o kojem sam govorio, ili je to jednostavno bila posljednja karta moje monumentalne iscrpljenosti? Dobro, a krivica? Krivica?
Pomislivši na to, ostao sam tako stajati nekoliko dugih sekundi. Kočija je bila nekoliko metara od mene. Bend je svakog trenutka trebao početi da svira, a to bi značilo da je sultan Abdulhamid izašao iz džamije i ja sam trebao aktivirati eksploziv. Ali ja sam samo tako stajao. “Krivica?”... još jedanput sam pomislio na to. Ali bio sam potpuno prazan. Nisam čak ni disao, nisam mogao disati. Ona snaga od maloprije je nestala u potpunosti.
U tom trenutku prolomio se neki snažan glas:
– Komandante!
Iza mene je stajao stražar u tamnoplavoj uniformi, s crvenim fesom na glavi. Brisao je rukavom znoj s čela i gledao u mene.
– Tražite nešto, komandante?
U očima mu je bila sumnja koju nije pokušavao sakriti i strah obojen ljutnjom koju su osjećali svi vojnici posljednjih stotinu godina.
– Ono što tražim je u kočiji – rekao sam i, skidajući rukavice, kratko ga pozdravio kimanjem glave i nastavio dalje.
Dok sam se penjao na mali featon, vojnik je učinio još nekoliko koraka za mnom. Osjetio sam da ludim... U jednom trenutku ruka mi je bila na maču za pojasom. Počeo sam gubiti kontrolu kako nad razumom, tako i nad tijelom. Čuo sam kako se neko smije i trebalo je nekoliko trenutaka da shvatim da sam to ja.
Vojnik je stajao i gledao u mene. Ponovo se oglasio:
– Komandante, njegovo veličanstvo će sada izaći i morate biti na svom mjestu.
....
Gužva pred džamijom koju je trebao pokrenuti Ismail ili oficir Mehmed, kako je bilo njegovo lažno ime, kretala se od mjesta stranih posjetitelja do drvenih pregrada ispred stražara. Vjerovatno je Ismail vidio vojnika kako ide za mnom i shvatio da su stvari krenule po zlu. Odjedanput su se začuli zvukovi bubnja, odmah iza njih i pratnja orkestra.
– Sultan izlazi! Odmah se vrati na svoje mjesto! – vikao sam na vojnika.
Vojnik se okrenuo zbunjeno i, vidjevši da je masa nagrnula na stražare i srušila barijere, kratko je rekao: – Izlazite odavde! – zatim je potrčao prema drugim vojnicima strahujući za njihovu sigurnost.
– Izaći ću, ne brini – rekao sam i pružio ruku prema detonatoru koji se nalazio smješten ispod sjedišta na kočiji. Od osigurača do metalnog tajmera izrađenog u Švicarskoj protezala se jedna žica. Čim sam čuo naredbu “Mirno!” jednim pokretom sam pokrenuo mehanizam i odmah osjetio kako se zidovi zagrijavaju. Sada je ostalo samo da se udaljim odavde i, ako uspijem preživjeti, da se borim sa savješću cijeli život.
...
Iskusni vojnici će kasnije pričati da takvu buku nisu mogli proizvesti čak ni najveći topovi tog vremena. Nebo je zastrla dimna zavjesa od baruta i jata ptica koje su uslijed eksplozije poletjele prema oblacima. Krvava ruka svojim nesretnim prstima ispisala je trag od Arša do Zemlje. Sada sam ja, kao izvršilac tog nečasnog djela, bio pod prokletstvom svega živog i neživog.
Kretao sam se prema Bešiktašu poput slijepca koji se kretao po rubu provalije, bez imalo straha od pada. Moje srce i um bili su kao zamrznuti. U glavi su mi odjekivale riječi: ‘Pokušao sam... Pokušao sam... više me ni oni ni moja porodica ni za što ne mogu smatrati odgovornim...’ Ali osjećao sam, štaviše vidio... duše svih ljudi koje sam ubio. Stajale su okupljene iznad sivih oblaka. Samo na nebu? Ne... ispunile su cijelu zemlju, more... Gledale su u mene krvavim očima pogledom mržnje i gađenja. Allahu moj, znači tako je izgledalo biti ubica. Hoće li me od sada uvijek pratiti ti pogledi bola, ljutnje i prezira? Nema šanse da ću moći tako živjeti... Dobro, ako se ubijem sad, odmah, hoće li pravda biti barem malo zadovoljena? Hoće li ljutnja duša koje su me pratile barem malo splasnuti?
...
Kad bi se ljudi počeli razilaziti nakon džuma-namaza, sultan je volio da ih posmatra iza zidova galerije koju je sam izradio svojim vještim rukama u vlastitoj radionici. Zatim bi zajedno s Džemaludin-efendijom, koji je u to vrijeme obnašao funkciju šejhul-islama, sišao s galerije i izašao iz džamije bez zadržavanja. Ali taj petak u džamiji je bio i vladar Meke. Sultan je, na savjet šejhul-islama, prišao vladaru Meke i započeo razgovor s njim. I taj trenutak zadržavanja u džamiji bio je uzrok našeg neuspjeha. Sultan se vjerovatno potrudio da vladaru Meke ukaže potrebnu pažnju i poštovanje kako bi umirio njegovu neugodnu narav, jer su se njegovi postupci svakoga dana mogli odraziti i na regiju Hidžaz. Nakon razgovora u džamiji, sultan je zajedno sa svojim gostom izašao i nastavili su se kretati crvenim tepihom prostrtim po mermeru u avliji. I prema riječima svjedoka, ispred džamije su još malo zastali i razgovarali. U to vrijeme šejhul-islam Džemaludin-efendija je prošao nekoliko koraka ispred njih. I tada je eksplodirala bomba.
