Vraćajući se kući odnekud, a žurilo mi se baš i nije, prišao sam velikom štandu s izloženim knjigama, zapravo, a blaži i bolji izraz ne mogu naći, jadnoj i čemernoj deponiji raskupusanih, zamašćenih i nikom potrebnih knjižurina. Gledam, naslovi su mi uglavnom poznati. Nasumice uzeh jednu knjigu iskrzanih, izblijedjelih korica, čiji naslov bez naočala nisam mogao pročitati, pa se potom, s knjigom u ruci, zarovih u potragu nadajući se da ću pronaći nešto zaista vrijedno, ali ništa, bezuspješno.

– Dvije marke – prenu me glas prodavca.

– Molim?

– Ta knjiga, koju si uzeo, košta dvije marke.

Stavih naočale. U ruci sam držao Balzacovu Šagrinsku kožu, jeftino, džepno, ćirilično izdanje, uništenih korica i listova žutih kao duhan.

– Ne, nisam želio kupiti ovu knjigu. Tek sam onako...

Zapušteni i, ispostavit će se, više no solidno obrazovani prodavac, uze knjigu iz moje ruke i stavi mi je gotovo na nos, tako da sam refleksno ustuknuo korak unazad.

– Gledaj, slušaj i pamti! Ovo je remek-djelo francuskog realizma. Rana, iznimno zanimljiva Balzacova faza. Filozofsko-fantastična priča o dvjema najvećim zabludama ljudske egzistencije: strasti i moći. Uzmi, pročitaj i vidi da se ista pjesma gudi od pamtivijeka. A, osim toga, čuo si, vjerujem, za Camusovu teoriju apsurda? E, uzmi ovu knjigu pa vidi koliko je Camus bio nadahnut Balzacom ili, bolje rečeno, koliko je toga pokrao od njega. Znaš ono: “Ne htjeti, ne željeti znači i ne živjeti, a željeti znači sagorijevati, žuriti ka vlastitom svršetku.” Ili: “Ako uzmeš, kajat ćeš se, ako ne uzmeš, opet ćeš se kajati.” I, sad, šta? Okreni-obrni, uvijek si na zijanu. Ma, nemoj! A koji je prirodni položaj, recimo, klatna? Pa sredina, naravno! Lijevo-desno, pa bezbroj puta lijevo-desno i, u jednom trenutku, klatno se zaustavlja, na sredini. Jesu li to znali Balzac i Camus? Dakako da jesu. Zašto su onda pisali to što su pisali, a Camus naročito? Zato što je trebalo, ali, u njihovom slučaju, baš trebalo, disperzirati vlastito duhovno crnilo; ugasiti u drugima svaki proplamsaj smislenosti života i hraniti se time; ne dozvoliti, dakle, da život teče, pulsira, između dvije krajnosti, dva pola, dva minska polja ako hoćeš, onako, je li, kako treba, kako mora i kako Bog zapovijeda – reče i baci knjigu na stol.

– Dobro, dobro, uvjerio si me, mada mislim da tu knjigu imam kod kuće. Ali, nebitno, kupit ću je.

– Žao mi je, knjiga nije na prodaju.

– Kako, molim?!

– Eto, tako, nije na prodaju.

– Ne želiš mi prodati knjigu?

– Ne.

– Ni za pet maraka?

– Za pet?! Pa, za pet bi već i moglo... Evo, izvoli, ali samo da znaš, uvrijedio si me.

– Znam, izvini, nije mi bila namjera. Izvoli novac i svako dobro.

– Stani, stani, nisam ni ja bez duše! Poklonit ću ti nešto, nešto... Recimo, Bihorci! Uredu?

– Neću.

– Zašto? Sad si, k'o biva, ti uvrijeđen?

– Nisam. Želim platiti i tu knjigu.

– Pa, platio si već kad si mi...

– Znam, ali knjigu, ipak, želim platiti.

– Dobro, dobro... Hajde, eto... Marka, jedna marka.

– Izvoli.

– Hej, čekaj!

– Šta je sad?

– Hvala ti, ovo mi je jedini pazar danas.

– Bit će ga još, nadam se. I još samo nešto. Camus, koliko mi je poznato, nije bio bitnije “nadahnut” Balzacovom literaturom. Samim tim, nije ga ni potkradao. I nije imao za cilj širenje vlastitog beznađa. Ugrubo rečeno, njegovi filozofski i književni tekstovi naprosto su intelektualna reakcija rezigniranog, pobunjenog čovjeka, čovjeka koji je postavio mnogo pitanja, a nikad nije dobio željeni odgovor. Stoga je pitao i odgovarao sam, a koliko je i da li je uopće bio upravu i, još važnije, da li je imao ikakve pretenzije da bude upravu, to je već sasvim druga priča.

– Zanimljivo... Ima tu nečeg, ima... Jer, ako stvar pojednostavimo, zašto bih pričao o tuđoj zubobolji ukoliko sam zaokupljen svojom, je li tako?

– Primjer ti i nije baš... Ali, nejse. Odoh. Sretno.

Ulazim u moju ulicu. Nigdje nikog. Vidim, u avliji, sa slamnatim šeširom na prosijedoj glavi, komšija E. sjedi u hladovini i puši. Pozdravljam ga i pitam za zdravlje.

– Onako, sredina, trojka...

– To je dobro.

– Zbog čega – začuđeno će.

– Zato što kroz život valja kročiti sredinom, a ti to radiš.

– Izvini, ali nekako si... Da te ova sparina nije malo...

– Nije, ne brini, dobro sam – rekoh i potpuno mokar uđoh u samotnu, gluhu kuću.