Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Iako brdo Žuč zauzima centralno mjesto u sarajevskoj kotlini, do Agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i do početka Opsade Sarajeva većini građana našeg glavnog grada ono nije bilo poznato.

Jedno od žarišta borbi za deblokadu Sarajeva, odnosno opstanak Bosne i Hercegovina bilo je brdo Žuč i kote koje se na njemu uzdižu. To je mjesto na tromeđi općina Novi Grad, Novo Sarajevo i Vogošća s kojeg se vide sve planine oko Sarajeva – od Treskavice, preko Bjelašnice, Igmana, Lisina, Vranice, Trebevića, Jahorine do Romanije.

Na Žuči je Općina Novi Grad u novije vrijeme izgradila Dom oslobodioca u kojem se nalazi restoran i stalna muzejska postavka. S obzirom na dobre reakcije posjetilaca na ovaj projekat i njegove sadržaje, Općina Novi Grad je 8. juna 2022. godine polaganjem kamena temeljca započela izgradnju spomenika “Krila slobode” na Golom Brdu, što je jedan u nizu objekata u sklopu Memorijalnog kompleksa Žuč.

Radi se o spomeniku raspona 25 metara i visine 16 metara, što ga čini arhitektonski vrlo složenim i zahtjevnim objektom koji je projektirao profesor Emir Salihović. Grandiozni spomenik u vidu stilizirane ptice, kao simbola slobode, dio je Memorijalnog kompleksa Žuč. Spomenik podsjeća na velika monumentalna spomen-obilježja građena nakon Drugog svjetskog rata i bit će najveći spomenik odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992-1995. godine na području Kantona Sarajevo. U njegovoj izgradnji, osim Općine Novi Grad, učestvuje i Ministarstvo za boračka pitanja Kantona Sarajevo.

Vrijednost radova je približno 460.000 KM, a otvaranje je planirano za 8. juni, Dan odbrane Općine Novi Grad. Spomenik će znatno promijeniti izgled platoa brda Žuč i postat će mjesto susreta i simbol odbrane Sarajeva.

OKO ŽUČI SE ROTIRA SARAJEVO

Nedžad Bublin, nekadašnji komandir u Drugoj viteškoj brigadi, kustos je muzeja koji se nalazi u sklopu Doma oslobodioca na Žuči. Taj prostor bilo je područje ratne odgovornosti njegove brigade.

Bublin je upisao studij historije, ali mu je početak Agresije otvorio vojnički put. Na kraju se ipak vratio svojoj ljubavi – historiji, da kroz rad u ovom Muzeju i kroz lično iskustvo prenosi mladim naraštajima činjenice o borbi za Bosnu i Hercegovinu.

Razgovor s Bublinom u Muzeju započinjemo konstatacijom da sadašnji obrazovni sistem ne proizvodi kadar koji može kvalitetno da radi u ovakvim ustanovama jer je Agresija na Bosnu i Hercegovinu u nastavnim planovima i programima potpuno marginalizirana.

“Oni nemaju na fakultetu rečenice o Agresiji. Nas kao narod treba izučavati jer bi druge nacije izmišljale historiju onakvu kakvu smo mi imali u periodu od 1992. do 1995. Ovdje imamo jednog borca, rahmetli Smaju Šikalu. Ovo je heroj iz kataloga. Svojim izgledom, ponašanjem, borbom, hrabrošću on je vojnik kao da ga je vajar izradio, slikar naslikao, scenarist ili književnik da izmišlja ne bi ga takvog napravio. Takvih je po Bosni bilo jako mnogo”, kaže Nedžad Bublin na početku razgovora.

Naš nam sagovornik pokazuje kartu ratnih događanja na području Žuči koji je imao ključnu poziciju u toku Opsade jer se Sarajevo praktično “rotira” oko njega.

“Žuč je poseban prostor jer je prvi koji je osvojen iz Sarajeva, odnosno iz okruženja koje je imalo dvostruki obruč. Najteži oblik borbe jeste proboj iz okruženja, a takva su bila sva borbena djelovanja u Sarajevu. Značaj Žuči u tome je što je njegovo oslobađanje uticalo na najbolji način na moral boraca i građana. Nama su stariji vojnici, koji su služili JNA, govorili – gdje ćeš sine na tenk, jer je za njih ta vojska bila nepobjediva. To je bio kult koji se 45 godina gradio, medijski i na svaki drugi način. U tom kontekstu ni naši prijatelji nisu vjerovali da ćemo se odbraniti jer je to bilo nelogično, pogotovo u okolnostima embarga”, pojašnjava Bublin.

U kontekstu nedavnih napada i osporavanja odbrambeno-oslobodilačkog rata i njegovih simbola, kao što su ljiljani, Bublin podsjeća da mi, nažalost, i dalje nemamo službeno izabran i odobren suvenir koji bi simbolizirao Opsadu Sarajeva.

“Naš odnos prema ljiljanima pokazuje i naše komplekse. Mi smo ratovali pod ljiljanima i s njima smo primljeni u Ujedinjene nacije. Ta zastava nam je kasnije ukinuta, ali ljiljani u institucijama u kojima se i dalje nalaze treba i da ostanu”, smatra Bublin.

Najviše posjetilaca na Žuč dolazi organizirano kroz škole, ali su brojni posjetioci i iz drugih bosanskohercegovačkih gradova te dijaspore.

“Ja sam imao čast, a to je neponovljivo, da budem u stroju s najboljim sinovima Bosne i najboljim Bošnjacima ikad. A kad to kažem, onda mislim i na Zajku, Šehu, Nanića, Hujku, Bolu, Salčina, Smaju i na stotine i hiljade onih koji su bili s njima u stroju. Imao sam zadovoljstvo da ispred mene budu lavovi”, ističe Bublin.

Nažalost, naslijeđe odbrambeno-oslobodilačkog rata i dalje nije predmet kontinuiranih, sistematskih i sveobuhvatnih naučnih istraživanja i studija.

“Kroz moju brigadu prošlo je pet-šest hiljada ljudi, 452 su šehidi i poginuli borci, približno 1.500 ih je ranjeno, većinom po dva-tri puta, a neki i po sedam puta. Teško je obuhvatiti njihovu žrtvu i sve ono kroz šta su prolazili, koje su muke preživjeli. Nije u pitanju samo ranjavanje, jer teže je kad te zakuje mitraljez na minus 20 i kad moraš čekati noć, a noge se smrznu. Mi u nastavnim planovima i programima nismo, nažalost, dobili prostor za takve priče”, ukazuje Bublin.

DOBROVOLJCI SU U RATU NAJVEĆA SNAGA

Zemlja na koju kane krv šehidska postaje sveta, a dužnost generacija koje dolaze jeste da sačuvaju sjećanje na tu borbu.

“Prostor između Žuči i Golog Brda površinom je velik i bio je vrlo važan za odbranu Sarajeva. To je prostor brojnih bitaka i mjesta gdje su poginuli naši istaknuti komandanti, kao što su Safet Zajko, Safet Isović i Enver Šehović. To je prostor vrlo intenzivnih ratnih borbi, tako da je skoro svaki korak zemlje natopljen šehidskom krvlju. Jednostavno, nema metra kvadratnog da na njemu neko nije poginuo ili bio ranjen. Zbog toga je dužnost naše generacije da kroz projekte izgradnje spomenika, muzeja i drugih sadržaja održi dostojanstvo ovog prostora i sačuva sjećanje na one koji su za slobodu domovine dali svoje živote ili dijelove svojih tijela”, poručuje Bublin.

Najveća snaga Armije RBiH bili su dobrovoljci koji su, iako nerijetko bez vojničkog iskustva,  bili spremni dati svoj život za domovinu.

“U jedinici u kojoj sam ja bio bili su većinom dobrovoljci, a to je u ratnim okolnostima neprocjenjivo. Takvi borci su unaprijed svjesni da mogu izgubiti ono što je najvrednije. Da li postoji čišća savjest na svijetu od osobe koja je dobrovoljac u ratu, koji je ustao da brani domovinu, kuću, porodicu... Mi našu borbu nismo institucionalizirali, što nas dovodi u opasnost da ova priča nestane s nama. Bilo bi zanimljivo uporediti i analizirati kakvu je agresor imao kampanju laži i manipulacija poslije rata, kad smo i dalje imali 200.000 vojnika, a kako sad to rade. Narodi i države koji nemaju svoju vojsku morat će plaćati tuđe vojnike ili će biti porobljeni. Ako nešto ne znaš napraviti, to moraš kupiti. Nažalost, naša svijest je srozana na taj nivo da nam je ulaganje u vojsku skupo i da je služenje u oružanim snagama postalo odbojno mladima”, kaže Bublin.

Nakon izgradnje spomenika “Krila slobode” sljedeći projekt bit će izgradnja muzeja.

“U sklopu Memorijalnog kompleksa Žuč, pored spomenika ‘Krila slobode’, planirana je i izgradnja muzeja koji će biti smješten ispod nivoa platoa na kojem će se nalaziti spomenik. To će biti mnogo veći objekt s raznovrsnom muzejskom postavkom i multimedijalnom salom za održavanje historijskih časova i drugih programa. Cijeli kompleks moći će primiti nekoliko hiljada posjetilaca, tako da će vrlo brzo postati mjesto okupljanja, edukacije i druženja koje će ući u osnovnu turističku ponudu grada. Objekt je izuzetno zahtjevan, jedna firma je odustala. Nadamo se da će sve biti spremno za 8. juni”, zaključuje Bublin.

CILJ BRIGADE BILA JE DEBLOKADA SARAJEVA

Sado Šatrović rodio se u općini Rudo 1964. godine. Zahvaljujući porodičnom i ličnom iskustvu prepoznao je na vrijeme pripreme za agresiju te je preko Beograda došao u Sarajevo, gdje se spojio s porodicom.

“Na početku se uključujem u Prvi samostalni bataljon na Stupu, koji je vodio komandant Esad Pelko Brzi, a Stup je tad bio jedno od najžešćih ratnih žarišta u Sarajevu. Prolazim put od vojnika do komandira desetine, čete nakon čega dolazi do fuzije Prvog bataljona i 15. motorizovane brigade i nastaje Druga viteška motorizovana brigada, na čijem je čelu bio komandant Safet Zajko, heroj narodno-oslobodilačkog rata, brigadni general i zlatni ljiljan”, kaže Šatrović, koji je predsjednik Udruženja boraca Druga viteška motorizovana brigada.

Šatrović svoj ratni put nastavlja kao komandir treće čete u Drugom motorizovanom bataljonu čiji je komandant bio Sejo Čardaklija. Njegove prve ratne operacije bile su u decembru 1992. godine na Mijatovića kosi.

“Tada prvi put napadamo Mijatovića stranu, koju ćemo osvojiti naredne godine. Druga viteška je stalno težila borbenim akcijama. Kod Safeta Zajke, Safeta Isovića i drugih starješina nije se vrijeme gubilo na ukopavanje, naš fokus bio je na deblokadi grada. Zbog toga mi nikad nismo razmišljali o defanzivnoj borbi ili povlačenju. Druga viteška motorizovana brigada nije centimetar teritorije izgubila i nikad se nije povukla”, dodaje Šatrović.

Kasnije postaje komandir lahke pješadijske čete u koju dolaze borci iz izviđačko-diverzantske čete.

“Tad dolazi Nedžad Bublin Čupo kao komandir prvog voda, Safet Karišik komandir drugog voda i Nasuf Hadžić komandir trećeg voda. Tad se formira jedna strašna jedinica, kasnije će se pokazati kao vrlo efikasni stroj mladih ljudi koji su u prosjeku imali dvadesetak godina. Nisu imali ranije ratno iskustvo, nisu služili JNA, ali će kasnije oni postati perjanica i udarna pesnica Druge viteške pa, mogu slobodno reći, i Prvog korpusa”, smatra Šatrović.

Osvajanje Mijatovića kose bio je najveći podvig Druge viteške, a to je dotad bila najbolje pripremljena operacija u Prvom korpusu.

“Mi smo 12. juna napali u 17 sati. Trčeći smo osvojili Mijatovića kosu za dvadesetak minuta kroz borbu prsa u prsa, a taj je napad bio uzbrdo. Napadi su se smjenjivali, imali smo poginulih i ranjenih, ali nije bilo odustajanja. Vidiš u vazduhu kako se osigurač odvaja od bombe. To je do tad bila prva na takav način izvedena uspješna vojna akcija Armije RBiH. U ovoj akciji, nažalost, poginuo je Tigar sa Žuči Safet Isović. Tad sam i ja bio ranjen. Mi smo u toj akciji faktički deblokirali grad jer je agresoru trebalo dvadeset dana da se oporavi i formira linije. Nažalost, propustili smo priliku da presiječemo komunikaciju Vogošća – Ilidža”, ističe Šatrović.

DRŽAVA ĆE SE KAD-TAD ODUŽITI SVIMA

Skoro trideset godina nakon Agresije saborci iz Druge viteške i dalje se druže i sarađuju.

“Mi smo uvijek budni. Ja nisam veliki optimista da će politika završiti procese. Nisam od onih koji slijepo vjeruju u tu zapadnu demokratiju s obzirom na to šta nam se desilo 1992. godine i šta se trenutno dešava u Gazi. Mi Bošnjaci smo na ostrvu, opkoljeni sa svih strana. Međutim, mi nismo svjesni Allahove blagodati koji nam je dao ovakvu Bosnu s brdima koja nas čuvaju. Ovdje ne možeš biti gladan, ne možeš biti poražen ako hoćeš da se boriš. Međutim, ako nećeš da se boriš, nemaš šta tražiti. I sad je borba za opstanak, ako izgubiš državu, nemaš ništa”, poručuje Šatrović.

Ključ našeg opstanka jeste i u afirmaciji patriotskih vrijednosti kod omladine.

“Treba raditi na tome da se probudi svijest omladine i upravo ovakvi spomenici i muzeji su za ostvarenje tog cilja. Veliki je izazov to što su pojedini uspjeli omladini ogaditi državu, da omladina psuje državu, da svako protiv zastave s ljiljanima kaže šta hoće. To je naša svetinja za koju smo mi ginuli. Ovdje se na svakom pedlju zemlje nalazi šehidska krv. Mi smo se prvi put u historiji borili za svoju državu. Za državu se gine, a država će se kad-tad odužiti svima”, zaključuje Šatrović na kraju razgovora.

Udruženje boraca Druga viteška motorizovana brigada izradilo je Monografiju brigade,  snimilo film Sarajevski vitezovi – pozdrav domovini te provodi druge projekte i aktivnosti.