Najmanje 18 ljudi je poginulo u bombardovanju kompleksa crkvenih zgrada. I muslimani i kršćani sklonili su se unutar njegovih zidina nadajući se da će ga njegov historijski i vjerski značaj poštedjeti pokolja koji je pogodio druga područja Gaze.
Kao dio historijske Palestine, nemoguće je odvojiti povijest palestinskih kršćana u Gazi od onih koji dijele njihovu vjeru na okupiranoj Zapadnoj obali, Jerusalemu i unutar palestinske zajednice u Izraelu.
Region je rodno mjesto kršćanstva i mjesto mnogih događaja iz Starog i Novog zavjeta Biblije.
Palestinski kršćani u Gazi, kao i drugi tamošnji Palestinci, ne vide sebe kao odvojene od šire palestinske nacije.
Ipak, postoji jedinstvena kršćanska historija specifična za Gazu. Dok je u Gazi ostalo nešto više od hiljadu kršćana, ova teritorija ima poseban značaj u razvoju vjere.
Region se poimence spominje u Novom zavjetu, koji se odnosi na Filipa Evanđelistu koji krsti čovjeka iz Etiopije na putu između Jerusalima i Gaze.
“A anđeo Gospodnji progovori Filipu govoreći: ’Ustani i idi na jug putem koji silazi od Jerusalima do Gaze.’ Ovo je pustinja”, piše u Novom zavjetu.
Postoji i nekoliko povijesnih kršćanskih lokaliteta koji nisu važni samo lokalno, već imaju važnost za kršćane općenito.
Mjesto izraelskog napada u četvrtak navečer, crkva Svetog Porfirija, jedan je od najvažnijih vjerskih objekata u Palestini.
Nazvano po biskupu iz petog vijeka, ovo mesto je jedna od najstarijih sačuvanih bogomolja u regionu i jedna od najstarijih crkava na svijetu.
Crkva je prvobitno sagrađena 425. godine nove ere, a zatim su je kasnije rekonstruisali krstaši u 12. vijeku, a veći dio sadašnje strukture datira iz tog perioda.
Još jedno veliko kršćansko mjesto u Gazi je obližnji i još stariji samostan Tell Umm Amer.
Građevina iz četvrtog stoljeća, koja danas uglavnom leži u ruševinama, nekada je uključivala crkve, dvoranu za krštenje, groblje i kriptu.
Služila je kao mjesto obožavanja za one koji su putovali između Egipta i zemalja Levanta, uključujući Palestinu i Siriju.
Mjesto je poznato po tome što je rodno mjesto svetog Ilariona, palestinskog monaha iz četvrtog stoljeća, koji je pomogao pionirsko monaštvo.
Prisustvo ovih ranih crkava i manastira, kao i biblijska referenca, ukazuju na to da se kršćanstvo u Gazi ukorijenilo u tandemu s razvojem vjere u regiji. Ali široko usvajanje vjere nije se dogodilo sve do petog stoljeća. Prema naučnici Nicole Belayche, snaga paganskih kultova u Gazi prije petog stoljeća je “neosporna”. U svom eseju u knjizi “Kršćanska Gaza u kasnoj antici”, ona piše da je, kada je Porfirije zaređen za episkopa Gaze, kršćansko stanovništvo bilo “manje od tri stotine u populaciji koja se procjenjuje na između 20.000 i 25.000”.
Masovno prihvatanje kršćanstva u Gazi počelo je u petom stoljeću pod okriljem Bizantijskog carstva, nasljednika Istočnog Rimskog Carstva. “Bio je to težak proces, koji je zahtijevao pribjegavanje imperijalnoj intervenciji”, piše ona. Prvobitna nevoljkost prevaziđena je naporima svetih ljudi, kao što je Porfirije, i uključivanjem autohtonog rituala u crkvene obrede, objašnjava Belayche. Dok je kršćanstvo bilo široko prihvaćeno do kraja šestog vijeka, nije prošlo mnogo vremena prije nego što je došla nova dominantna religija. U svojoj knjizi “Historija grada Gaze”, jevrejsko-američki učenjak s kraja 19. stoljeća Martin A Meyer piše: “Nova vjera je imala jedva dovoljno vremena da se uspostavi prije nego što ju je islam zauvijek zbrisao iz ovog dijela svijeta.” Meyerova izjava je hiperbolična, ali se dotiče istine da je tokom stoljeća nakon arapskog osvajanja veći dio stanovništva regije prešao na islam. Još uvijek je ostala mala kršćanska manjina na području Gaze, koja je opstala vijekovima i doživjela kratak procvat pod vlašću krstaša u 12. vijeku.
Kao i njihovi sugrađani nuslimani, mnogi kršćani u regiji bili su prisiljeni napustiti svoje domove tokom uspostavljanja države Izrael 1948. godine.
Kao rezultat toga, kršćansko stanovništvo Gaze se još više smanjivalo tokom decenija, što je trend koji se nastavio i nakon Nakbe.
Prema Guardianu, sredinom 1960-ih u Gazi je bilo 6.000 palestinskih kršćana, a danas je taj broj pao na 1.100.
Većina kršćana u opkoljenom području danas slijedi Grčku pravoslavnu crkvu, dok manjina njih slijede baptističku i katoličku crkvu.
Otkako je izraelska opsada Gaze počela 2007. godine, kršćani su se suočili sa sličnim ograničenjima kretanja pod kojima moraju živjeti njihovi susjedi muslimani.
Odsječeni od većih kršćanskih zajednica na Zapadnoj obali i Jerusalemu, pripadnicima ove vjere je potrebna izraelska dozvola da putuju u ta područja u svrhu vjerskih putovanja.
Izrael je 2021. godine izdao dozvole za oko polovinu palestinskog kršćanskog stanovništva u Gazi da prisustvuje božićnim službama.
Takva prava na prisustvo obredima nikako nisu zajamčena, o čemu svjedoči i odluka Izraela da ukine 700 dozvola kršćanima u Gazi da prisustvuju uskršnjim službama u Jerusalemu.
Izrael je na sličan način odbio zahtjeve za izdavanje dozvola za 260 Palestinaca u Gazi koji žele provesti Božić izvan teritorije, bilo na okupiranoj Zapadnoj obali ili drugdje.
Unatoč malom broju, crkve u Gazi su redovno otvarale svoja vrata sljedbenicima bilo koje vjere kako bi potražili utočište u vrijeme sukoba, u nadi da kuće za bogosluženje neće biti napadnute od strane Izraela.
Takve nade brzo su nestale nakon najnovijeg izraelskog napada na crkvu Svetog Porfirija.
