Duga je historija rasističke dehumanizacije Bošnjaka, koliko i stalni udari na njihov identitet i postojanje. To se stoljećima iskazuje institucionalnim rasizmom, u kojem vlast propagira svoje ideje protiv bošnjačkog naroda. Reklo bi se da vlast svim sredstvima kojima raspolaže truje vlastiti narod. Kada to trovanje od institucija vlasti traje stoljećima, onda svako novo zlo u narodu bukne bez mnogo truda.

Čitajući ovaj tekst, mnogi će brojne navode primiti teško, ali vrijedi znati odakle kreće i kakva je ta iskonska, golema iracionalna mržnja generalno prema Bošnjacima.

Sve to traje i prije dalekih progona Bošnjaka iz Srbije nakon 1863. godine. Vječiti primjer Užica pokazuje sudbinu koja je Bošnjacima namijenjena. Srpski hroničar Miladin Radović zapisao je: “Sve je otišlo plačući.” Kolone mladih ljudi su kroz suze pjevali svom gradu: “Oj, Užice, mali Carigrade, dok bijaše, dobar li bijaše, kroz tebe se proći ne mogaše, od sokaka i od ćefenaka, od momaka i od djevojaka.” Ostalo je zabilježeno da je jednom Bošnjaku prišao Srbin i rekao: “Kad te od tamo, iz te Bosne budu progonili, ne boj se, ja ću doći da te iselim.”

Bošnjaci su često neupućeni u svoju historiju, u kojoj su stoljećima žrtvovani.

SVE JE POČELO DOLASKOM SRPSKE VOJSKE 1918. GODINE

Četrdesetak godina, koliko je u Bosni bila Austro-Ugarska, bilo je nepravde i uzaludnih pokušaja prozelitizma. A nakon krvavog Velikog rata došla je nova država, jugoslavenska zajednica, koja će početi kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a poslije uzeti ime Jugoslavija.

Zločine koji će se vršiti nad Bošnjacima u novoj jugoslavenskoj zajednici malo ko je očekivao. Ali štošta se moglo naslutiti u počecima stvaranja nove države. Jugoslavenski odbor za stvaranje nove zajedničke države raspravljao je i o muslimanima i bilo je prevladavajuće mišljenje da se može istaknuti kršćanski karakter nove Jugoslavije. Kada je u septembru 1918. godine u Sarajevo stigao istaknuti mađarski političar grof Tisa, jugoslavenski orijentirani Srbi i Hrvati predali su mu Memorandum, koji je sadržavao sve bitne aspekte nove države. Među potpisnicima Memoranduma nije bilo ni predstavnika ni potpisnika Bošnjaka. Prema Peru Slijepčeviću: “Potpisnici Memoranduma nisu smjeli da se povjere muslimanima pa su ga predali bez njih.”

U Jugoslavenskom odboru za stvaranje nove državne zajednice nije bilo Bošnjaka. Tek kasnije će, kad sve bude gotovo, odboru biti priključeni dr. Mehmed Spaho i dr. Halid Hrasnica.

Tokom razgovora 17. juna 1917. godine o Krfskoj deklaraciji stajalo je mišljenje člana Jugoslavenskog odbora Dušana Vasiljevića da su pravoslavni u Austro-Ugarskoj mnogo propatili i da će “gledati da se naplate koliko mogu i da se sve to neće moći spriječiti”.

Tako se krenulo u novu Kraljevinu SHS.

Čim je srpska vojska kročila u Bosnu i Hercegovinu, počeo je stravičan teror nad Bošnjacima, ubijanje nevinih ljudi i paljevine kuća i gazdinstva. Za samo osam mjeseci nove države, od 4.281 bošnjačkog zemljoradnika oteto je 400.072 hektara njihove vlastite zemlje.

Sve do 1927. godine nisu prestala stalna ubistva Bošnjaka i svakodnevni teror. Nasilje se stišavalo kako je privođena kraju otimačina bošnjačke imovine i zemlje. Od proglašenja Kraljevine SHS u decembru 1918. pa do septembra 1920. godine za 19 mjeseci u teroru je ubijeno približno 2.000 Bošnjaka, dakle, mjesečno više od sto ljudi, piše Pravda od 5. oktobra 1920.

Ubijanje nije prestalo ni narednih godina, nego je teror postao još gori, a likvidacije još masovnije. U intervjuu koji je reis Džemaludin Čaušević dao Charlesu Riveru, novinaru francuskog Le Tempsa, u februaru 1919. godine naveo je da je hiljade ljudi ubijeno, šest žena spaljeno, 270 sela i naselja spaljeno i uništeno, a stanovnici većinom likvidirani: “Eto bilansa za nas muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se mi spremili služiti svom dušom.” Nakon objave intervjua, Svetozar Pribićević, tadašnji ministar unutrašnjih poslova, zatražio je od Atanasija Šole, Srbina, predsjednika Zemaljske vlade BiH, da zahtijeva od Čauševića demanti izjave pariškom novinaru ili da mu odmah uruči zahtjev za njegovo penzionisanje. Šola je odgovorio da to nije moguće jer su Čauševićevi navodi tačni, a radi se o čovjeku koji je 1914. godine nakon atentata na prestolonasljednika Ferdinanda otvoreno stao protiv progona Srba.


Reis Džemaludin Čaušević

Pribićević je u februaru 1919. godine srpsku žandarmeriju na cijelom području nove države povećao na 12.000 ljudi. Njima je zakonom ostavljeno da rade na terenu po svom nahođenju. Tako se dogodio nekažnjeni zločin u Šahovićima, u Crnoj Gori, kada je u toj župi početkom novembra 1924. godine ubijeno oko 600 Bošnjaka, a oko 1.500 ih protjerano.

Tadašnji ministar Milan Srškić, čuven po rasističkim izjavama protiv Bošnjaka, rekao je, a to je prenijelo Vreme od 6. juna 1923. godine: “Pitanje Bosne i Hercegovine je skinuto s dnevnog reda ulaskom srpske vojske u Bosnu i Hercegovinu.”

Radikal Srškić bio je čuven po prijetećim i surovim izjavama protiv Bošnjaka. Slavni kipar Ivan Meštrović u svojim memoarima Uspomene na političke ljude i događaje donosi dio razgovora sa Srškićem, koji kaže: “Ja ne mogu gledati minareta, oni moraju da nestanu.”

Hrvatski historičar Ivo Banac citira da je za oko osam godina nove jugoslavenske države ubijeno 16.900 Bošnjaka. Oteta im je gotovo sva plodna zemlja, ostalo im je tek 7 posto od onoga što su posjedovali, pa su svedeni na ubogu sirotinju. Od tih 7 posto poslije će se dvije trećine oteti za nove zadruge – kolhoze u komunističkoj Jugoslaviji.

“O, sve nam oduzeše”, pjevao je u svojoj poeziji Hamza Humo početkom 1920-ih godina, navodeći da je drenov štap lutalice postao jedini zavičaj Bošnjaka.

Odmah nakon proglašenja Jugoslavije 1. decembra 1918. godine i prvih masovnih likvidacija počeo je novi egzodus Bošnjaka u Tursku.

Ono što je pratilo sve strašne zločine bio je najgori rasizam kojim su Bošnjaci obasipani od vlasti, a što su policija i mržnjom i pohlepom zadojene komšije provodile na terenu.

PRVO DEHUMANIZACIJA, POTOM GENOCID

Sjetimo se kako su krajem prošlog stoljeća ubijani članovi plemena Tutsi u Ruandi. Većinski članovi plemena Hutu zvali su ih “žoharima”“. A žohare treba zgnječiti i ne osvrćući se.

Danas Netanyahuov režim i većinom njegovi vojni i civilni službenici govore da su Palestinci “životinje”. Podsjeća to na nacizam, na arijevce koji su govorili o narodima robovima (Slavenima) i o Jevrejima i Romima, narodima za istrebljenje.

Neprijatelja treba dehumanizirati, utvrditi da nije ljudsko biće i onda ga je sveta dužnost ubiti. Rasistički i s golemim količinama mržnje tretirani su Bošnjaci, kroz historiju dugu gotovo 300 godina.

Dehumanizacija traje do današnjih dana, što će reći da ima svoj kontinuitet i neće još dugo prestati. Srbi su u jugoslavenskoj državi dehumanizaciju Bošnjaka radili otvoreno, Hrvati uglavnom pažljivije kroz medije i kulturu, jer su i sami bili žrtve velikosrpske ideologije.


Zasjedanje Bosanskog sabora pred Prvi svjetski rat

Tako djelovanje Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka književnik Petar Kočić opisuje kao “sebični i uski bošnjakluk, sa svojom odvratnom nacionalnom bezbojnošću i bezdanom, feudalnom požudom za sabiranjem materijalnih dobara, raznih položaja, časti i titula”.

U narodu je poznata anegdota o Kočiću i Safvet-begu Bašagiću. Na sjednicu Bosanskog sabora u vrijeme Austro-Ugarske koja se održavala u Banjoj Luci dr. Safvet-beg Bašagić dolazi s malim zakašnjenjem. Čim je on ušao iz sale, vikne Petar Kočić, srpski delegat:

– “Turci u Aziju!”

Bašagić se okrene i odgovori:

– “A međedi u šumu!”

Salom se prolomio gromoglasni smijeh, a Kočić je zašutio.

Jovan Cvijić, srpski akademik, iznosi već uobičajeni opis Bošnjaka: “To su ljudi koji vjeruju u sudbinu, ne vole da rade. Nehat i lijenost su se ukorijenili u njih.” Cvijić zatim navodi njihovu “duhovnu tromost, nekritičnost i naivnost, neznalaštvo”, pa veli: “Dika i zabava im se odavati sevdahu, pjevati bosanske sevdalinke srpskog jezika, jahati dobre konje... i vježbati se oružju.”

U djelu Ive Pilara Južnoslavensko pitanje prof. dr. Esad Zgodić vidi niz zanimljivih detalja Pilarovog pankroatizma u koji uklapa i bosanskohercegovačke muslimane, koje smatra Hrvatima. Ali da bi ih kroatizirao, on ih mora prethodno dehumanizirati. Put dehumanizacije ide preko njihove denacionalizacije. Zgodić navodi Pilareve tvrdnje da “bosanskohercegovački muslimani nemaju nikakve nacionalne svijesti, nemaju još izgrađene narodne svijesti, jer islam isključuje svako nacionalno osjećanje”. Od 1991. godine Institut za društvene znanosti u Zagrebu i drugim većim gradovima Hrvatske nosi ime “Ivo Pilar”.

BOŠNJAKE PROGLASILI HOMOSEKSUALCIMA

U novoj Kraljevini SHS štampa je preuzela ključnu ulogu u proizvodnji mržnje.

U Srpskoj reči pišu da vodstvo JMO-a, prvenstveno Mehmed Spaho, ruši državnu zajednicu, zavađa plemena i zaziva na krv i pogrome, zatim da su “spahinovci nelojalni, anacionalni i neiskreni”.

U tadašnjim beogradskim medijima Bošnjake se naziva “balijama, Azijatima, Ciganima, odrodima...” Prijeti se vodstvu JMO-a da “ne izazivaju i ne vređaju Srbe, koji su ih pustili da žive i da se pokaju, umesto da su im pokidali glave kada su se oslobodili”. U vezi s tim se napominje da je “osveta možda i nehumana, ali je katkad sveta”, pišu beogradske Novosti.

Zahtijeva se “nacionaliziranje muslimana”, to jest da se izjasne jesu li Srbi ili Hrvati.

Esad Zgodić to je ovako opisao: “Prvo su Bošnjake dehumanizirali, a formula te dehumanizacije bila je denacionalizacija.”

“Muslimani Bosne i Hercegovine ponižavani su ne samo etiketiranjem da su Azijati, nego ih se također stereotipno prikazivalo kao prevrtljive i nastrane”, piše Ivo Banac u svom djelu Nacionalno pitanje u Jugoslaviji.

Na kakvim predrasudama nastaje iskonska mržnja prema Bošnjacima, pokazuje pisanje srpskog autora Čedomila Mitrinovića. U knjizi Naši muslimani – studija za orijentaciju pitanja bosanskohercegovačkih muslimana (izdanje u Beogradu 1926) Mitrinović piše: “Karakter muslimana označava inercija, nepokretnost u svakom pogledu, lažljivost i hvalisavost, fatalizam, neobuzdano maštarenje i naročito senzualnost i kad se to dovede uvezu sa tvrđenjem biologije, da su homoseksualci slabiji od heteroseksualnih, a često i bez ikakve volje za život, u ovom tumačenju biologije može se naći neosporno tumačenje homoseksualnosti kod naših muslimana.”


Rasistički pamflet Čedomila Mitrinovića

Prema Mitrinoviću, “najgora značajka tog naroda je odbijanje poštenog rada”: “Muslimani su parazitski, skloni poslovnim neuspesima...” Mitrinoviću piše da je nužna njihova “socijalna deislamizacija”: “Ako proces deislamizacije muslimana ne bi uspio, stoji samo jedan odgovor, kratak jasan, neumoljiv. Guslar ga je prorekao i opevao a peva ga još i danas. Ponavljati ga ovdje nećemo jer ga znamo svi”, piše Mitrinović u ovom svom tada među Srbima vrlo popularnom djelu (str. 172). To bi rješenje, naravno, bio genocid ili preciznije istrebljenje Bošnjaka, zaključuje Ivo Banac.

I Esad Zgodić piše o tom rasističkom i genocidnom stavu: “I ovdje je (Mitrinović) do kraja razgovijetan: ili će se (naši muslimani) morati vratiti svojoj srpskoj narodnosti, pa se osjetiti da su među svojom braćom, iako vjerski različitom, ili će na različite načine morati nestati sa srpskih etničkih prostora.”

Psihijatar Jovan Rašković, koji je devedesetih bio vođa krajiških Srba u Hrvatskoj, izjavio je svojevremeno da “ključ za razumijevanje Muslimana njihova analna fiksacija”. Raškovića su Tuđman i Milošević ismijavali i na kraju ubili svojim političkim igrama.

SVE ILUZIJE SPALJENE SU NA PRAGU DEVEDESETIH

Život u miru, bez ubijanja, u komunističkoj Jugoslaviji, punih 47 godina trebao je donijeti nekakvo razumno ponašanje, ali su beogradski mediji devedesetih godina pokrenuli rasističke harange, novo trovanje konzumenata s golemim količinama mržnje protiv Bošnjaka, identično onima iz Kraljevine SHS. Čak se i jezik rasista nije promijenio. Bio je to uvod u nove pogrome i oružane akcije istrebljenja Bošnjaka.

“Devedesetih godina srpski intelektualci dodaju svojim tekstovima i govorima primjese rasizma”, piše Norman Cigar u knjizi Genocid u Bosni: “Jedan od njih Dragoš Kalajić, otvoreni desničar i rasist, piše za bosanske Muslimane da ‘ne pripadaju evropskoj porodici naroda’. Govoreći o porijeklu Muslimana u Jugoslaviji, Kalajić je tvrdio da su ‘u toku pet vekova, zadovoljavajući svoje seksualne nagone... osmanske vojske i upravljači pristigli iz bliskoistočnih i sjevernoafričkih bazara stvorili posebnu kvaziarapsku etničku grupu’.”

Taj svoj rasistički tekst Dragoš Kalajić objavio je u beogradskom sedmičniku Duga 13. septembra 1987. godine. Kalajić je pisao da “Muslimani kao i njihovi pustinjski preci mogu koristiti samo nomadska pljačkaška sredstva, da u toj pljački ne pokazuju ni najmanji stid koji je karakterističan za Evropljane u sličnim situacijama”. U svjetlu tuđinske muslimanske opasnosti Kalajić piše da “jedino krajnja sila može biti pravo rješenje”, pa je, pored opće mobilizacije energije Evropljana protiv bosanskih muslimana, “potrebno sačuvati jugoslovenske institucije, kao što su Državna bjezbjednosti i vojna sila JNA”.


Dragoš Kalajić iznad Maglaja tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu

Dakle, ovo je pisano gotovo pet godina prije vojnog pogroma Bošnjaka.

Stariji koji se sjećaju ovog rasističkog teksta znaju i da ovaj rasizam u vrlo tiražnoj Dugi nije izazvao veću zabrinutost u javnosti Bosni i Hercegovini.

Rasističke etikete za Bošnjake dolazile su sa svih strana. Srpski orijentalist Miroljub Jeftić tvrdio je da su svi Bošnjaci zapravo fundamentalisti. Budući da je ateiste Bošnjake bilo teško ugurati u tu skupinu, Jeftić u Dugi uvodi kategorije “sekularni islamski fundamentalizam” i “komunistički islam”. Je li nekoga od Bošnjaka Miroljub Jeftić možda izostavio iz ove jedinstvene gomile fundamentalista? Nemoguće. Svi smo tu!

Jeftić je u sedmičniku Intervju 15. septembra 1989. godine rekao da je “islam najznačajnija prijetnja Jugoslaviji”.

Mnogo ljudi sjeća se mitinga i nacističkih govora Slobodana Miloševića. Na tim skupovima rulja je pjevala: “Volimo te, Slobodane, jer ti mrziš muslimane”. Zabilježio je to u sedmičniku Danas crnogorski pisac Jevrem Brković.

Muhamed Hadžijahić piše u svom djelu Od tradicije do identiteta o jednom događaju u Drugom svjetskom ratu, tokom genocida u Foči: “Prije smaknuća jednog Bošnjaka muslimana koji im je govorio da je srpski rodoljub, ovako su mu odgovorili: ‘Što si bio Srbin, ti si kaljao srpsko ime jer si Turčin. Zato što si nam pomogao nećemo te mučiti.’ Strijeljali su ga umjesto da mu prerežu grkljan.”


Osuđeni ratni zločinci Biljana Plavšić i Radovan Karadžić

“Zar je, dakle, čudno što se u Evropi u drugoj polovici dvadesetog stoljeća pojavio jedan narod koji više nije htio biti ništa drugo nego svoj”, pitao je Ivo Banac.

Biljana Plavšić je još 1993. godine u novosadskom sedmičniku Svet izrekla rasističku tvrdnju: “Muslimani su genetski kvaran materijal i s generacije u generaciju se taj gen kondenzuje, postaje sve gori, diktira način razmišljanja i ponašanja, jer to je sve u genima usađeno.”

Gotovo je zaboravljeno da je upravo rasizam kriv za najgore količine mržnje, koje su proizvele zločine protiv čovječnosti i konačni vrhunac zla – genocid u Srebrenici.

SRPSKI RASIZAM KAO INSPIRACIJA SAVREMENIM ZLOČINCIMA

U maju 1992. godine na Skupštini bosanskih Srba Dragan Kalinić, kao Karadžićev pomoćnik, svježe prebjegli član Saveza reformskih snaga posljednjeg premijera SFRJ Ante Markovića, zahtijevao je rat i istrebljenje Bošnjaka. “Poznavajući naše neprijatelje (Bošnjake, op. a.) i njihovu podmuklost, i to do koje im se mjere ne smije vjerovati, dok ne budu fizički vojno uništeni i satrti, što očito pretpostavlja uklanjanje i likvidaciju ključnih ljudi, ne oklijevam opredijeliti se za rat”, izdeklamirao je ove rasističke zločinačke najave Kalinić.

U svojoj knjizi Proizvodnja rata Mark Thompson navodi rasističke ispade Riste Đoge, novinara TV Srne. Njegove uvrede nemoguće je svesti na objašnjenje ljudskim jezikom: “Vrijeđajući Muslimane ‘en masse’ i druge lojalne Vladi u Sarajevu, on svoju publiku podsjeća da su Muslimani apsurdne, smiješne, prirodne mete viceva. ‘Njihova’ patnja nije ljudska patnja.”


Dragan Kalinić, nekadašnji predsejdnik SDS-a, danas podržava Dodika

Posljednji američki ambasador u SFRJ Warren Zimmermann primijetio je: “Oni koji uvjeravaju da su ‘drevna balkanska neprijateljstva’ odgovorna za nasilje koje je iznenadilo i razorilo Jugoslaviju zaboravljaju moć televizije u rukama zvanično izazvanog rasizma.”

Srpski pisac Vojislav Lubarda tvrdio je da Bošnjaci razumiju samo silu: “Kad su suočeni sa nečim što je jače od njih (kao što je jača osoba ili jača sila), oni postaju tako krotki kao janjad i neopisivo poslušni...”

“Srpska pravoslavna crkva je jačala privid da su Muslimani defektna ljudska bića”, zabilježio je Norman Cigar na osnovu mnogih izjava pravoslavnog sveštenstva.

“Koji je najkraći vic o Muji i Sulji? ‘Bili nekad Mujo i Suljo’”, pričalo se po salonima u Beogradu.

U samom cilju etničkog čišćenja krije se najgora vrsta rasizma i potreba za čistom nacijom i rasom na jednom prostoru.

U hrvatskim medijima devedesetih godina prošlog stoljeća javljaju se brojni huškački autori, pa i izvjesni don Ante Jurić govori o Muslimanima: “U njima je šatorski duh. Vidio sam ih oko Meke, divno lepršaju kao da će poletjeti sve do Bosne... Od islama ništa nismo dobili... Snaga mu je harem, nafta, fatalizam i ležanje, sve truhlo i zapaljivo...”

Tokom napuštanja prigradskih dijelova Sarajeva 1996. godine jedan je Srbin na TV-u dao izjavu: “Za svu srpsku nesreću krivi su Turci.” Uslijedila je reakcija turskog ambasadora u Bosni i Hercegovini, koji je zgroženo negirao bilo kakvu umiješanost njegove zemlje u “srpsku nesreću”.

Na srpskoj TV redovito se Bošnjake zvalo Turcima i balijama.

Čuveni novinar Ed Vulliamy svjedoči: “Za dvije godine nikad nisam čuo jednu uvredljivu primjedbu od Srbina prema Hrvatu... Muslimani su, pak, drugi slučaj, oni su ‘cigani’, ‘đubrad’, ‘kučke’, ‘životinje’... Opasnost od džihada bila je obična magla – koliko kao opasnost od podljudskih bića.”

“Bilo je slučajeva da se mogućnost da neko bude Musliman (Bošnjak) ili da čak ima nekog Muslimana u familiji smatralo sramotom među Srbima”, napisao je Norman Cigar i dodao primjer reagiranja beogradske bankarke Dafine Milanović: “Molim vas napišite, ja nisam Muslimanka, kao što glasine kažu. Svi su u mojoj familiji Srbi. Svako onaj ko sumnja trebalo bi da vidi moju krštenicu, krštenice mojih roditelja...” 

Velibor Ostojić, jedan od nekadašnjih lidera SDS-a u Bosni i Hercegovini, svojevremeno je rekao: “Svaki kutak srpske zemlje i sami Srbi su nebesko čudo i inspiracija i primjer svim drugim narodima i zemljama.” Ta vrsta propaganda stigle je do Andreasa Breivika u Oslo i Brentona Taranta na Novi Zeland koji su napravili najstrašnije zločine s ovim rasističkim pobudama.

Danas, u ovoj Bosni i Hercegovini, opet slušamo nove nastavke rasizma. Milorad Dodik dao je desetine rasističkih izjava o Bošnjacima. Najviše ljutnje izazvao je kada je na entitetskom TV kanalu RTRS Bošnjake nazvao “konvertitima” i “podaničkim narodom”.

Rasizam i mržnja koju rađa već nekoliko stotina godina ne prestaju. Sve ovo predugo traje.

Što reče jedan čovjek: “Mi se nećemo umoriti!”

Mi se nemamo pravo umoriti.