Jugoslovensko pitanje prolazilo je u toku prvog svjetskog rata kroz razne faze, a porazom i raspadom Austro Ugarske konačno Je i riješeno, iako ne u potpunosti, krajem 1918. godine formiranjem države Srba, Hrvata i Slovenaca. Jugoslovenska buržoazija je bila u toku Prvog svjetskog rata vrlo aktivna i nastojala je da ostvari ujedinjenje naših zemalja, u prvom redu radi obezbjeđenja svojih klasnih interesa.
Pored rada jugoslovenske emigracije i srpske vlade, na nacionalnom ujedinjenju su radili i jugoslovenski političari u Austro-Ugarskoj. U Majskoj deklaraciji (1917. g.) izražen je stav za ujedinjenjem zemalja u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, ali je naglašeno, zbog postojećih prilika, da to ujedinjenje treba da bude u okvirima Habsburške Monarhije. Na skupu jugoslovenskih političara u Zagrebu, početkom marta 1918. izraženo je vidno načelo na nacionalnog samoopredjeljenja i tražena na demokratskim temeljima uređena država Slovenaca, Hrvata i Srba.
Nijedna od jugoslovenskih pokrajina koje su bile u sklopu Austro-Ugarske nije pretrpjela veće gubitke u ljudstvu i materijalu u toku prvog svjetskog rata kao Bosna i Hercegovina. Jedno što je ona bila većim dijelom ratno područje, a drugo, i najvažnije, što je Austro-Ugarska uzela na odgovornost gotovo cio srpski narod u Bosni i Hercegovini za sarajevski atentat. Posljedice toga shvatanja bile su ogromne žrtve koje je podnio srpski narod ove zemlje. Oštrica je bila posebno upućena prema inteligenciji, a pogotovo prema pripadnicima Mlade Bosne.
Politički život u zemlji je zamro. Bosanski sabor se nije sastajao poslije sarajevskog atentata, a konačno je bio i raspušten u februaru 1915. godine. Izbijanjem revolucije u Rusiji 1917. godine došlo je ipak do popuštanja u cijeloj Monarhiji, pa se to u izvjesnoj mjeri osjetilo i u Bosni i Hercegovini. Aktivnost jugoslovenskog kluba u Beču i njegovog predsjednika dra Korošca dopirala je 1917. do Sarajeva. To je vodilo većem približavanju srpske i hrvatske inteligencije u pitanju jugoslovenskog ujedinjenja.
Kao predstavnici Hrvata su se isticali franjevci i disidenti u Bosanskom saboru (Džamonja, Jelavić i dr. Čabrajić), a oni su i aktivno radili na jugoslovenskom ujedinjenju. Srpski političari iz perioda Bosanskog sabora postepeno su se prikupljali i sa hrvatskim predstavnicima počinju sa aktivnijim radom na ujedinjenju. U Bosni i Hercegovini se znalo za rad jugoslovenske emigracije u zemlja-ma Antante, a u Jugoslovenskom odboru su bila tri predstavnika iz ove zemlje (dr N. Stojanović, D. Vasiljević i dr M. Srškić), Znalo se takođe za zaključke Krfske deklaracije.
Stanje u redovima muslimanskih političara bilo je suviše nesređeno i haotično. Jedan dio nekadašnje Muslimanske narodne organizacije sa Šerifom Arnautovićem na čelu bio je za saradnju sa Mađarima. Predsjednik Bosanskog sabora dr S. Bašagić bio je za autonomiju Bosne i Hercegovine. Mladi građanski političari u muslimanskiın redovima se još nisu bili politički afirmisali. Oni su se izjasnili za jugoslovensku orijentaciju i na njih će se računati prilikom formiranja Glavnog odbora Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu i Narodne vlade (dr M. Spaho, Hamid Svrzo i još neki drugi, srpski orijentisani politički ljudi))
...
Proboj solunskog fronta i istupanje iz rata Bugarske (krajem septembra 1918.) jasno su govorili da je raspadanje Austro-Ugarske gotova činjenica. Rad na ujedinjenju je ubrzavan. Na sastancima jugoslovenskih političara u Zagrebu početkom oktobra 1918. pristupilo se radu oko osnivanja Narodnog vijeća SHS kao jedinog legitimnog predstavnika Južnih Slovena sa područja Austro-Ugarske.
Pripreme za ovaj sastanak su vršene još u septembru 1918. g. Pošto je izrađen Pravilnik o radu Narodnog vijeća SHS, pristupilo se izboru članova Vijeća po pokrajinama. Bosni i Hercegovini je pripalo 18 predstavnika. Pitanje učešća muslimanskih predstvnika u Narodnom vijeću trebalo je da se riješi sporazumno izmedu bosansko-hercegovačkih Srba i Hrvata. Vojislavu Šoli je iz Zagreba javljeno od strane ini ijativnog odbora: Prema priloženom molimo Vas da se stavite u sporazum sa vašim istomišljenicima, te izaberete srpske izaslanike za konstituirajuću skupštinu Narodnog vijeća SHS. u Zagrebu. Muslimane nijesmo uvrstili u nijednu grupu. U tome pogledu neka se Hrvati i Srbi sporazume s njima i između sebe.
Isti takav poziv dobio je i dr. Jozo Sunarić, predstavnik bosansko-hercegovačkih Hrvata. Od 36 mjesta u Središnjem odboru Narodnog vijeća SHS Bosni i Hercegovini pripalo je 9 mandata. Muslimanski predstavnici su naknadno kooptirani. Oni su dali izjavu da pristaju uz načela Zagrebačke rezolucije od marta 1918. u kojoj je sadržano načelo bezuvjetnog narodnog samoopredjeljenja i ujedinjenja svega naroda Srba, Hrvata i Slovenaca u nezavisnu na demokratskim temeljima izgrađenu narodnu državu.
Na sastanku Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS u Zagrebu, 17, 18, i 19. oktobra 1918. godine došlo je do izbora njegovog predsjedništva i izdana je deklaracija o temeljnim zahtjevima.
Po povratku bosansko-hercegovačkih predstavnika iz Zagreba formiran je Glavni odbor Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu i postavljena Narodna vlada koja je bila odgovorna, u prvom redu, Glavnom odboru Narodnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu. O tome je obaviješten Središnji odbor u Zagrebu. To je učinjeno te je riješeno da Glavni odbor Narodnog vijeća u Sarajevu vlada preko svojih povjerenika. Prvi akt Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu sastojao se u zahtjevu koji je postavljen generalu Sarkotiću, zemaljskom poglavaru, da se izvrši puna amnestija političkih osuđenika koji su pušteni na slobodu 1. novembra 1918.
Zna se da je general Sarkotić radio živo na spasavanju Monarhije na trijalističkim osnovama a kada mu to nije pošlo za rukom, vršio je pripreme da preda vlast Narodnom vijeću. On se 29. oktobra 1918. obratio činovničkom sparatu, na njega je apelovao da održi red i mir u zemlji. Do primopredaje vlasti došlo je 1. novembra 1918. kada je general Sarkotić, okružen generalitetom i članovima Zemaljske vlade, predao vlast predstavnicima Narodnog vijeća. Postupljeno je po svim propisima kurtoazije. U nedjelju, 3. novembra 1918. godine, prva narodna vlada Bosne i Hercegovine preuzela je vlast u svoje ruke.
Vladu Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu pored predsjednika Atanasija Šole koji je direktno iz travničkog zatvora došao na taj položaj, sačinjavalo je pet Srba, četvero Hrvata i jedan musliman. Članovi Narodne vlade bili su povjerenici Glavnog odbora Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu. I Narodna vlada se obratila činovničkom aparatu tražeći od njega punu podršku u obezbjeđenju reda i mira u zemlji.
Već 4. novembra 1918. došlo do sastanka predstavnika Glavnog odbora Narodnog vijeća sa komandantom Druge srpske armije, vojvodom Stepom Stepanovićem, u blizini Višegrada i traženo je da se hitno uputi u Sarajevo srpska vojska. Šestoga novembra su prve jedinice srpske vojske stigle u glavni grad Bosne i Hercegovine. Jedino redovna srpska vojska, koja je bila disciplinovana i pod čvrstom komandom, mogla je da garantuje postojeći društveni poredak. Zbog toga su preduzimane hitne mjere da se srpska vojska što prije otpremi u unutrašnjost zemlje.
Najprije je trebalo da srpske trupe zaposjednu najugroženiji dio zemlje, a to je bila pogranična oblast Bosne Hercegovine prema Srbiji i Crnoj Gori lako je traženo od vojvode Stepanovića da se komitske jedinice ne upućuju na bosansko-hercegovački teritorij, to je ipak došlo do probijanja neredovnih crnogorskih komitskih odjeljenja u istočnu Hercegovinu i do opšte nesigurnosti u toj oblasti.
Narodna vlada se obratila komandantu sarajerskog odreda srpske vojske 8. novembra 1918. sa zahtjevom: Načelno vlada je za to, da se u Bosnu i Hercegovinu uvede malo veći broj trupa, te da se izvede obezbjeđenje željeznice, industrije, pojedinih centara, kao i državne i privatne imovine...
U pitanju vojne sile, njenog formiranja u jugoslovenskim zemljama koje su bile u sastavu Austro-Ugarske kao i dolasku srpske vojske u Bosnu i Hercegovinu došlo je do ozbiljnih razmimoilaženja između Narodnog vijeća u Sarajevu i Središnjeg odbora NV u Zagrebu. Postojao je zaključak centralne vlade NV u Zagrebu da se formira vojska od domaćeg stanovništva, od jugoslovenskih vojnika koji su bili u austrougarskim armijama i koji su se povlačili u domovinu.
Treba podvući da nije bilo moguće formirati solidnu vojnu silu od pripadnika vojske koja se raspadala i koji nisu bili raspoloženi da se bore ni za čiji račun. Pored ostaloga, u Zagrebu je postojao i vojni odsjek za Bosпu i Hercegovinu. U Sarajevo su bili upućeni generalštabni oficiri bivše austrougarske vojske jugoslovenskog porijekla da formiraju tzv. treće vojno područje na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Ovi oficiri, a među njima su bila i dva generala, stigli su u Sarajevo 9. novembra. U redovima Glavnog odbora Narodnog vijeća i Narodne vlade nije se uopšte po mišljalo na formiranje neke posebne vojske. Nije bilo govora o tome da se, pored postojanja srpske vojske i njene aktivnosti u zemlji, formira i vojska Narodnog vijeća.
Jasno je da je položaj srpske vojske na teritoriju Bosne i Hercegovine bio vrlo siguran i povoIjan, a da pokušaji formiranja narodne vojske u Bosni i Her cegovini, uostalom kao i u ostalim područjima jugoslovenskih zemalja koje su bile u sastavu Austro-Ugarske, nisu uspijevali. Obezbjeđenje postojećeg društvenog poretka mogla je da stvori jedino redovna vojna sila kakva je u tom momentu bila srpska vojska. Ona se postepeno učvršćivala u Bosni i Hercegovini i njen uticaj na prilike u zemlji je rastao.
Raspoloženje širokih slojeva stanovništva prema novoj situaciji i prema srpskoj vojsci bilo je povoljno. Ono se manifestovalo u raznim vidovima, a posebno u svečanim dočecima koji su priređivani srpskim oficirima i cijeloj vojsci. Postavlja se pitanje do koje je mjere mogla srpska vojska putem svoje Vrhovne komande i njenog predstavnika u Bosni i Hercegovini, komandanta Druge armije vojvode Stepanovića, poslužiti u političke ciljeve srpske vlade.
U cilju prikupljanja podataka, objašnjavanja političke situacije i pridobijanja javnog mišljenja za stvar Srbije trebalo je da posluže dva istaknuta predstavnika Srbije, I to general Božidar Terzić i Milan Pećanac. Oba su imala prvenstveno politički zadatak i bili su upućeni od srpske Vrhovne komande u Bosnu i Hercegovinu.
Javila se ideja o potrebi neposrednog ujedinjenja Bosne i Hercegovine sa Srbijom i sa njom zajedno do ujedinjenja u zajedničku jugoslovensku državu. Ideja o ujedinjenju Bosne i Hercegovine sa Srbijom vidno je došla do izražaja u dobrom dijelu Bosne (Bosanska krajina) i jednom dijelu Hercegovine. Ova ideja nije bila strana srpskom narodu u Bosni i Hercegovini i dolazila je ranije do izražaja, posebno u ustancima od 1875-18782 godine.
Austrougarska okupacija je onemogućila njeno ostvarenje, ali ona nije bila napuštena. Srpsko građanstvo je za tu ideju bilo raspoloženo, ali su njegovi predstanici u Glavnom odboru Narodnog vijeća i u Narodnoj vladi bili u tom pitanju vrlo oprezni i vodili su računa o nacionalnoj posebnosti Bosne i Hercegovine. Vodilo se računa o stavu i raspoloženju Hrvata u Narodnom vijeću.
Računalo se da će se muslimani lakše pridobiti za ovu ideju. U Glavni odbor ušlo je kooptiranjem nekoliko istaknutih Srba muslimana koji su u toku rata stradall i bill progonjeni od Austro-Ugarskih vlasti (Smail-aga Ćemalović i drugi). O raspoloženju srpske vlade i srpske vrhovne komande zna se sada nešto više iz Instrukcija koje su date generalu Terziću. Kada se ima u vidu da se predsjednik srpske vlade Nikola Pašić u januaru 1918. bavio mišlju o dezaneksiji Bosne i Hercegovine i radio na tome da to priznaju savez ničke vlade, onda je jasno da se u srpskoj vladi radilo na tome da još u toku novembra 1916. dođe do izjava o priključenju Bosne i Hercegovine Srbiji, pa da onda Srbija, koja je već bila proširena priključenjem Bačke, Banata, Baranje, Srema, (25. novembra) Crne Gore (26. novembra), bude snažnija pri pregovorima sa Narodnim vijećem u Zagrebu u pitanjima stvaranja zajedničke države.
To se jasno vidi iz odgovora vojvode Mišića, načelnika srpske Vrhovne komande, generalu Terziću, 20. novembra 1918: Od velikoga opšte srpskog interesa bilo bi, ako bi se Bosna Hercegovina što pre izjasnile za ujedinjenje sa Srbijom, kako je to već učinila Dalmacija. Najbolje bi bilo, ako bi to poteklo od same bosanske vlade, i ako bi ona izdala jedan javan manifest, da se ujedinjuje sa Srbijom. U ovome pogledu možet raditi sa potrebnim taktom diskrecijom. Gledajte, da sa izvjesnom delikatnošću govorite jedino sa Šolom o ovome pitanju dok ne stigne vladin delegat koji će uskoro biti određen.
U ovlaštenju koje je dato generalu Terziću, 8. novembra, govorilo se o njegovoj misiji u svojstvu izvanrednog izaslanika Vrhovne komande na teritoriju Bosne, Hercegovine i Dalmacije. On je imao da reguliše sva pitanja vojne prirode, formiranja suvozemne vojske u dogovoru s Narodnim vijećem, Narodnom Vladom i ostalim vlastima.
O svojoj misiji ostavio je general Terzić zabilješke vojvodi Mišiću, 29, novembra: Odnosno želje Vrhovne komande, da Bosanska vlada proglasi Ujedinjenje sa Srbijom, prilike današnje u Bosni i Hercegovini upućuju Vladu na veliki takt i obazrivost, te da se ne prenagli u ovom pogledu, naročito iz obzira prema Hrvatima kojih ima i u Narodnoj vladi u Sarajevu; većina Hrvata je za to ujedinjenje. Prvi korak je već već učinjen davanjem sviju skladišta i spreme na upravu srpskoj vojsci. Moglo bi se to onda i silom izvesti ali se bojim komplikacija Muslimani su za nas i priznaju dinastiju Karađorđevića izjavili su da će biti lojalni građani.
Iz jednog izvještaja vojvode Stepanovića vidi se takode da je i on nešto radio na ujedinjenju Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Izvještavajući vrhovnu komandu 6. novembra, na dan ulaska srpskih trupa u Sarajevo, o sastanku sa predstavnicima Narodnog vijeća, Stepanović javija da su punomočnici bili malo uznemireni stavom Narodnog veća u pogledu ujedinjenja sa Srbijom, jer su se bojali da protivnici njihovi to ne upotrebe kao znak invazije. „Pored generala Terzića, iskusnog vojnog komandanta i političara, u Bosnu i Hercegovinu je trebalo uputiti i posebnog delegata srspke vlade. Izbor je pao na Milana Pećanca. On je trebalo da na licu mjesta vidi i prouči prilike, obnovi poznanstva i vidi se sa ljudima. Uputstvo bi dobio onde. Ako se slažete, javite odmah; tako isto, ako imate što naročito preporučiti.“
Dr Milan Pećanac se javio Lj. Jovanoviću, ministru unutrašnjih djela srpske vlade, iz Zagreba, 20. novem bra 1918. i obavijestio ga o političkoj situaciji u Dalmaciji. Po njegovoj ocjeni, postojalo je raspoloženje za ujedinjenje u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini sa Srbijom. Karakteristična su njegova zapažanja da je potrebno to više srpske vojske za izvršenje ujedinjenja sa Srbijom. Pećanac na kraju izvještaja dodaje da ne odlazi u Banju Luku kao što je to bio javio po kuriru. Nije isključeno, međutim, da je on ipak dolazio u Banju Luku kao centar odakle se živo radilo na ujedinjenju sa Srbijom.
Do odlučnijih i otvorenih stavova u pitanju ujedinjenja Bosne i Hercegovine sa Srbijom došlo je u Bosanskoj Krajini i nekim drugim mjestima. Pada u oči da je pokret za ujedinjenje sa Srbijom imao svoje središte u Banjoj Luci u centru Bosanske krajine, gdje su bile suviše žive tradicije ustanka u Bosni krajem turske vladavine (1875-1878), kada je došlo do proglašenja ujedinjenja sa Srbijom.
U toj oblasti je bio neubično jak uticaj Petra Kočića, najzad, tamo je bilo suviše oštro izraženo nezadovoljstvo Austro-Ugarskom upravom zbog neriješenih agrarnih odnona. S druge strane, u Banjoj Luci je bila vrlo snažna srpska buržoazija koja je bila nosilac razvoja grada. Ne treba zaboraviti da je u Banjoj Luci održan jedan značajnijih sudskih procesa srpskoj inteligenciji od strane Austro-Ugarskog režima.
Srpska buržoazija odudarala je od Narodne vlade Narodnog vijeća, bila je opozicija koja se sa novim režimom gotovo ni u čemu nije slagala. Narodno vijeće Banje Luke se smatralo nečim posebnim, nije priznavalo Narodnu vladu i vodilo je posebnu politiku. U toj nezadovoljnoj sredini sa politikom Narodne vlade javila se Ideja o potrebi što hitnijeg proglašenja ujedinjenja Bosne i Hercegovine sa Srbijom.
Karakteristično je da su zaključci narodnih vijeća, gradskih uprava i skupština gradova donošeni ne u ime srpskog naroda u Bosni i Hercegovini već u ime cjelokupnog stanovništva bez obzira na vjeru i pleme. Ovi zaključci su argumentisani anarhijom koja je postojala i potrebom zavođenja reda i sigurnosti. Smatralo se da red može uspostaviti jedino srspka vlada i njeni organi, čija je redovna vojna sila mogla biti garant za obezbjeđenje građanskog mira. I taj fakat je bio od nemale važnosti pri odlučivanju pojedinih Narodnih vijeća prilikom donošenja odluka o ujedinjenju sa Srbijom.
Tako su 27. novembra 1918. godine ujedinjenje Bosne i Hercegovine sa Srbijom proglasila slijedeća Narodna vijeća: Bihać (sa okruzima), Dubica, Bos Krupa, Novi Sanski Most, Prijedor, Zvornik, Prnjavor, Tešanj, Klašnica zatim 28. novembra, Bijeljina, Kulenvakuť, Ključ, Gračanica, Jajce, Maglaj, Teslić. Višegrad, Glamoč, Bos Petrovac, Bos Kostajnica pa 30. novembra Srebrenica onda 1. decembra Zavidovici, Modriča, Livno, 2. decembra Varcarvakuf a trećeg decembra Jablanica, Žitomislić, Vlasenica, Trebinje i Foča.
Bihaćki i banjolučki okrug su u većini izvršili svečano proklamovanje ujedinjenja Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Sama Narodna vlada i Glavni odbor Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu nisu donijeli sličnu odluku, po svoj prilici zbog političkog oportuniteta. Veze sa centralnom vladom Narodnog vijeća u Zagrebu nisu prekidane.
Predstavnici Bosne i Hercegovine stigli su na savjetovanje u Zagreb 24. novembra, gdje je trebalo konačno odlučiti o stvaranju zajedničke države. Prvog decembra 1918. proglašeno je u Beogradu ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima pregovora u Zagrebu i Beogradu došlo je do iznenadnog akta srpske vlade kojim se obustavlja cjelokupna akcija rada na ujedinjenju Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Kako je do toga došlo i iz kojih razloga, ne može se utvrditi iz dosad poznate arhivske građe.
Srpska vlada je preko štaba Druge armije saopštila Narodnoj vladi, 19. novembra (2. decembra) telegrafsko naređenje Kraljevske srpske vlade u Beogradu od istoga dana prema kome treba i dalje da ostane upravljanje od strane Narodne vlade u Sarajevu kao i dosada u čitavoj zemlji sve dok u tome pogledu ne stigne novo naređenje. Prema tome, državni akt o ujedinjenju Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu državu presjekao je sve ranije pokušaje stvaranja posebnih odnosa Bosne i Hercegovine sa Srbijom.
