Rođen je 1840. godine u Votkinsku u velikoj porodici Ilje Petroviča Čajkovskoga, inženjera rudarstva i Aleksandre Andrejevne. Od ranog djetinjstva bio je u doticaju s muzikom te pokazuje izuzetnu nadarenost, a vrlo je rano naučio i francuski i njemački jezik. Djetinjstvo je obilježila selidba porodice iz Votkinska u Moskvu 1848. godine, zatim samo mjesec dana kasnije u Sankt Peterburg gdje je krenuo u školu i počeo učiti klavir, te u ljeto 1849. godine u Alapajevsk. Majka ga već sljedeće godine šalje u internat u Sankt Peterburg gdje se pripremao za pravni fakultet. Godine 1852. cijela se porodica ponovno seli u Sankt Peterburg, a 1854. godine Čajkovskomu umire majka uz koju je bio jako vezan.

Čajkovski i u školi ostaje u dodiru s muzikom. Škola je naime sponzorirala koncerte prvorazrednih glazbenika, a učenicima omogućavala poduku pjevanja i sviranja te su imali pristup Sankt Peterburškom glazbenom životu. Čajkovski je tako pjevao u horu i bio solist u izvedbama sakralne muzike, a neko vrijeme i horovođa te je u tom razdoblju i komponirao. U bavljenju muzikom podržavala ga je tetka, s kojom je proučavao Don Giovannija i druge opere, kao i profesor pjevanja Luigi Picciolli te pijanistički virtuoz Rudolf Kündinger. Nakon završenog fakulteta 1858. godine stupa u službu u Ministarstvo pravosuđa te u to vrijeme učestvuje u vrlo bogatom muzičkom životu posjećujući pozorišta, balet i opere. Godine 1860. sestra Saša udaje se i seli u Ukrajinu ostavivši braću Anatolija i Modesta pod mentorstvom Petra Čajkovskoga. U ljeto 1861. godine Čajkovski putuje Evropom kao prevodilac jednom od poslovnih kolega svoga oca. To je bilo prvo od mnogih takvih putovanja koja su potvrdila i učvrstila kompozitorove veze s Evropom i evropskom muzikom. Iako je imao namještenje, želja Čajkovskoga za bavljenjem muzikom postaje sve snažnija te počinje polaziti nastavu teorije koju organizira Rusko muzičko društvo, osnovano 1859. godine, prvenstveno kao koncertna organizacija, a kasnije organiziraju i muzičke poduke za javnost. Godine 1862. Društvo osniva „novu školu“, odnosno Sankt Peterburški konzervatorij koji Čajkovski iste godine, nakon što je napustio službu u Ministarstvu, upisuje.

Na Konzervatoriju je, osim muzičke teorije i kompozicije, učio klavir te flautu i orgulje. Glavni profesor bio mu je Anton Rubinstein, od kojega se Čajkovski naučio disciplini komponiranja, iako je svoga profesora kao kompozitora prezirao. Na studiju upoznaje Hermana A. Larochea koji je kasnije „nesebično propagirao njegova djela“ i čiji izvještaji su nezaobilazni i gotovo jedini izvori koji nam svjedoče o Čajkovskom za vrijeme studija. Zasigurno zapanjuje brzina njegovog sazrijevanja kao kompozitora za vrijeme studija na Konzervatoriju, u razdoblju od pet godina napredovao je od studentskih vježbi do majstorskih djela te Čajkovski završava Konzervatorij kao potpuno oblikovan kompozitor. Do kraja studija mnoga su njegova djela bila izvedena u javnosti (primjerice gudački kvartet), a dolazi do izražaja i njegova snažna osjetljivost na riječi očitujući se u njegovoj privrženosti književnosti i pozorištu. Iz njegovih djela tog razdoblja može se zaključiti kako je već u to vrijeme odlučio pomiriti poglede o nacionalnoj ili međunarodnoj muzici koji su dijelili ruski muzički svijet u to vrijeme.

Godine 1865. Nikolaj Rubinstein, brat Antona Rubinsteina, dolazi iz Moskve u Sankt Petersburg u namjeri da nađe profesora muzičke teorije koji bi držao poduke iz muzike slične onima koje su se u Sankt Petersburgu održavale prije osnutka Konzervatorija. Ponudio je mjesto Čajkovskomu koji prihvata ponudu te odlazi u Moskvu u januaru 1866. godine, a u septembru 1866. Moskovski konzervatorij počinje s radom. U narednom razdoblju život Čajkovskoga obilježen je sigurnom profesionalnom pozicijom te prilagodbom moskovskom životu.

Također, u to vrijeme susreće se s Balakirevim i drugim članovima „Petorice“. Programsko djelo, Fatum (pisano 1868. godine) učvrstilo je kontakte između Balakireva i Čajkovskoga pa Čajkovski na poticaj Balakireva piše uvertiru Romeo i Julija te kasnije uvertiru Oluja i Manfred simfoniju. Kao kompozitor se u ovom razdoblju iskušava u gotovo svim važnim muzičkim vrstama, a veliku podršku svakako mu je davao Nikolaj Rubinstein, koji se, zajedno s orkestrom moskovskog ogranka Ruskog glazbenog društva, stavio kompozitoru na raspolaganje. Među kompozitorovim znancima bili su i Petar Jurgenson, glavni izdavač njegovih djela koji ga je finansijski pomagao tokom cijelog života, zatim Nikolaj Kaškin, koji je kao muzički kritičar bio pristaša Čajkovskoga u štampi, a ubrzo su se Čajkovskome na konzeratoriju pridružuju njegovi kolege sa studija, Herman Laroche i Nikolaj Gubert.

Čajkovski je uživao velik ugled u Moskvi, no život koji je vodio nije bio poticajan za komponiranje. Pet godina je tražio mirno mjesto kamo bi se preselio iz stana Nikolaja Rubinsteina koji je bio mjesto sastajanja profesora konzervatorija i nije mu pružao mir koji je Čajkovski priželjkivao. Mučili su ga i finansijski problemi koji su ga prisiljavali da svoje prihode dopuni prijevodima i aranžmanima, a njegova nesigurnost kod poučavanja izazvala je, uprkos njegovom ugledu, mnogo prigovora o nerealnosti njegovih zahtjeva te razdražljivom postupanju s učenicima. Unutar prvih deset godina provedenih u Moskvi Čajkovski je komponirao brojna djela, među njima tri simfonije, tri gudačka kvarteta i svoju prvu operu Vojvoda, a 1874. je napravio Prvi koncert za klavir i orkestar. Godine 1877. Čajkovski se oženio Antoninom Ivanovnom Mijukovom. Zajednički život je trajao svega nekoliko mjeseci, no razvod je odobren tek 1881. godine.

Konstantno u finansijskim problemima, Čajkovski je čak i kad je imao visoke prihode trošio previše te mu je Pjotr Jürgenson često morao slati dodatna sredstva. Bio je nezadovoljan vremenom koje je morao odvojiti od komponiranja kako bi podučavao, a njegovo nezadovoljstvo, uprkos zahvalnosti, bilo je najviše usmjereno prema Nikolaju Rubinsteinu, djelomično zbog malih sukoba koji su imali (vezano uz Prvi klavirski koncert koji je kompozitor htio posvetiti Rubinsteinu, no on ga je grubo iskritizirao), a djelomično zbog rada na konzervatoriju na koji je Čajkovski na neki način bio prisiljen kako bi se uzdržavao.

Stoga Čajkovski 1877. godine kada je, zahvaljujući pokroviteljstvu Nadežde von Meck, postao finansijski neovisan, prestaje raditi na Konzervatoriju. Nadežda von Meck bila je bogata udovica koja je svojim pokroviteljstvom pomagala mnoge ruske umjetnike. U mladosti je naučila svirati klavir te je dobro poznavala klasični repertoar i još za vrijeme muževljevog života finansijski je podupirala i promovirala mlade muzičare, od kojih je neke i trajno zaposlila. Tako je jedno vrijeme u njenoj je kući kao učitelj muzike njenih kćeri bio i francuski Kompozitor Claude Debussy, a jedan od njenih štićenika bio je i Iosif Kotek, prijatelj i bivši učenik Čajkovskoga. Von Meck je pisala kompozitoru naručivši neka djela za violinu i klavir za izvođenje u njenom domu. Nastavili su se dopisivati te je nakon nekog vremena von Meck Čajkovskomu odredila rentu od 6.000 rubalja godišnje što je bila prilično velika svota te je Čajkovski mogao napustiti konzervatorij i posvetiti se samo komponiranju. Njihovo dopisivanje trajalo je više od 14 godina, ali je bilo određeno uvjetom koji je postavila von Meck, da se nikada ličnu ne susretnu. Čajkovski je sa svojom pokroviteljicom komunicirao vrlo otvoreno te su nam ta pisma jedan od važnih izvora o njemu. Nadežda von Meck imala je snažan utjecaj na kompozitora koji je jako držao do njenog mišljenja te ga je ona ohrabrila da nastavi komponirati nakon loših kritika Pete simfonije.

Nekoliko mjeseci krajem 1877. i početkom 1878. godine, Čajkovski je putovao Evropom te je u tom periodu završio svoja dva velika djela započeta prije ženidbe. Četvrtu simfoniju posvetio je svojoj pokroviteljici, Nadeždi von Meck. U četvrtom stavku Simfonije nalazimo jedan od vrlo rijetkih primjera doslovnoga citata u djelima Čajkovskoga, a riječ je o staroj ruskoj narodnoj pjesmi „U polju je stajala breza“. Drugo djelo je opera Evgenij Onjegin, napisana na libreto kompozitora i Konstantina S. Šilovskoga prema istoimenom romanu u stihovima Aleksandra Sergejeviča Puškina. Uskoro se kompozitor posvećuje dvama novim djelima: Koncertu za violinu i orkestar u D-duru te Sonati za klavir, a nakon toga napisao je Album za mladež posvećen njegovom rođaku, Bobu Davidovu, i Šest romansi. U tom razdoblju Čajkovski je pisao i sakralnu muziku: Liturgiju sv. Ivana Zlatoustog (1878. godine), Večernju molitvu časoslova (1881. godine) te Devet sakralnih komada (dovršeno 1885. godine).

Nakon što je 1878. i službeno prestao raditi na Konzervatoriju, Čajkovski je živio nomadskim životom često putujući Rusijom i Evropom. U narednih nekoliko godina bavio se vrstom orkestralne suite jer je, kako je pisao svojoj pokroviteljici, u suiti osjećao slobodu od granica koje su postavljala pravila i tradicija. Godine 1879. Čajkovski je napisao Drugi koncert za klavir i orkestar te ga posvetio Nikolaju Rubinsteinu, što se na neki način može smatrati pokušajem kompozitora da se iskupi za svoj iznenadni odlazak s Konzervatorija te da se izmiri s Rubinsteinom nakon neslaganja vezanog uz Prvi klavirski koncert. Godine 1881. Nikolaj Rubinstein umire, a Čajkovski mu posvećuje klavirski trio, djelo za sastav isti kao sastav u drugom stavku drugog Klavirskog koncerta gdje violina solo i violončelo solo prate klavir oponašajući tako barokni concertino. Godine 1878. kompozitor dovršava operu Djevica orleanska, a od 1881. do 1883. piše operu Mazeppa.

Zasitivši se stalnih putovanja i zaželjevši imati stalno mjesto za život, Čajkovski je 1885. godine unajmio kuću na imanju Majdanovu, u Klinu. Ta je godina bila jedina u razdoblju od 1869. pa do njegove smrti koju je cijelu proveo u domovini. U narednom razdoblju radio je na Moskovskom konzervatoriju, ali ne kao profesor. Njegove dužnosti su bile posredovanje u osjetljivim pitanjima između direktora i osoblja Konzervatorija i učestvovanje na ispitima. Počeo se baviti i dirigiranjem te je kao dirigent išao na mnoge turneje, dirigirajući većinom svoja vlastita djela, ali i mnoga druga. Godine 1884. bio je odlikovan odličjem Reda sv. Vladimira te je bio pozvan na audijenciju kod cara, a 1888. car Aleksandar III dodijelio je Čajkovskome doživotnu penziju. Te iste godine Čajkovski je napisao Petu simfoniju koja je praizvedena u Sankt Peterburškom Mariinskom teatru, a bila je ocijenjena vrlo različitim kritikama. Kompozitor je sarađivao i s Ivanom Vsevolozskim, direktorom Carskih kazališta, koji ga je podržavao promoviranjem njegovih scenskih djela u pozorištima. Tako ga je 1886. godine, kada se službeni baletni kompozitor povukao iz pozorišta, povezao s poznatim koreografom Mariusom Petipom.

U svojim posljednjim godinama Čajkovski je bio uključen u društveni život više nego prije, prihvatao je razne angažmane, a i pisao je novom lahkoćom. Operu Pikova dama (1890), napisanu na libreto po Puškinovom romanu, završio je u samo 43 dana, a balet Trnoružica (1889) u 40. Godine 1890. Čajkovski je primio pismo Nadežde von Meck s kojim mu je poslala godišnji iznos pokroviteljstva za godinu unaprijed te u kojem mu je napisala kako zbog bankrota nije više u mogućnosti slati mu potporu. Čajkovski je 1893. napisao Treći klavirski koncert. Originalno je kompozitor pisao simfoniju u Es-duru, no kasnije je jedan od stavaka preradio u klavirski koncert. Prvo izdanje iz 1894. godine (nakon smrti) sastojalo se samo od tog jednog stavka, Allegro brillante. Preostala dva stavka simfonije je preradio njegov bivši učenik i prijatelj, Sergej Tanejev, u kompoziciju za klavir i orkestar, Andante i Finale. Svoju šestu, zadnju, simfoniju Čajkovski je napisao 1893. Dirigirao je praizvedbom 28. oktobra 1893. godine, a umro je samo devet dana kasnije, 6. novembra. Pretpostavlja se da se zarazio kolerom popivši neprokuhanu vodu.

Tekst je pripremljen na temelju diplomskog rada Ozane Tikvice "Petar Iljič Čajkovski i njegov koncert za violinu i orkestar u D-duru", Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu, 2019.