Ko će školovati generacije koje dolaze?

Za društvo modernoga vremena kažu da je utemeljeno na obrazovanju te da baš od njega zavisi budućnost društva i da je novac utrošen u školovanje najbolja investicija. A još je Erazmo Roterdamski, čuveni mislilac iz doba renesanse, kazao kako najveća nada svake zemlje leži u primjerenom školovanju mladih. I teško da bi mu se moglo šta prigovoriti jer je sasvim očigledno da između stepena razvijenosti jednog društva i kvalitete njegovog školskog, ali i šireg obrazovnog sistema, postoji jasna i čvrsta uzročno-posljedična veza.

Što su društva razvijenija, više vode brigu o učenicima, studentima, nastavnicima, školama, fakultetima, nastavnim programima, metodama rada, uvijek tragajući za kvalitetnijim rješenjima, koja će više odgovarati izazovima koje pred njih stavljaju stalne društvene promjene. S druge strane, što je sistem školstva dinamičniji i progresivniji, cjelokupno društvo spremnije dočekuje ekonomske, političke, klimatske, zdravstvene i sve druge turbulencije. Pritom valja imati u vidu da se uz konvencionalni obrazovni sistem razvijaju i mnogi drugi važni segmenti javnog života, od stručnih i naučnih instituta, istraživačkih programa, preko izdavačke djelatnosti do kulturnih ustanova i, na koncu, kvalitetnih i društveno-odgovornih medija, što sve zajedno čini jednu široku platformu na kojoj se nove generacije razvijaju, odgajaju i pripremaju da preuzmu ulogu onih koji donose odluke u ime cjelokupnog društva.

Većina zemalja Balkana posljednjih se godina suočava s posebnim problemom, a to je sve manja zainteresiranost mladih da se upisuju na nastavničke fakultete i na taj način nakon završetka formalnog školovanja ostanu u obrazovnom procesu kao učitelji i nastavnici te tako u svojoj sredini osiguraju produžetak ove esencijalne djelatnosti. Manjak interesiranja sasvim je očekivan i razumljiv, budući da u vremenu savremenih tehnologija, otvorenih granica i mogućnosti globalnog rada i zapošljavanja mlad obrazovan čovjek ima priliku raditi za velike međunarodne kompanije za mnogo veću plaću od one koju može dobiti u domaćem javnom sektoru, radeći za društvo koje ga je školovalo.

Takva je situacija u svim zemljama Balkana, a moglo bi se reći i cijelog evropskoga juga, od Grčke i Bugarske do Španije i Portugala, jer i njihova omladina mnogo više može zaraditi u stranim kompanijama nego radeći za vlastitu domovinu. Zbog toga sve ove države, budući da imaju mogućnost kroz institucije samostalno donositi i provoditi strategije kojima će, ako ništa, usporiti slabljenje školstva kao važnog društvenog oslonca, različitim programima subvencioniranja i stipendiranja tzv. “deficitarnih zanimanja”, nastoje ponuditi što bolje uvjete mladim stručnjacima, zadržati ih i tako odbraniti svoje dugoročne interese.

Mladi ljudi u našoj zemlji, zahvaljujući modernim tehnologijama koje im svjetske trendove čine lahko dostupnima, individualno ne zaostaju za svojim vršnjacima u najrazvijenijim zemljama. Sve više njih dobro rukuje informatičkim sistemima, sve bolje govore strane jezike i postaju konkurentni na međunarodnom tržištu rada, tako da se iz godine u godinu sve teže vide u domaćem javnom sektoru, a posebno u školstvu, koje im je u materijalnom smislu daleko manje privlačno. Podaci nam govore da je interes za upis na nastavničke fakultete u opadanju. Već se nazire manjak nastavnika informatike, matematike i fizike, a onda hemije i biologije, jer stručnjaci u ovim oblastima radno mjesto pronalaze u različitim granama industrije, uglavnom izvan zemlje.

A bosanskohercegovačko društvo ima još jedan problem, koji je izraženiji i dugoročno opasniji nego u drugim zemljama regije. Posljednjih se godina, naime, suočavamo s nedostatkom kadra koji će mlade ljude podučavati o nacionalnim vrijednostima, dakle predavati bosanski jezik, bošnjačku književnost, historiju. Na fakultetskim odsjecima koji obrazuju buduće nastavnike nacionalne grupe predmeta u Sarajevu, Zenici, Tuzli, Bihaću, Mostaru... sve je manje studenata. Na sarajevskom Filozofskom fakultetu na odsjek za jezik i na odsjek za književnost ukupno se godišnje upiše petnaestak studenata, od čega samo dio završi prvi ciklus studija. Stanje u manjim univerzitetskim sredinama još je gore, ondje se na humanističke grupe upisuju po dva-tri studenta – na pojedinim odsjecima uskoro će biti više profesora nego studenata – i samo je pitanje dana kada će nekom “pragmatičnom” ministru obrazovanja pasti na pamet da neki od tih odsjeka naprosto ugasi.

U isto vrijeme velika je potreba za takvim kadrovima u školskom, ali i širem obrazovnom sistemu. Samo u Sarajevu, naprimjer, postoji skoro stotinu i trideset redovnih školskih ustanova (od čega 90 posto javnih) u kojima trenutno radi između četiri i pet hiljada nastavnika i koje pohađa više od pedeset hiljada učenika. Kako se bosanski jezik, zajedno s književnošću, izučava u svakoj osnovnoj i srednjoj školi, i to od prvog do završnog razreda, tih je nastavnika u našim školama najviše. Školama će uvijek biti potrebni a, kako stvari stoje, već za koju godini neće ih biti dovoljno.

Ne trebate biti posebno upućeni u obrazovne prilike da biste vidjeli kako naš, pogrešno postavljeni, iscjepkani, kantonalni školski sistem nema kapaciteta baviti se tako ozbiljnim pitanjima kao što je kadrovski deficit. Mnogo će biti lakše pustiti da stvari idu svojim tokom, a to će neminovno dovesti do postepenog urušavanja, a onda i potpunog gubljenja sistema koji, koliko-toliko, čuva i njeguje vrijednosti našega identiteta. Buduće bi generacije tako praktično mogle doživjeti asimilaciju bošnjačke kulture i tradicije u vlastitoj zemlji. A s obzirom na nepovoljno okruženje u kojem se Bosna i Bošnjaci nalaze, i nalazit će se dok kao država i narod postoje, i imajući u vidu činjenicu da se velikodržavne težnje, osim ratom, najbolje ostvaruju kulturološkim, medijskim i edukacijskim koloniziranjem na duge staze, trebalo bi ovo razumjeti kao golem problem s kojim se valja suočiti i rješavati ga. I to odmah.

Neće biti dobro ni ako u budućnosti ostanemo bez stolara i mehaničara, ali se oni u krajnjoj nuždi mogu i uvesti iz drugih država. Međutim, ako sami ne proizvedemo dovoljno nastavnika koji će predavati školske predmete iz nacionalne grupe, postat ćemo kolonija u doslovnom smislu te riječi. Osim toga, za tehničke i prirodnjačke profesije trebale bi se u prvom redu brinuti kompanije kojima su takvi kadrovi potrebni, dok je država ta koja se mora baviti “društvenjacima” i “kulturnjacima” jer njihova primarna uloga nije stvaranje privatnog profita nego razvijanje i njegovanje općeg javnog dobra.

Stoga se odgovorni u državi, ma šta to u Bosni značilo, od općine do kantona, preko entiteta do državnih ministarstava, moraju suočiti s ozbiljnim pitanjem – kako prevladati nedostatak stručnog kadra u oblasti humanističkih nauka koji nas čeka već sutra. U davanje odgovora dužne su učestvovati sve društvene institucije, uključujući i one vjerske i kulturne, jer je ovo pitanje opće odgovornosti. Subvencioniranje troškova studiranja, plaćanje studentskog smještaja, stipendiranje, te medijska i općenito javna predstavljanja i promocije nastavničkih fakulteta i studijskih programa neke su od mogućih aktivnosti koje ćemo osmisliti i poduzeti ako ne želimo ostati bez stručnjaka koji će nam djecu učiti vrijednostima na kojima smo kao zajednica utemeljeni.