Phnom Penh 17. aprila 1975. Ni duše na njegovim zloslutno tihim ulicama. U svojim oklopnim vozilima kineske proizvodnje, Crveni Kmeri Pol Pota ulaze u glavni grad Kambodže mašući sa svojim AK-47 sovjetske proizvodnje. Nema otpora nakon bijega prozapadne i korumpirane vlade generala lon Nola i poraza njegove vojske. Stanovništvo ne zna hoće li se sakriti u svojim domovima ili izaći van kako bi zajedno s mladim pobjednicima proslavili kraj građanskog rata.

Prije zalaska sunca, nova vlada Komunističke partije Kampučije proglašava pad Kambodže i početak" nulte godine" nove ere. Kako bi dokazali da su njihove tvrdnje ozbiljne, Kmeri dižu u zrak zgradu Narodne banke, pale papirnati novac, rekviriraju vozila u glavnom gradu i zatvaraju sve bolnice. Započela je komunistička utopija Angkar ("organizacija").

Ne dajući sebi predaha da uživaju u svojoj pobjedi i pozivajući se na opasnost od američkog bombardiranja, žestoki ratnici naređuju svim stanovnicima glavnog grada, više od tri miliona ljudi, da se odmah evakuiraju. U one koji se opiru nemilosrdno pucaju iz mitraljeza.

U jedan ujutro rano ujutro, budući da je grad već prazan, isključuju vodoopskrbu. Crveni Kmeri željeli su očistiti kambodžansko društvo i stvoriti "novog čovjeka" nadahnutog vrijednostima marksističko-lenjinističkog maoizma.

Novi komunistički čovjek, seljak koji nije pokvaren zapadnim kapitalizmom ili individualizmom. I to su htjeli odmah. Nije uspjelo, ali mahniti pokušaj trajao je četiri godine, usmrtivši više od dva miliona ljudi, četvrtinu stanovništva zemlje.

Fotografije, priče i brojke koje dokumentiraju putanju kmerskog režima govore o gotovo apsolutnom i besmislenom užasu; o pokušaju poništavanja svega poznatog kako bi se izgradilo novo idealno društvo, egalitarno i besklasno. Distopijska noćna mora koju čak ni George Orvell nije mogao zamisliti. U roku od nekoliko sedmica kambodžanski su gradovi bili nasilno devastirani, a njihovi stanovnici preseljeni u poljoprivredne komune, gdje su radili 14 sati dnevno, s kratkom pauzom svake dvije sedmice.

Uvedena je stroga kontrola ličnih odnosa, sklopljene su hiljade prisilnih brakova, zabranjene su sve vjerske manifestacije, kao i knjige i čitanje. Pogubljeni su svi za koje se sumnjalo da su dio uprave prethodnog režima; pogubljeni su i svi za koje se sumnjalo da su kosmopolitski ili obrazovani —poput ljudi s naočalama; kao i ljudi vitkih ruku, "neproletarijanci".

Pod novim režimom poginulo je 80% bivših vojnika vladinih oružanih snaga i više od 50% učitelja, zvaničnika, konobara, prodavača...

Glad je korištena kao oružje društvene kontrole. Voćke su uništene tako da ljudi nisu mogli dobiti drugu hranu osim vodene rižine juhe koju je nudila komuna za preodgoj. Oni koji nisu mogli izdržati na marševima (premještani su s terena proizvoljno, uvijek pješice) bili su prepušteni sami sebi. Leševa razbacanih po cestama bilo je u izobilju. Od desetina hiljada smrtnih slučajeva uzrokovanih režimom, mnogi su bili posljedica gladi, iscrpljenosti ili očaja.

Crveni Kmeri bi osuđenima na smrt prerezali grlo ili bi ih pretukli do smrti kako bi uštedjeli municiju. Pogubljenja s plastičnim vrećicama za gušenje postala su zloglasna, prema svjedočenju onih koji su uspjeli pobjeći na Tajland. Ljudi nisu bili važni, samo ideal novog društva zasnovan na mislima Mao Tse Tunga. Njegov zastrašujući moto bio je"izgubiti te nije gubitak, a zadržavanje tebe nema nikakvu vrijednost."

Režim je sumnjao u sve. Pol Pot, "brat broj jedan", neprestano je govorio o"skrivenom neprijatelju". Čišćenje je bilo kontinuirano. Procjenjuje se da su 50% Crvenih Kmera pogubili njihovi drugovi. Crveni Kmeri pretvorili su lijepu malu zemlju s osam miliona stanovnika u ogroman logor smrti u kojem su svi bili zatvorenici.

Opseg užasa takozvanog autogenocida danas se može vidjeti u spomen obilježjima poput zatvora Tuol Sleng, u blizini Phnom Penha, gdje su lobanje i kosti žrtava ovog centra za mučenje složene iza staklenih vitrina. Zidovi su prekriveni fotografijama koje su Kmeri snimili prije i nakon pogubljenja svojih žrtava. Kambodžanski dokumentacijski centar zabilježio je 20.000 masovnih grobnica širom zemlje.

Zbog suzdržanosti nove kambodžanske vlade, koja se bojala da bi masovno suđenje stotinama odgovornih za zločine tokom vladavine režima Crvenih Kmera moglo izazvati novi sukob, samo je nekolicini starije braće suđeno. Ta Mok, poznat kao "mesar" i nasljednik Pol Pota, umro je u zatvoru 2006.