Bože, davno ti sam legao

I vele ti mi e ležati

(Premilovac, 14. st.)

 

                        Prije više godina otisnuo sam se niz najdražu avanturu, tako sam tada mislio, i ne pomišljajući kako će biti skup ulog i kako se nikada neće vratiti vrijednost uložena truda.

                        „Što ti o tome misliš?“, pitao sam Tošu Dabca na visijama Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Crne Gore, Sandžaka, zapadne Srbije... kada smo, nezaštićeni, dobijali nebesne kugle u glavu, kada se drhtalo od hladnoće i umora, kada su samo čobani u zlehudim suhozidinama, bajtama ili savrdacima kadikad mogli pružiti skromnu pomoć.

                        „Djeco, ovo nije lako izdržati!“, odgovorio bi čovjek srednjih godina, polusijed, „bagljiva“ koraka – bolovao od spondiloze, situiran, slavan, nosilac mnogih nagrada i priznanja.

                        Tada viši kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, moja i Tošina šefica, rukovoditeljica, stroga prema svemu i svačemu, a naročito prema nama dvojici, i Nada Miletić bi drhtavim glasom izustila da je to sve nemoguće izdržati.

                        Tiho, da me njih dvoje ne čuju, molbeno bih parafrazirao nepoznata romskog pjesnika: Bože. Ako drugiput budeš stvarao stećke, umilostivljujem te, nepoznati Gospodine, idi sam njihovim tragovima, a mene pusti na miru! Upamti, Bože!

                        I što je bilo? Ništa. Izdržalo se.

                        Tošo Dabac nije ostao pokošen na Treskavici, ni na visijama Prenja, izdržao je sve napore i nedaće unatoč uporne, mučne, dosadne bolesti, dosta se napješačio i nadisao čista zraka, nagledao stasitih brđanki i brđana, o da, i nasnimao likova, pejzaža, gradina, grebnika iz raznoraznih vremena od rimskih stela do najskromnijeg grobnog biljega nesretne ljepotice pastirke iz prijepoljskog kraja koju, daleko od kuće i bilo kakvog skloništa, u vrijeme žestoke oluje ubi grob. Obišao je mnogo staza i bogaza da bi u svibnju 1970. završio sva putovanja i odložio kamere, ostavivši impozantno i dragocjeno djelo od nekoliko stotina tisuća negativa, pa se iz Basaričekove 3 preselio na Mirogoj.

                        Nema više krupe, gráda, morije, nebesnih svitkanja i divljanja. Od vjetra pustinjaka ni traga ni glasa. Sve je tako mirno, bolno mirno, kao što biva nakon završena putovanja.

                        Kad kažemo da je netko autentičan slikar ovog vremena, i nehotice pomislimo da se u njegovu idejno-tematskom sustavu nalaze televizijski tornjevi i ekrani, oblakoderi, kompjuteri – pritiskom na dugme o sebi i drugome možeš začas dobiti najnevjerojatnije podatke – seksualna revolucija sa žrtvama putene bezosjećajnosti, svemoćni helikopteri i avioni razantnih brzina, političko ocrnjivanje i monstruozne pučističke zavjere, pornografija, čitav spektar novonastalih strahova: narkomanija i masovna smrt na prometalima, vikendiranje na mjesecu, stravična osama i otuđena vedrina, bogato siromaštvo, deterdženti i oneređene rijeke, strojevi za pranje rublja, pomahnitali instrumenti za električnu glazbu, praznina... Zvjezdani trenutak ljudske rase!

                        Ako govorimo o umjetnosti Toše Dabca, moramo konstatirati da toga svega nema, ne bar u cijelosti, a koječega, ako to treba posebno isticati, ni u zametku, što ne znači da Tošo Dabac, doajen naše fotografije umjetničkog čula i porijekla, nije nepatvoren slikar naših gradova i sela, naših naravi svoga vremena.

                        Vjerojatno istini nećemo nanijeti nepravdu ako ustvrdimo da je Tošo Dabac svoju umjetnost shvatio kao dio jedinstvene čovjekove borbe protiv Zla... Kad promatramo njegove likove, shvaćamo ih i prihvaćamo kao umjetnikovu angažiranost protiv bijede, protiv nasilništva, protiv građanske umišljenosti, slavohlepnosti, intrigantstva, potkupljivosti. I ne zaboravimo da su te nakaze, ako ih tako smijemo nazvati, proistekle iz usamljenosti, zabluda, praznine, iluzija, neke kozmičke patnje i trpeljivosti, a i zemaljske patnje zbog svekolikih nepravdi, pa i mržnji raznih intenziteta, da bi se na kraju umrlo anonimno, prilično pomiriteljski, s Bogom ili bez njega, kako kad.

                        Umjetnost Toše Dabca nije opterećena apriornom radošću, premda radost na njegovim fotografijama nije teško zapaziti i u njima uživati. Valja istraživati, otkrivati – sloj po sloj. Onako kao što su majstori sloj po sloj otkrivali istarske freske raške škole, a potom došao majstor Tošo Dabac i priznatu i postojeću vrijednost oplemenio novom. Kao što je svojom nadahnutom umjetnošću oplemenio i nenadmašnu vrijednost stećaka.

                        Budi znano da postoj dvoimena zemlja u kojoj i nadgrobnici umiju plesati kolo.

                        Tu zemlju je i Tošo Dabac godinama tražio, otkrivao, približavao radoznalcima punim pregrštima dobrohotnosti.

                        Slovo, kolo, religije, lice dvoimene zemlje, svu moguću složenost njenog narodnog reljefa. Na dugom tabananju često se iskošavao ljutac kamen, plazale su zmije i zavijali vuci, dočekivala skamenjena vječnost starih grobišta, prisna blizina pitomih uvalica i, malo dalje, gorki okus divljine.

                        Već na početku drumovanja dočekao nas čitav splet planina, brda, raspusnih voda, čudnovatih grobalja i nekadašnjih molilišta. Na kamenu: kolo. Odmah do kola: svetilište zmija. Bratstvo uplašenih očajnika podignutim rukama moli sveznajućeg da podari mir.

                        Ko je vidio, ko je čuo da se kolom i zmijom šaraju vječne kuće? Ima li toga igdje na svijetu?

                        Izlišajeno, pokriveno staračkom sjedinom, sve to bježi oku kamere. Reljef je neuhvatljiv kao i sićušna figura zeca na bočnoj strani grebne kuće. Kako transponirati govor nadgrobnika, ukletost zmije na kamenu, patnju neostvarenog dijaka i raspetosti njegova klesara? Kako, o kako pripitomiti baštinu duboke starine vijekova? Kako stare grobove oživjeti bučnim jatom žvrgoljavih vrabaca, neumornih rapsoda, koji zanosno pjevaju kantilenu stećkova zavičaja? Kako na nesreći kamenih likova prepoznati osionost papinih agenata, razdražljivost domaćih prozelita, propagandista laži? Kako se pomoću svjetla i kamere susresti ne s likom na kamenu nego s istinom bitka utamničenika a i tamničara? (Ne radi se samo o zanatu, o znanju, već o razumijevanju jednog dubljeg smisla kojemu umjetnik pokloni život.) Kako će zmijska zemlja bez osojskih hladova gdje je i kamen sam sebi okrivljenik i sudac, i rugoba i vlastita ljepota, i svoje zlo i svoje dobro, kako će brđanska zemlja shvatiti bjelosvjetske novotarije?

Zar nije dovoljno ogledalo, i to samo za rijetke prilike, uoči udaje, za vrijeme svadbe i kad se ide u grob, nego je tu i neka fotografija koja ovjekovječi ljudski lik, pa se nakon mnogo godina čovjek sam sebi smije? (Tošo je imao običaj da „uslikanima“ šalje fotografije na poklon.) Kako kamerom „srediti“ pomiješana vremena. Kako diferencirati mučitelja i mučenika? Kako uspostaviti neku razliku između pogana, polupogana, katolika, pravoslavaca, krstjana, prozelita, onih koji nisu ni tamo ni ovamo? Što raditi s vjernicima? A što s onima drugima? Koji su to? I oni su nekad živjeli. Veliki majstor i njihove likove mora „skidati“ s kamenih ploha. Kako kamerom pripovijedati o velikoj strasti: jedna pripada ljepoti, druga – rugobi, a kako ih sjediniti? Kako u ljepoti kamena reljefa razdvojiti dualiste od monoteista, a i jedne i druge od brojnih misaonih i kojekakvih „ukrasa“ dvoimene zemlje?

Kadikad se Tošino i naše vrijeme poistovjeti sa stazom puževa: nema sunca, nema svjetla – Tošo okoliši oko spomenika, tja, ne pomaže ni blenda! Znači, čekati! Koliko? Toliko koliko treba. Da se ne bi gubilo vrijeme, svojim umijećima i starim navikama uobličavati: koprive. One nisu samo prostor pustare kako se obično misli, nego i likovni motiv. Gavranovi iznad nas. Šteta, projurili su. Tošina kamera nije strojnica da bi i njih „rešetala“ kad se prohtije „egzekutoru“. A ravnice dolje u udoljici? To su samo bezlični ponori. Ravnica nije ni litica, a ni nebo. Nemoguće je ikoga uhvatiti na prepad. Kako „složiti“ sve te kosture od kamena? Što činiti sa suhomeđama? Tošo bi sve strpao u svoju kameru a, prokleto, ne ide! Pejzaž bježi kao pjesniku stih. I pejzaž ima svoju individualnost, ne možeš ga krojiti prema tehničkim mogućnostima svoje kamere! Kako snimiti pećinu koja skriva svoje ptice? U nedogledu je: pustoš. Kako snimiti nedoglednu pustoš? Ukazao se brdovit ćuvik kao bradavica na nosu. Stani!... Vozač zaustavlja vozilo. Ne to više nije ONO. U svakom lučaju Tošo bi želio da pregleda gume – da se popiški. Vraća se u vozilo i odmah pita: zašto ljudi, hodajući zemljom, kadikad ne poglednu i u nebo? Na nebu ima toliko značajnih, veličanstvenih pejzaža? Kako sve to oblikovati uzanim pendžerima fotokamere?... Ako snimamo groblja, gdje su grobne vrbe? Krenuli smo da snimimo kulturu jednog vremena; djeco moja, ja nisam opremljen za lov na medvjede!

                        Ožiljke vremena, odlaske bez povratka, surove pjesme nasilnika, strah od svega i svačega pa i strah od straha, prazninu, zaljubljenost u sjetu, svakojake krikove fanatika, varalice, neostvarene nade, kako snimiti taj sveživot? Ne bi li bilo lakše prodrijeti u kuću duhova?

                        Inspirirana moralnim i, donekle, metafizičkim Zlom, dramom izgubljenosti, bijedom i bespomoćnošću bosjaka, umjetnost Toše Dabca – raznolika, višeznačna, složena, bujna – nudi više slojeva čovjekopostojanja, a i način opservacije njegova djela koje podjednako uspjelo prati sudbinu i „razbojnikâ“ i „svetaca“.

                        Iz zbirke likova Toše Dabca nije teško prepoznati čovjeka koji će čovjeka ubiti samo zbog nekoliko centimetara slučajno uzorane susjedove međe, još lakše vozača taksi-automobila koji će, u vandalskoj žurbi za besmislenim bogaćenjem, usmrtiti nedužna pješaka i pobjeći bez grizodušja. Mnogo je onih kojima su „pluća bolna“ i kojima je uvijek bila „tužna nedjelja“.

                        Građani ne samo da krivotvore moral, svoj moral, nego i novčanice! Krivotvore kartoteke nezaposlenih, prazno laprdanje i žvrljanje usaljenih poslodavaca, sve...

                        Čovjek taj Dabčev, čini se, vjeruje u svačiju vječnost, ali ne i u svoju. Zbunjen je. Uplašen „do kosti“. Kao da vrijeme ne postoji. Njemu je potreban samo trenutak. To je trenutak njegova veličanstva KRUHA. Samo što se nije vinuo u visine. Ili se, poražen, strmoglavio u svoje vlastito ništavilo. Kao da je stigao s one strane vremena. Zlopaćen od rođenja, ponikao iz gladi i poniženja, iz strahova i mukotrpnosti, nepriznatosti, taj Dabčev „podanik“, „opslužnik“, kako da ga nazovemo, samo što se nije pretvorio u pjevača tužaljke, tako bi se reklo u prvi mah...

                        Da, a ko je taj čovjek? Mogli bismo se priupitati. Kako je ime njegovom bolu? Krasi li ga klasno korijenje? Koje? Od koje mu boljke boluje pravda, nepravda, umrtvljena solidarnost, pometnja, ogorčenje, san, sumnja, nesanica, izgubljen osmijeh?

                        Tošo Dabac se od kamere nije nikad odvajao. Iz mnoštva je gradio pojedinca, a iz njega – simbol nečeg ljudskog i pjesničkog. Historijsko-filozofskim i sociološkim razmatranjima i dilemama u okviru svoje kamere prilazio je angažirano, svemu davao strastveni treptaj, integralno stanje uzbuđene psihe, nagonsku težnju da se iskuša u posebnosti ili vlastitosti kazivanja, a sve u humanoj težnji da se snagom svjetlosnih elemenata pripomogne rekonstrukciji historijskih određenja patnje, čovjekove neusavršenosti, atavističkih poziva za buđenje tamnih sila koje čovjeku zlurado pripremaju uništenje. U svakom slučaju, njegov „heroj“ je ovaploćenje straha od samoće, ali i uvjerenje poduprto odlukom da se na strašnom mjestu mora opstati, bez obzira na to što u prostoru življenja ima opasne uskoće i pretjerane netrpeljivosti, mnogo alogičnosti, čudesnosti, blesavluka pomiješana sa suicidnim porivima.

                        Ne samo u ciklusu „Ljudi s ulice“, takav je i kad se bavi gradovima, selima, pejzažima, sakralnim objektima, zanatima, stećcima, krajputašima...

                        „Ono što je čudesno u fantastičnom je u tome što više nema fantastičnog, postoji samo realno“, pisao je Breton u jednom od Manifesta.

                        Premda se Tošo Dabac nadrealizmom nije bavio u okviru svoje umjetnosti, ne bar manifestno, ne odveć prepoznatljivo, nije mu nikad okrenuo leđa. Obaviješten intelektualac, prihvatio je samo ono realno, ako je moguće objasniti što je u nadrealizmu REALNO. Tako s njima nije bio „organizacijski“ povezan, u tom smislu Tošo Dabac je bio i ZEMLJAŠ, pa hrvatski ekspresionist, u svakom slučaju slikar socijalnih stanja u balkanskoj zemlji Bogu iza leđa u kojoj su grubost, surovost, mučilaštvo bili sinonimi življenja. Neumorni radenik, izuzetno radoznao duh, kadikad i hrabar „egzekutor“, pravi historičar i sociolog, sa svojih nekoliko stotina hiljada negativa – muzej, još jednom: MUZEJ, golema vrijednost, još neistražena i neobrađena vrijednost, značajno ime naše kulture kojemu će vrijednost na burzi ljepote neprestano rasti, mada osnovno počelo njegove umjetnosti nikada nije bilo: ljepota, ne bar tip one ljepote stvorene da slavi neke oči, usne, sise, noge, zadnjice.

                        Do nekropola stećaka obično smo stizali iscrpljeni, oznojeni. Nemoguće je zaboraviti Staro Selo između Jajca i Donjeg Vakufa. Selo lebdi odmah ispod orlovih krila. Nema u njemu svinjskih kremenadla s pečurkama i kolača nadjevenih kremom od badema. Do birtije je daleko kao do groba srednjovjekovnog feudalca Radojice Bilića. Došljak je na onoj visiji rijedak gost. Odmah se seljani sjate misleći da je stigla ekipa Zavoda za deratizaciju, dezinfekciju i dezinsekciju, kad ono: fotografi! Neki čudni ljudi koje, eto, zanima i Staro Selo ispod orlovih krila, a uslikavaju džabe, bez ijednog novčića! Popeli se na uzvisinu da golemim aparatima i nekim „tepsijama“ – blendama „skinu“ staro groblje.

                        Kao da i sad gledam Tošu Dabca. Duša u nosu. Znoj. Mučno uspinjanje. Noge se skrate na čeperak, a srce namah postane čaktar, zvoni li – zvoni, preskačemo mnoge pragove usamljenosti, s nama je gluha tišina, zvono se razliježe, ako nije sjeverac ili ljuti istočnik, jest – tvoje vlastito srce, jer niste navikli da se nalazite na ovolikoj visini, dosadno je to zvonjenje, nije lako izdržati: Bogu dušu, Bog je neće, nije mu potrebna tvoja zadihana duša. Nema pomoći, u grudima zvone golema zvona. Vidik raspukao kao ružin pupoljak. Oči bi da se pomame od čudesnosti i primamljivosti pejzaža: mora da je tu negdje rođena prva ljepota, a ti ne možeš uživati, jer je tvoje rođeno srce sili da brekćeš kao ovca pod runom i da plaziš jezik na isti način kao što kamen, prijatelj tvoj, ispušta jezičavu jaru kad mu dojadi vrelina sunca.

                        „Možeš li?“, pitam Tošu, a i sam jedva koračam. Doista, bez pretjerivanja: duša je u nosu, iz nje samo što nije izletio golub i vinuo se u neizmjerna prostranstva. Za okrepljenje ne bi pomoglo ni pečenje od divlje patke. Za nama se sjenke šunjaju kao pseći repovi. Da bih ga osnažio, pričam o rekordima, ljudskim sklonostima, potrebi da se iskaže snaga, spretnost bića i ime. Jedan šaljivdžija je, neprimjer, u inozemstvo putovao isključivo na štulama... Kad se vratio s duga puta, punica mu slomila nogu... Drugi prijatelj daljina obišao je svijet na cirkuskom biciklu s jednim kotačem... Junačina je na svojim leđima nosio konja, pa se s konjem na leđima popeo na drugi kat... Valjda ćemo i mi naše kamere i blende nekako „dofurati“ do nekropole slavnog pjesnika i klesara Veseoka Kukulamovića. O da, mi ćemo svakako izdržati. Ako je redovnica stazu od Beča do Pariza svladala četveronoške, zašto i mi ne bismo savladali to nešto malo uspona?! Ljudsko iskustvo je složena stvar. Dugo pamti. Ono se dobro sjeća onog odvažnika koji je za šezdeset i devet sati bez odmora propješačio ni manje ni više nego tri stotine šezdeset i osam kilometara, dok je drugi „čudak“ sličnu razdaljinu savladao u rekordnom vremenu biciklom u ležećem položaju.

                        „A i mi izgledamo kao neki čudaci!“, smije se Tošo.

                        Toga dana se Tošo Dabac nafotografirao kao rijetko kada. Na mramorima je pod utjecajem sunčanog svjetla bilo sve živo: slova, krinovi, životinje. Na kraju krajeva i – samoća. U kadar su ulazile leteće ptice. Brđani se najatili. Radoznalo promatraju, šute. Osjetili su da prosijed čovjek dobroćudna izgleda s fotokamerom u ruci dubinom i punoćom ličnosti nadvisuje sve na ovom uzvišenju. Uzbudila ga je ruka koja je izvirivala iz zemlje. Pozdrav suncu. Nostalgija davnašnjeg pokojnika za vječno mladim suncem. Fotomaterijal je nestajao kao da su ga gutale brđanske krave. Umjetnik je bio uzbuđen. Verao se uz stare grebnike, svađao sa sjenama, iznalazio rakurse, žalio se na viševjekovne lišajeve koji imaju običaj pokriti reljef. Lišen svake vjere u transcendenciju, nadgrobnom mramoru „ulazio ispod kože“. Nije tragično samo ono što je prošlo prije nekoliko vijekova. Kao i svaka moderna umjetnost, zar i njegova, umjetnost Toše Dabca, nije „utemeljena na izgubljenoj sigurnosti prisustva?“ Ipak, život nije dolina plača, a ni smrt stravična izvjesnost iza koje nema ničega. Zar ne, smrt nije kraj. I kamerom se može ići rubom sna i jave.

Da nije bio takav, Tošo Dabac se ne bi uspješno pentrao visijama i na kraju ovladao vrhovima svoje umjetnosti.

                        U fokus bi ulazila narodna tradicija, etnografija, običajnost, svakodnevno življenje. Klinovi, svuda klinovi po suhozidu. Kao da služe za klupčanje zmija. Eno ih iza obješenih kotlića, kablića, kašikarnica, preslica, gunjeva, trklji za sušenje obuće, kotlova, štapova, veriga. Tu je sve zlatnim sjajem osjajeno: barilo, kozlina, lice domaćice. Jedva se nazire koš i u njemu neki jad žita. U suhozid zabodene drvene kuke. Nema potrebe da se kućanica ispričava: sve to pripada Tošinoj kameri. On i nije došao slikati samo ljudske likove.

                       

                        Tošo Dabac je bio istinit, izvoran čovjek i umjetnik. Njegova kamera je autentično bilježila svoje vrijeme. Nije bio slikar samo zagrebačke sirotinje. Socijalni motivi, imanentni oku njegove kamere, hranili su se i drugim sredinama. Niti je Tošo Dabac bio kabinetski umjetnik niti je njegova fotografija samo kabinetska fotografija. Iz trapavih i transparentnih tjelesa, neovisno o tome gdje su nastajala, Tošo Dabac je izvlačio ljepotu duhovnosti, misao, bol, patnju, strah, a i društvenu svijest, spoj privatnog i općeg interesa, spoj „grešnog“ i „pobožnog“ bića.

                       

Zagreb, ožujak '82.