Kako su Mossad i UDB-a ilegalno naseljavali Jevreje u Palestini

Situacija u Palestini bila je vrlo napeta na kraju Drugog svjetskog rata. Britanci su gubili kontrolu nad mandatnim područjem i bili su sve svjesniji da su neozbiljnom Balfour deklaracijom 1917. zapalili arapsko-jevrejski sukob koji se s godinama sve više komplicirao. Unatoč usponu nacizma i porastu antisemitizma u Evropi 1930-ih, britanske su vlasti ograničile useljavanje Jevreja u Palestinu i prije Drugog svjetskog rata zbog rastućih napetosti između Jevreja i Arapa.

Uoči svjetskog rata britanske su vlasti sa takozvanom Bijelom knjigom je gotovo zatvorila vrata Palestine za Jevreje, jer im je zabranila kupovinu zemlje, osim na strogo ograničenim teritorijama i dopuštala samo 1500 novih jevrejskih useljenika mjesečno. Jevrejske organizacije obratile su se Titu za pomoć u spašavanju Jevreja od holokausta već tokom Drugog svjetskog rata. Dana 22. maja 1944. Svjetski jevrejski kongres uputio je molbu Vladimiru Velebitu, oficiru za vezu u Londonu, da se kod Tita zauzme za pomoć mađarskim Jevrejima kojima je prijetio holokaust. Preko Velebita su od Tita tražili "...da da upute snagama pod njegovim zapovjedništvom i organizacijama koje su mu na raspolaganju da pruže svu moguću pomoć kako bi se Jevrejima omogućio odlazak preko mađarske granice u Jugoslaviju", preko njihove udruge u Mađarskoj "...radi se o oko 800.000 Jevreja u Mađarskoj, među kojima ima mnogo vojno sposobnih muškaraca i žena koji bi nesumnjivo vrlo važno za ratne napore snaga maršala Tita.“

Je li Velebit obavijestio Tita o zahtjevu Svjetskog jevrejskog kongresa nije poznato, ali se zna da se Tito u to vrijeme borio za vlastiti život. Prilikom desanta na Drvar 25. maja 1944. jedva se uspio izvući iz njemačkog obruča, što mu je pošlo za rukom zahvaljujući slovenskoj zaštitnoj četi u kojoj je bio i Edo Brajnik. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Svjetski jevrejski kongres ponovo se okrenuo Titu i jugoslovenskim vlastima.

Dana 2. jula 1945. predstavnici Jevrejskog kongresa uputili su zahtjev jugoslovenskom predstavništvu u Bukureštu za dopuštenje da se 2500 rumunskih Jevreja preko Jugoslavije preveze u splitsku luku, odakle bi otplovili u Palestinu. U službenom je odgovoru jugoslovensko Ministarstvo vanjskih poslova napisalo da unatoč dobroj volji ne može osigurati prijevoz izbjeglica do Splita zbog oštećenih željezničkih pruga, pa savjetuje tranzit preko Mađarske i Austrije do Trsta. Kako je britanska ambasada u Beogradu više puta protestvovala kod jugoslovenskih vlasti zbog transporta Jevreja iz Zone B Julijske krajine pod jugoslovenskom kontrolom u Zonu A pod savezničkom upravom, ta je ruta ubrzo napuštena.

Jevrejske organizacije počele su tražiti nove načine da dovedu što više Jevreja u Palestinu što dalje od očiju Britanaca. Štaviše, čak i nakon Drugog svjetskog rata, britanske mandatne vlasti dopustile su mjesečno useljavanje samo 1500 Jevreja iz Evrope i 750 iz izbjegličkih kampova na Kipru, dok su jevrejske organizacije postavile sebi cilj dovesti najmanje 600.000 Jevreja u Palestinu, osobito iz izbjegličkih logorima u Njemačkoj, iz Sovjetskog Saveza, Poljske, Čehoslovačke, Mađarske, Rumunije, Bugarske i drugih zemalja.

Godine 1946. u Jugoslaviju su došli predstavnici tajne jevrejske organizacije Mossad le Aliyah Bet, koja se u okviru Hagane brinula o ilegalnom useljavanju Jevreja u Palestinu. O tranzitu Jevreja kroz Jugoslaviju, najvjerojatnije prije sredine 1946., predstavnik Svjetskog jevrejskog kongresa Ehud Avriel, koji se ovom prilikom koristio imenom Georg Überall, razgovarao je s zvaničnikom Ministarstva unutrašnjih poslova Ljubomirom Nešićem. Naime, s Avrielom je razgovarao Edo Brajnik, ali se zbog tajnosti svojih aktivnosti na sastanku pojavio pod imenom Ljubomir Nešić.

„Nešić“ je odgovorio Avrielu da će jugoslavenska strana „...razmotriti sa simpatijama pozdravljamo molbe svih Jevreja koji bi željeli tranzitno prijeći Jugoslaviju na putu do zemlje u kojoj bi se željeli nastaniti..., primjerice do zemlje Latinske Amerike”.

Jugoslovenska strana obećala je ulazne i tranzitne vize za jevrejske emigrante koji će preći Jugoslaviju na putu u treću zemlju, ali one nisu bile izričito navedene u dokumentima. U kasnijem izvješću o svojim kontaktima s predstavnicima jevrejskih organizacija, Edo Brajnik je napisao da su oni 1946. u Jugoslaviju došli pod krinkom novinara. Budući da je jugoslavenska tajna policija otkrila njihovu djelatnost vezanu uz ilegalno useljavanje Jevreja, “...pozvani su k meni na razgovor u Unutrašnje poslove. Tada su mi otvoreno govorili o svojim zadacima, tj. preseljenje Jevreja u Palestinu radi oružane borbe protiv Britanaca. Tražili su našu podršku. Nakon konsultacija sa svojim nadređenima, određen sam za vezu s ovom grupom i preuzeo sam organizaciju transporta Jevreja… prvenstveno iz Bugarske, Rumunjske, Mađarske i​ Čehoslovačke i Poljske, preko luke Split, kasnije Bakar, u Izrael… Tom rutom su ilegalno transportovani u Palestinu, a kasnije legalno u Izrael cca. 150.000 osoba. Na istoj su ruti velike količine materijala potrebnog za operacije protiv Britanaca također prevezene u Izrael.

Vlasti su dopustile Mossad le Aliyah Bet da djeluje u Jugoslaviji pod uvjetom da se tranzit jevrejskih izbjeglica odvija u saradnji sa UDB-om i da među emigrantima neće biti jugoslovenski Jevrejski. Luke udaljene od većih gradova s ​​britanskim konzulatima i drugim savezničkim predstavništvima pokazale su se najboljima za organiziranje prijevoza.

Većina brodova prema Palestini krenula je iz zabačene luke Bakar, a u organizaciju transporta osim Mossada, Aliyah Beta i UDB-a, bile su uključene i gradske vlasti Bakra. Dolazak brodova u Jugoslaviju organizirale su jevrejske organizacije, a u Bakru su iz teretnjaka pretvoreni u brodove za prijevoz ljudi. Brodovi su bili u vlasništvu Hagane, imali su posade različitih nacionalnosti, a pratili su ih članovi Hagane.

Autonomni komitet Jevrejskog kongresa i Savez jevrejskih općina Jugoslavije, uz suglasnost jugoslovenskih vlasti i uz materijalnu pomoć jevrejskih organizacija, posebice Zajedničkog distribucijskog komiteta, pripremili su prihvatne logore za jevrejske izbjeglice u Zagrebu, a Beogradski ured Davida Alkalaja, predsjednika Saveza jugoslovenskih jevrejskih općina, postao je svojevrsni informativni centar za ilegalne tranzite. Na pragu jeseni 1946. Ehud Avriel iz Rumunije je tamo poslao člana Hagane i operativca Mossada Le Aliyah Bet Shaike Dana. Gurnuo mu je u ruke telefonski broj svoje udruge u Jugoslaviji i upozorio ga da je "...i ako izvana tako ne izgleda, jugoslovenski režim još suroviji od onog u Sovjetskom Savezu . Titova tajna policija i službe sigurnosti su na svakom uglu i niko nije siguran od njih”.

Shaike Dan je u Jugoslaviju došao s krivotvorenim dokumentima kao jevrejski emigrant iz Rumunije, pa je prvo dospio u prihvatni logor u Zagrebu. Iako nije trebao napustiti Zagreb, odmah se uključio u već dogovorenu organizaciju prevoza jevrejskih emigranata iz bakarske luke. Osmog novembra 1946. odavde su isplovila dva broda. Veći Knesset Yisrael do posljednjeg mjesta ispunilo je više od 3000 putnika, dok je manji Hakedosh do posljednjeg mjesta ispunilo oko 850, uglavnom mlađih ljudi.

Budući da se manji brod nasukao u blizini Šibenika, njegovi putnici su prebačeni u ionako prepun Knesset Yisrael. Kasnije je doplovio do obala Palestine, no prije pristajanja su ga britanski brodovi prisilno zaustavili i odvukli na Kipar. Slična je bila i sudbina broda Rafiah koji je 26. novembra 1946. s oko 800 putnika isplovio iz Bakra. Yossi Harel, jedan od čelnika Hagane i kapetan Knesseta Yisrael, prisjetio se kako su pokušali spriječiti Britance da se ukrcaju na njihov brod uz obalu Palestine: “…nismo imali oružje. Pokušavali smo ih zaustaviti svime što smo imali pri ruci, od konzervi do brodske opreme. Nakon pola sata počeli su bacati plinske bombe, dvoje ljudi je poginulo. Brod je bio prekriven bijelim dimom, ljudi su vrištali od straha, neki su skakali u vodu. Napokon smo uvidjeli da bi otpor bio uzaludan. Razočarenje je bilo potpuno! Nakon 23 dana putovanja iz Bakra, kada smo pred sobom već vidjeli brdo Karmel iznad Haife, odveli su nas u logor na Kipru, gdje su neki od njih ostali do 1948. godine.”

Mnogi jevrejski iseljenici koji su 1946. isplovili iz bakarske luke morali su se iskrcati na Kipru umjesto u Palestini. Godine 1947. Golda Meir posjetila je kiparske izbjegličke logore, a u svojim memoarima opisala ih je kao vrlo jadne: „...kao užasan nered koliba i šatora s osmatračnicama na svakom uglu – usred pijeska, bez zelenila i raslinja u blizini. Vode nije bilo dovoljno ni za piće, a kamoli za pranje – unatoč vrućini. Kad sam prolazila pored logora, ljudi su se tiskali uz ograde od bodljikave žice da bi me pozdravili.”

Prema izvještaju jugoslovenskog MUP-a, 1946. godine preko Jugoslavije u Palestinu transportirano je 7294 Jevreja iz Njemačke, Mađarske, Rumunije, Čehoslovačke i nešto iz Poljske. Ehud Avriel je vjerojatno već dogovorio navedene transporte iz Bakra u novembru 1946. ali su nakon toga zaustavljeni. Zašto su jugoslovenske vlasti obustavile transport jevrejskih emigranata krajem 1946. nije jasno iz dostupnih izvora i literature, no razlog tome mogli bi biti protesti britanske ambasade kod Tita krajem 1946.

Krajem 1946. Shaike Dan je bio jedini Aliyah Bet operativac Mossada koji je ostao u Jugoslaviji. Zbog obustave prijevoza jevrejskih emigranata iz jadranskih luka, u decembru 1946. godine, kao gorljivi cionista, odlučio je stupiti u kontakt s osobom u jugoslovenskom MUP-u u Beogradu, čiji mu je telefonski broj dao Avriel i pokušao organiziranje daljnjih prijevoza. Za svoju biografiju Shaike Dan detaljno je opisao prvi susret s Edom Brajnikom.

“Drhtavom sam rukom podigao slušalicu i okrenuo broj koji mi je Ehud Avriel dao. Uvjeren da niko ne zna za mene, nisam spominjao svoje ime. Predstavio sam se kao prijatelj Ehuda Avriela i zamolio za sastanak. 'Jeste li vi Shaike Trachtenberg, koji je već četiri mjeseca u Jugoslaviji, luta po luci i ukrcava Jevreje na brodove?'", upitao je glas s druge strane slušalice. “'Da' odgovorio sam u šoku i sav znojan. 'Dođi sutra u sedam ujutro.' Kada je sljedećeg jutra Shaike Dan ušao u zgradu MUP-a, blokirali su ga stražari naoružani puškama. Predstavio se, a mladić u civilu naredio je stražaru da ga pusti unutra. Popeli su se liftom na četvrti kat. Kad su se vrata Brajnikova ureda otvorila, bilo je skoro osam sati.

Govorili su ruski pomiješan sa srpskim. Shaike Dan je počeo pričati da je rođen u Besarabiji, emigrirao u Palestinu, pridružio se kibucu i skočio padobranom iza njemačkih linija u Rumuniji tokom Drugog svjetskog rata kako bi spasio Jevreje od holokausta. “Vidio sam sjaj u očima šefa tajne službe. Znao sam da će borac i partizan shvatiti šta je to skok u nepoznato i šta znači pomoći progonjenima.” Shaike Dan zatim je govorio o cionističkoj borbi protiv britanskog imperijalizma i želji da se što više Jevreja dovede u Palestina, ne zaboravivši spomenuti koliko Jevreji cijene jugoslovensku pomoć, a Brajnika su zanimali detalji o djelovanju Hagane, situaciji u Palestini, napetostima između Jevreja i Arapa... Razgovor je trajao nekoliko sati, atmosfera je bila sve jača. opustio, pa se Dan ohrabrio i obratio Brajniku: “Vi ste mediteranska zemlja i mi smo mediteranska zemlja. Obojica se borimo protiv imperijalizma. Nema razloga zašto ne bismo imali bliske veze. Pomozite nam kako god možete i nadam se da ćemo i mi pomoći vama jednog dana.”

U međuvremenu, u ured je ušao mladić sa snopom papira. Brajnik je iz njega izvukao dokument i pitao Dana koje ime da upiše, a on je odgovorio "Yeshayahu Dan". Brajnik mu je rekao da s tim dokumentom može ostati u Jugoslaviji koliko god hoće i da ovdje ne krivotvori dokumente. Nisu razgovarali o konkretnim operacijama, ali Dan je bio itekako svjestan da će smjeti sudjelovati samo u organizaciji preseljenja Jevreja iz susjednih zemalja, a nikako iz Jugoslavije, a bio je i svjestan da se u Jugoslaviji ništa važno ne događa bez pristanka Tita, koji ga je u svojim memoarima nazvao velikim šefom.

Tako je započela saradnja Shaike Dana i Eda Brajnika, koji je tada imao 24 godine. Shaike Dan je u svojim memoarima više puta naglasio da su on i Brajnik uspostavili iskrene odnose koji su s vremenom prerasli u prijateljstvo, pa nije slučajno što je Mossad le Aliyah Bet Brajnika nazvao tajnim imenom Prijatelj. Brajnik iza sebe nije ostavio sjećanja niti zapisa o svom osobnom odnosu s Danom.

Shaike Dan je 1947. otišao u Bugarsku, gdje su mu Jugosloveni uredili veze sa tajnom službom. Prvo je sudjelovao u organizaciji preseljenja rumunskih Jevreja, a 1947. transporti su se odvijali preko bugarskih crnomorskih luka. Vlasti u Bugarskoj dopuštale su tranzit rumunskih Jevreja za veliku svotu novca, ali nisu dopuštale iseljavanje bugarskih Jevreja sve do stvaranja Izraela i britanskog povlačenja iz Palestine u maju 1948. Iseljavanje bugarskih Jevreja tada je bilo tako masovno da su ih Shaike Dan i njegovi kolege praktično "likvidirali", kako se sam izrazio, jevrejsku zajednicu u Bugarskoj.

Manje uspjeha imali su u Mađarskoj, gdje se Jevreji nisu masovno odlučili preseliti u Palestinu, a nakon zaoštravanja sovjetske politike u Istočnom bloku krajem 1948. organizirano iseljavanje Jevreja iz tim zemljama nije bilo moguće dugo vremena. I u Jugoslaviji su nastavljeni pregovori o tranzitu jevrejskih emigranata. U aprilu 1947. u Ministarstvu vanjskih poslova sastali su se šef odjela za repatrijaciju Branko Popović i predstavnik Jevrejske agencije Froim Szultz, koji su zatražili dopuštenje za tranzit jevrejskih izbjeglica iz Njemačke i Rumunije kroz Jugoslaviju i njene luke prema Palestini.

Trebalo je to biti oko 250.000 Jevreja iz Njemačke i 350.000 iz Rumunije, koji bi se kretali u valovima od po 4500 ljudi. Prvi brod prema Palestini trebao je krenuti sredinom maja 1947. Zbog neugodnih iskustava s Englezima, željeznički transporti do luke izbjegavali bi veće gradove, a polazne luke ne bi trebale biti Sušak i Split, gdje su Britanci i američki konzulati. Zato su odabrali Bakar, koji se već pokazao kao najprikladnija polazna luka. Željeznički transporti iz Njemačke išli bi linijom Bratislava - Nagykanizsa - Kotoriba - Bakar, a iz Rumunije preko Kikinde i Novog Sada do Bakra. Troškove smještaja izbjeglica dok čekaju na pri snosila bi Jevrejska agencija. Putnici su imali važeće putne isprave izdane u Njemačkoj ili Rumuniji uz vizu kubanskog konzula u Belgiji kao pokriće.

Kad bi brodovi "zalutali" u Sredozemnom moru i pristali u Palestini, niko ne bi imao čvrste dokaze da se to dogodilo uz znanje jugoslavenskih vlasti. Edo Brajnik u dostupnim dokumentima ne spominje kontakte s Froimom Szultzom, osim u izvještaju iz 1953. godine. Shaike Dan više puta je u svojim memoarima naglasio da Jugosloveni nikad nisu tražili novac za svoje usluge: „… riječ novac nikada nije spominjana. Za razliku od drugih zemalja, od nas se nije tražilo ništa”. Međutim, jevrejske su organizacije morale nešto plaćati za jugoslovenske usluge. U Brajnikovu izvještaju iz 1952. godine, koje govori o saradnji izraelske i jugoslovenske obavještajne službe početkom 1950-ih, u uvodu se navode “najvažnije usluge” obiju strana do 1949.

Među jugoslovenskim uslugama, osim pomoći u ilegalnim poslovima, navode se i “najvažnije usluge”, transport oružja i aviona za izraelsku vojsku tokom Prvog arapsko-izraelskog rata spominje se i tranzit jevrejskih emigranata kroz Jugoslaviju: "Na graničnim prelazima naše su im vlasti davale kolektivne vize u jednu od jadranskih luka, a odatle su isplovljavali u Izrael. Uglavnom su to bili mlađi ljudi sposobni za vojsku. Plaćali su nam 6 dolara za svakog pojedinca i troškove tranzita."

Jugoslavenske su vlasti dopustile ilegalni tranzit mnogih Jevreja iz susjednih zemalja, a Jevrejima u Jugoslaviji bilo je zabranjeno iseljavanje u Palestinu sve do sukoba s Informbiroom 1948. godine. U to vrijeme, Jugoslavija je ostala bez svih saveznika i potpuno sama. U očima Zapada to je još uvijek bila zemlja s jednim od najtvrđih komunističkih režima, a jugoslovenski čelnici, koji su nakon sukoba s Moskvom počeli gledati prema Zapadu, radili su na ublažavanju te slike.

Budući da je zabrana iseljavanja Jevreja u Izrael bila vrlo osjetljiva tema, posebno u SAD-u, možda su zato jugoslovenske vlasti odlučile dopustiti Jevrejima iseljavanje. Dozvole za iseljenje počele su se izdavati jugoslavenskim Jevrejima u jesen 1948. a istovremeno se kroz Jugoslaviju odvijao ilegalni transport oružja za izraelsku vojsku. Između 1948. i 1952. iz Jugoslavije u Izrael emigriralo je 8618 Jevreja.

U prvoj aliji u novembru i decembru 1948. godine doselilo se 4.115 osoba, u drugoj u junu i julu 1949. godine 2.567 osoba, u trećoj u martu 1950. godine 892 osobe, u četvrtoj u maju 1951. godine 819 osoba, u petoj u julu 1952. godine 141 osoba. Nakon 1952. više nije bilo organiziranog iseljavanja jugoslovenskih Jevreja, već im je dopušteno pojedinačno iseljavanje pod istim uslovima kao i tokom organiziranih alijata.

Iseljenici su se morali posebnom ispravom odreći jugoslavenskog državljanstva, a time i svih nekretnina koje su postale državno vlasništvo. Smjeli su odnijeti samo pokretnine, u početku 150 kg po osobi, kasnije samo 20 kg. Jugoslovenske su vlasti načelno dopuštale iseljavanje svih Jevreja i njihovih porodica, ali nisu izdavale dozvole liječnicima, inžinjerima i drugom visokokvalificiranom kadru, koji je u Jugoslaviji bio deficitaran.

Pomoć pri ilegalnom useljavanju istočnoevropskih Jevreja kroz Jugoslaviju u Palestinu nije bilo sve što je Jugoslavija učinila za novonastalu jevrejsku državu: prije i tokom prvog arapsko-izraelskog rata, također je sudjelovala u organizaciji ilegalnih transporta oružja i aviona za izraelsku vojsku iz Čehoslovačke. Usluge Jugoslavije nisu bile zanemarive, jer je pomogla jevrejskoj državi da osigura značajan dio onoga što joj je bilo najpotrebnije - ljudstva i oružja