Stariji poznavaoci plemenite vještine složit će se da svijet nikad ne bi vidio veći spektakl od meča najvećeg amaterskog i najvećeg profesionalnog boksera svih vremena. Teofilo Stevenson bio je osvajač tri zlata s Olimpijskih igara, bio je ponos Kube i Fidela Castra. Kada mu je ponuđen višemilionski iznos za borbu protiv Muhameda Alija, morao je odbiti zbog pravila da kubanski bokseri mogu boksati samo za svoju državu na amaterskim takmičenjima, a nikako za svoje ime i novac.
Često možemo čuti kako „nema sportskog sistema do komunističkog“. Zaista je to notorna istina, nijedan sportski sistem u historiji nije više zloupotrebljavao zdravlje sportista, izrabljivao ih i lakše zaboravljao od onog crvenog.
Pored navedenog Stevensona, koji je mogao vjerovatno starost dočekati putujući svijetom, u skupom autu i velikoj vili, dočekao je skromno, umro je u 60. godini života u neimaštini. Kubanski sport trese još jedan skandal. U martu ove godine Yoenli Hernandez, dvostruki svjetski prvak, odbio je da se vrati na Kubu, nakon što je bokserska reprezentacija odsjela u Panami.
Komunističkom sportu jedna se stvar ne može oduzeti, osvojene medalje na velikim takmičenjima. Bivši Sovjetski Savez, Kuba, Rumunija i Jugoslavija, visoko kotiraju na listi najviše osvojenih olimpijskih i svjetskih medalja.
Najbolji primjer vladavine Čaušeskua u Rumuniji jeste Miodrag Belodedici (Belodedić), legendarni fudbaler i osvajač Lige šampiona sa Steauom i kasnije „Crvenom zvezdom“. Kao jedan od najboljih defanzivaca Evrope, pobjegao je iz Rumunije u susjednu Jugoslaviju, u potrazi za boljim životom. Čaušeskuov režim ga je zbog toga osudio na 10 godina zatvora u odsustvu.
Ništa bolja nije bila ni zemlja u kojoj je Belodedici pronašao utočište, na svu sreću, zemlja koja više ne postoji, Jugoslavija. Žestoko je kršila sva ljudska i sportska prava sportista ne dopuštajući im da napuste zemlju do 27. godine. Kako bi mlađi čitaoci to lakše razumjeli, zamislite da je Lionel Messi do 27. godine igrao u argentinskoj ligi, umjesto da je sa 16 godina debitirao za prvi tim Barcelone. Obavezan vojni rok dodatno je remetio vrhunske sportiste, pa su tako Safet Sušić, Dejan Savičević, Jure Franko, Dražen Petrović, Mate Parlov i ostali propuštali po jednu čitavu godinu, kako bi ih se učilo da brane domovinu koja im neće dati ništa, a kojoj su oni dali mnogo. Sve je to bilo fantastično isplanirano kako bi sportisti teško ostajali u inostranstvu kada jednom konačno dobiju pravo da odu i kako bi što duže zabavljali narod u svojoj zemlji.
Što se tiče dopinga i ugrožavanja zdravlja, teško da bilo koja država može na crtu Istočnoj Njemačkoj, nakon što je Ilona Slupianek, osvajačica zlatne medalje na Olimpijskim igrama 1980. u bacanju kugle, bila pozitivna na doping-testu na muške hormone i anaboličke steroide. Ubrzo je Ministarstvo sporta te komunističke zemlje donijelo pravilo o dopinškom testiranju svih sportista prije odlaska na takmičenja. I to nije nimalo fer i sportski kako zvuči. Sistemski su ih dopingovali bez iznimke, pa zatim testirali, one pozitivne bi ostavili kući, a one negativne slali na takmičenja. Ženama bi davali muške hormone, zbog kojih bi bile snažnije od suparnica. Sve je raskrinkano početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su sportisti počeli bježati iz ove zemlje. Najpoznatija je izjava Hans-George Aschenbacha, ski skakača: „Na svakog šampiona kojeg napravi Istočna Njemačka napravi i 350 invalida. Mladim gimnastičarkama su svakakvim metodama krivili kičmu i bile bi invalidi do 18. godine, meni su davali injekcije u koljena, nikad mi nisu rekli čemu služe.“
I na kraju, uzor svih komunističkih zemalja Sovjetski Savez primjera kao gore navedenih ima toliko da ih je besmisleno nabrajati. Dovoljno je reći da Rusija i dan-danas prepisuje svoj komunistički sportski sistem. Pa je tako otkriveno preko 10 hiljada sistemski dopingovanih ruskih sportista, što je za posljedicu imalo izbacivanje Rusije s Olimpijskih igara.
Za kraj možemo se dotaći naše regije. Hrvatska i Srbija su davno iza sebe ostavile staromodni komunistički pristup, tome u prilog govore i njihovi fantastični sportski rezultati (Novak Đoković, Nikola Jokić, fudbalska reprezentacija Hrvatske, Filip Hrgović.) Ostatke komunističkog režima kod naših susjeda možete naći samo u najnižim općinskim ligama, što se ne može reći za našu Bosnu i Hercegovinu. Pored nekoliko „incidenata“ (Lana Pudar, Amel Tuka, Larisa Cerić, Edin Džeko...), mi se i dalje pozivamo na komunistički sistem, karijere naših sportista traju mnogo kraće, kao i njihovi dometi. Pa tako možete u sportskim dvoranama i terenima i dalje od trenera čuti kako tegovi ukrućuju sportistu, suplementi nisu potrebni i da banana deblja.
Ne trebamo se čuditi ako i naši sportisti masovno krenu bježati u inostranstvo, nije da nisu počeli.