Anatolij Lunačarski ostat će upamćen po jednoj rečenici. “Religija je kao čavao. Što ga više udaraš po glavi, to više prodire.”. Lenjinov povjerenik za javnu nastavu posvetio se tijelom i dušom petogodišnjem progonu Crkve, uvjeren da može jednim udarcem iskorijeniti njezinih gotovo dvije hiljade godina historije.

Od trijumfa Ruske revolucije 1917., podržan od strane aparata novostvorene komunističke države, posvetio se uništavanju samostana, odrubljivanju glava, oduzimanju crkvene imovine i ismijavanju apostola.

Najbizarniji i najneobičniji napad od svih dogodio se početkom 1918. godine, s takozvanom "Presudom sovjetske države protiv Boga". Epizoda se poklopila s početkom ikonoklastičke ere SSSR-a. Car Nikolaj II zbačen je s vlasti godinu dana ranije a šest mjeseci kasnije ustrijeljen je i izboden zajedno sa svojom porodicom.

U tom vrtlogu događaja u Moskvi je organiziran narodni sud koji je prva boljševička vlada proglasila potpuno nadležnim da sudi Svevišnjemu za njegove “zločine protiv čovječnosti” i “genocid”. Njezin predsjednik bio je upravo Lunacharsky, isti onaj koji je u svojoj knjizi "Religija i socijalizam" izjavio da je "Karl Marx najveći prorok na svijetu". Onaj koji, rekao je, "više ne treba upućivati ​​na Boga, budući da se novo društvo ne temelji na savezu s njim".

Šesnaesti januar 1918. bio je dan odabran za suđenje koje je trajalo pet sati i kojemu je svjedočio veliki broj građana. Na prvi pogled činilo se da nema razlike između tog "božanskog" suda i drugog zemaljskog. O detaljima se savršeno brinulo, kao da je riječ o pravnom postupku, s Biblijom na optuženičkoj klupi.

Na prvom mjestu je bilo čitanje svih zločina koje je ruski narod, koji je predstavljao ljudsku vrstu, pripisao "zločincu". Tužitelji su iznijeli veliku količinu dokaza temeljenih na historijskim svjedočanstvima, prema kojima je glavna optužba bila jasna: Bog je kriv.

Branitelji koje je postavila sovjetska država, sa svoje strane, pružili su dokaze o njegovoj nevinosti. Čak su išli tako daleko da su tražili oslobađanje optuženog, tvrdeći da boluje od "teške demencije i psihičkih poremećaja" te da stoga nije odgovoran za djela koja mu se pripisuju.

Lunacharski nije baš bio neznalica kada su u pitanju vjerska pitanja. Predsjednik suda iskoristio je svoje godine u Parizu i duga razdoblja koja je proveo u zatvoru prije 1917. za intenzivno proučavanje historije religija. Otuda ideja njegovog eseja "Religija i socijalizam", čija je namjera bila ništa drugo nego ugraditi u marksizam propise o ljudskom spasenju koje je pronašao u kršćanstvu. To je izazvalo žestoku osudu njegovih kolega u Komunističkoj partiji, od kojih su neki na kraju postali njegovi neprijatelji.

Nakon pet sati svjedočenja, žalbi i protesta, sud je konačno proglasio Boga "krivim" za zločine za koje mu se sudi. Tada je Lunačarski pročitao rečenicu: “Gospodin je osuđen na smrt i trebao je biti strijeljan sljedećeg jutra.” U zoru je vod izvršio sučeve želje ispalivši nekoliko rafala u moskovsko nebo.