Da, bošnjački se paradoksi nastavljaju, pretiču jedan drugog. Nakon sve frekventnijih eskapada Dina Konakovića, od milja među rajom zvanog „Dinokio“, ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, u red se nestrpljivo guraju Alma Čolo i tešanjski kadar s vječitim predsjedničkim ambicijama. Svi kod Hadžifejzovića. Za odgovor na pitanje o uzroku ovih paradoksa nije naodmet posuditi malo znanja iz psihologije da se pokuša razumjeti ovo stanje svijesti. 

Znanje vs. neznanje  

„Najveći neprijatelj znanja nije neznanje, već iluzija znanja“, rekao je svojevremeno teorijski fizičar Stephen Hawking. Često je citirana, a nastavlja se na dugu tradiciju filozofske misli o znanju, odnosno epistemologije. „Znam da ništa ne znam“, rečenica je koju je, u sklopu svoje majeutičke metode, koristio Sokrat. Iza ovog prividnog paradoksa leži misao da je osvještavanje vlastitog neznanja prvi korak ka istinskom znanju, odnosno da je tek stjecanjem znanja čovjek svjestan njegove veličine. Ili da je osvijestio koliko malo zna. „Ko ne zna a ne zna da ne zna, opasan je – izbjegavajte ga! Ko ne zna a zna da ne zna, dijete je – naučite ga! Ko zna a ne zna da zna, spava – probudite ga! Ko zna i zna da zna, mudar je – slijedite ga!“, napisao je Konfucije.  

Kompleksne prirode znanja i spoznaje bili su svjesni i fizičar Blaise Pascal, koji je zapisao da „Pametan čovjek nikad neće reći da sve zna“, pisac i filozof Jean-Jacques Rousseau, koji je primijetio: „Što čovjek manje zna, to mu se njegovo znanje čini većim.“ Ovo bi se moglo i parafrazirati: što čovjek više zna, njegovo mu se znanje čini manjim u odnosu na ukupnost znanja. Bertrand Russell je rekao: „Problem sa svijetom leži u tome što su glupi potpuno sigurni, a pametni puni sumnji.“ Johann Wolfgang von Goethe zaključio je na sličnom tragu da „sa znanjem raste i sumnja u vlastito znanje“, dok je Henry David Thoreau pokušao razlučiti svijest o znanju i neznanju rečenicom: „Znati da znamo šta znamo i da ne znamo šta ne znamo pravo je znanje.“ U savremenoj društvenoj znanosti ova epistemološka problematika može se objasniti Dunning-Krugerovim efektom.  

Dunning-Krugerov efekt opisuje fenomen sklonosti manje inteligentnih ljudi da precjenjuju vlastitu i umanjuju tuđu inteligenciju, ali i sklonost inteligentnijih ljudi umanjivanju vlastitih sposobnosti. Tu kognitivnu pristranost 1999. godine su uočili te, kroz niz eksperimenata, dokazali David Dunning i Justin Kruger, socijalni psiholozi s Američkog sveučilišta Cornell. Inspiraciju su pronašli u novinskom članku o stanovitom McArthuru Wheeleru, čovjeku koji je itekako precijenio svoje sposobnosti. On je 1996. godine opljačkao dvije banke, „maskiran“ – sokom od limuna! Bio je, naime, uvjeren da iscijeđeni agrumi funkcioniraju kao nevidljiva tinta.  

Frapirani ovom glupošću, posuđenom iz nejake mašte serijskih proizvođača stripova za djecu, znanstvenici su nekoliko mjeseci posvetili istraživanju ovog i sličnih slučajeva, da bi se potom posvetili eksperimentu. Testirali su veći broj studenata u pitanjima iz gramatike, logičkog rezoniranja i humora, s ciljem dobivanja studentske samoprocjene u tim područjima. Rezultati su pokazali da su oni s dna liste, odnosno koji su najlošije riješili testove bili uvjereni da su bolji od šezdeset posto drugih testiranih. S druge strane, oni s najboljim rezultatima testiranja nisu smatrali da su bili osobito uspješni. Objašnjenje je relativno jednostavno: ako ste, uslovno rečeno, nesposobni, bit ćete nesposobni i u procjeni vlastite (ne)sposobnosti, a ako ste sposobni, skloniji ste sumnji u sve, pa i u vlastitu (ne)sposobnost. Kada bi parafrazirali Sokratovu misao, mogli bismo reći da onaj ko ne zna, ne zna niti šta ne zna, niti uopće zna da ne zna. Svoje zaključke Dunning i Kruger su objavili u naučnom radu Nesposobni i nesvjesni: Kako nemogućnosti prepoznavanja vlastite nesposobnosti vode prema napuhanoj samosvijesti. 

Onaj ko zna ima razumske inhibicije u ambicijama, svjestan je moralnih i zakonskih ograničenja. Vodi računa o drugima… Onaj ko ne zna, nema ni umnih ni razumskih inhibicija, ide naprijed za svojom neumjerenom ambicijom i ne osvrće se. U društvenim uvjetima gdje se znanje cijeni (gdje se ne diplomira prije nego što se studira, gdje se ne kupuju diplome na tramvajskim stanicama), ti koji imaju stvarno (ne kupljeno) znanje, baš zbog svojih inhibicija, kroče stabilno naprijed i vuku društvo, predvode ga u uravnoteženom razvoju. U našim društvenim uvjetima nastavnik tjelesnog odgoja bez dana iskustva u realnom sektoru ili inostranstvu Dino Konaković jeste ministar vanjskih poslova, a sudac Ustavnog suda je općinski birokrat. Proizvodi su kadrovskih kriterija velikih stranaka (SDA i HDZ). U RS-u su stvari otišle korak dalje – osuđeni kriminalci najpodobniji su kadrovi za ministre i javne službe. Međutim, nakon dolaska Johana Sattlera, šefa EU misije u Bosni i Hercegovini, na noge Miloradu Dodiku i poniznog slušanja „bukvice“ od laktaškog političkog siledžije, a prizivajući u pamet naš davnašnji tekst o kvalitetu i kapacitetu neznalica/sveznalica koje nam „prijatelji“ iz EU i „jarani“ iz SAD šalju, s posebnim osvrtom na ovog austrijskog bergbauera, nismo sigurni da Dunning-Krugerov efekt nije zahvatio i Konakovićeve pokrovitelje i proizvođače trojke.  

Nakon istupa Čolo i Mehmedovića na Face TV, izgleda da je dobrano prodro među SDA kadrove. Bivše i još aktualne. Tomu se, osim Mehmedovićevog zazivanja bosanstva SDA (kao da ono vrlo snažno nije ugrađeno u program stranke), pridružio i jedan od osnivača ove stranke, Edhem Bičakčić, predsjednik Sabora Islamske zajednice, koji bi multietničko stranačko vodstvo. Dakle, dok ubijaju i umlaćuju Bošnjake u Srbiji i malom entitetu, wanna be lideri zazivaju bosanstvo i multi-kulti paradigmu. Ne shvataju jer ne znaju i ne žele da nauče da velika većina Hrvata i Srba bosanstvo smatra bošnjačkim, baš kao što se jugoslavenstvo smatralo srpskim unitarizmom i da naprosto ne žele biti nacionalno Bosanci jer su nacionalno Srbi i Hrvati, kao i da bošnjačko tvrdoglavo i ničim poduprto insistiranje na bratstvu i jedinstvu ne prolazi ni kod jednih ni kod drugih, što je njihovo neotuđivo ljudsko pravo. Bošnjaci kojima, po mišljenju Evlije Čelebije, pamet sporo dolazi trebaju prestati vjerovati u tlapnje ovog tipa i graditi moguću Bosnu i Hercegovinu, a ne po njihovom mišljenju idealnu (ako uopće imaju svijest o posljedicama takve projekcije) jer je takva neprihvatljiva skoro polovini njezinog stanovništva. Ove su dileme bosanstva i bošnjaštva Hrvatima i Srbima neshvatljive, ali itekako dobrodošle. Ne shvate li ovo, Bošnjaci su osuđeni na marginalizaciju koja je već u toku, političku desubjektivizaciju koja se odvija nesmanjenom žestinom već podugo, ali i konačan nestanak nacije i pretvaranje u vjersku nakupinu. Baš kao nekada.  

Ima i izuzetaka, ali ne u Bošnjaka 

Kasnija istraživanja potvrdila su Dunning-Krugerov efekt, uz određena proširenja izvorne teze. Pokazalo se, naime, da je ona nepobitna u gabaritima američke i globalno proširene evropske kulture, no da na istoku stvari stoje malo drukčije. Japanski studenti, kako oni vrhunski, tako i oni u donjoj četvrtini, svoje su sposobnosti u pravilu umanjivali. Primijećene su i razlike po spolu: muškarci su, primjerice, procijenili da imaju IQ za pet podova viši od onoga stvarnog, dok su žene svoj za jednako toliko umanjile. Drugim riječima, osim psiholoških silnica, na samoprocjenu i samopouzdanje utječu i odgoj, kulturni i biološki faktori. Da, ali Bošnjaci sebe percipiraju kao zapadnjake, pa je primjer izvjesne Čolo samo potvrdio da spolne razlike u Bošnjaka ne igraju ulogu u napuhanoj samopercepciji, sukladno izvornoj tezi američkih psihologa.  

Drugo proširenje ovog efekta najbolje ilustrira današnja društvena elita. Odnosno ljudi koji se samopercipiraju kao društvena elita. Ljudi koji imaju pretjerano samopouzdanje načelno se tako i ponašaju. Oni drugi koji sumnjaju u vlastite sposobnosti i rezultate isto se tako ponašaju. Otvaraju time prostor onim prvima da, nesvjesni ograničenja, idu naprijed bez osvrtanja i pažnje na razumska ograničenja. Zauzimaju mjesta koja traže znanje, ili pak vodeće pozicije u društvu. Zanimljivo je ovu tezu testirati na dva slučaja – Amerikanca sirijskog porijekla Stevea Jobbsa i Hrvata bosanskog porijekla Ivice Todorića. Jobbs je bio samo lukav trgovac, čovjek koji nije završio fakultet, pun ideja o transformaciji proizvoda u susret kupcu. Stvaran doprinos računalnim tehnologijama (sistem prozora, mousea, bežičnog prijenosa digitalnih podataka, do touchscreena dali su oni koji znaju i sumnjaju u svoje rezultate, koji se stalno propitkuju). Srednjoškolac Jobbs, ipak, ostavio je iza sebe uspješnu globalnu kompaniju. Todorić, iako je formalno završio fakultet, bio je jednako neobrazovan kao Jobbs i, osim od države potpomognutog poljoprivredno-prehrambenog koncerna koji je neslavno propao, proizveo je samo gargantuovske i nenaplative dugove. Na račun građana, naravno. U Bosni će se dugovi naplaćivati Bošnjacima, odnosno novopečenim Bosancima – građanima. Kao u vicevima. 

Kako je očito u matičnoj državi Bošnjacima u političkim strankama, akademskoj zajednici, kulturnoj javnosti razvučena pamet na stepen potpune mentalne blokade, možda je vrijeme da impuls buđenja iz opasne intelektualne obamrlosti dođe iz domovinskih zemalja i dijaspore. Jer su oni, desubjektivizacijom Bošnjaka u matičnoj državi najviše, pa i fizički ugroženi, što pokazuje slučaj ubojstva u Novom Pazaru.