Postoji jedno mjesto, jedna znamenitost, koje niko od miliona turista koji svake godine šetaju Budimpeštom neće posjetiti. Ono nije na obali Dunava, poput grandiozne zgrade Parlamenta, njegove ulice ne povezuju mostovi poput Lančanog ili Elizabetinog, odnosno, Erszebetinog. Tu neće niko provesti cijeli dan, onako kako ga mogu provesti turisti koji istražuju svaki kutak Ribarske tvrđave ili Kraljevske palače u Budimu, spomenika čija je nestvarno lijepa okolina, ulice i zgrade, teško razorena tokom opsade Budimpešte s kraja Drugog svjetskog rata, a koja se ovih dana užurbano obnavlja, u skladu s originalnim planovima tadašnjih arhitekata.
Tu nema ni Starbucksa niti mađarskog gulaša, daleko je od mondene Vaci ulice, žile jedne od turističkih prijestolnica svijeta, grada u koji se slije toliko turista da se u njezinom središtu najmanje čuje mađarski jezik. Jednostavno, to je metropola u čijoj se ljepoti može uživati danima. Ali ta metropola, kao i svaka druga uostalom, ima dijelove koji ne zanimaju turiste. Osim nekih iz Bosne koji su, tokom šetnje, na lokalnom autobusu ugledali natpis Bosnyák tér. Bošnjački trg. Pa odlučili otići do tog mjesta nazvanog po precima koji su početkom prošlog stoljeća tu poslani iz svojih kuća, iz svojih bosanskih sela, varošica i gradova. Otrgnuti iz svojih šljivika, s obala rijeka ili planinskih strmina i bačeni u ravnicu kojoj se ne nazire kraj i u kojoj živi narod čudnog, nerazumljivog jezika.
Budimpeštanske su ulice zakrčene automobilima, ali autobus koji vozi ka trgu ima svoju traku koju niko ne zauzima, tamo niko ne ostavlja vozilo na ulici pa se s obale rijeke za desetak minuta dođe do trga na kojem su nekada obučavani bošnjački vojnici, oni koje je car Franjo Josip zvao elitom. Odmah je kraj stanice, između crkve i stambene zgrade. U okviru je trga parkić u kojem netalentirani skejter pokušava izvesti neke vratolomije, nekoliko klupa rezerviranih uglavnom za mlade majke s djecom u šetnji. Preko puta je niz niskih, zapuštenih zgrada, a iza nešto što podsjeća na tramvajsku remizu. Sa strane je supermarket, nešto malo dalje odlična lokalna picerija, jedino mjesto u kojem se čini kao da ima života. Još nekoliko prodavnica. I to je sve. Mjesto koje niko ne primjećuje.
Niko osim onih kojima je lijepo što su tu, kojima je važno biti na mjestu nazvanom po njihovim djedovima, po soldatima čija imena i glasove, smijeh i tersluk kao da čuju na trgu iako su umukli davno, davno, prije više od stoljeća. Nazvanom po onima koji su čuvali cara i kraljevsku palaču, ginuli za tu monarhiju nikada se više ne vrativši u svoje šljivike, na svoje obale i strmine. Onima koji nisu dočekali svoju državu.
Bošnjački trg smješten je oko osam kilometara od obale Dunava i najvećih znamenitosti Budimpešte, na njemu je poznata crkva Svetog Ante Padovanskog, tramvajska i autobuska stanica, velika tržnica te niz malih, uglavnom neuglednih prodavnica i kafića. Početkom 20. stoljeća to je mjesto bilo „na kraj svijeta“, poljana na kojoj nije bilo nikakvih građevina, slabo naseljeno područje daleko od gradskih zbivanja. Ono malo stanovništva koje je naseljavalo današnje područje oko trga bili su uglavnom poljoprivrednici. Ali onda tu dolaze Bošnjaci.
Naime, Bosnyák tér je službeno tako nazvan i pod tim je nazivom poznat od 1901. godine, kada je postao jedno od važnih mjesta tadašnje Pešte. Tako ga je imenovao habsburški car Franjo Josip, jer je tu nekada bio poligon na kojem su se uvježbavali Bošnjaci, vojnici Austro-Ugarske Monarhije koje je car angažirao kao gardiste koji su čuvali kraljevsku palaču u desetak kilometara udaljenom Budimu, preko rijeke. Nedjeljom je tu svirala plehana muzika.
Podsjetimo, Austro-Ugarska Monarhija okupirala je Bosnu 1878. godine, a onda je i anektirala 1908. godine. Od početka stoljeća pa do danas, iako je Budimpešta bila dijelom nekoliko različitih režima i sistema, ostao je nepromijenjen naziv Bosnyák tér.
Trg je mijenjao svoju svrhu i oblik, kraj njega je napravljena remiza, pa onda i velika tržnica. Sredinom 20. stoljeća uz tržnicu je izgrađen sportski kompleks, ali i danas je trg najpoznatiji po crkvi Sv. Ante. U današnjem obliku podignuta je 1957. godine, na temeljima nekoliko manjih crkvenih objekata. Njezin je zvonik dovršen tek 2014. godine, gradnja nije bila moguća jer su se komunisti protivili i čak su imali ideju da crkvu pretvore u tržnicu.
Nije to jedini naziv u Budimpešti koji podsjeća na Bošnjake i vrijeme kada je taj grad bio i njihova metropola. U blizini Bošnjačkog trga nalaze se još i Bosnyák utca (Bošnjačka ulica) i Mosztar utca (Mostarska ulica) kao i Bosnyák köz, a u okolini trga nekoliko je radnji koje u sebi nose naziv Bosnyák, poput lokalne zalagaonice. Svi se ti toponimi i građevine nalaze u Zuglu, u 14. okrugu Budimpešte.
Jasno, kako je u Mađarsku odlazilo najviše vojske, mnogi su od njih tamo ostavili svoje kosti, na hiljade je bosanskih vojnika pokopano u 24 različita groblja. Najpoznatije je, pak, ono u selu Nagyharsány, u Baranji, čiji ulaz krasi golemi bosanski ljiljan. Na njemu su pokopana samo tijela bosanskih vojnika.
„Govorim sljedeće kao historičar koji se decenijama bavi odnosom Mađara i islama, a posebno odnosom Bosne i Hercegovine i Austro-Ugarske (1878–1918), uključujući i historiju bošnjačkih vojnika na tlu Mađarske. Bošnjački vojnici bili su ti koji su po broju bili najodlikovaniji u Velikom ratu, među najizdržljivijima na prvim linijama fronta, među njima – najmanje 'crvenih vojnika' u Rusiji, dok su Mađari bili možda i najbrojniji, najmanje zaraženi anarhističkim ili boljševičkim idejama u Sovjetskoj Rusiji, posljednji su položili oružje u Budimpešti krajem oktobra na početku Jesenje revolucije ruža i još mnogo toga što govori o tome ko su Bošnjaci, te koliko su hrabri bošnjački vojnici“, ispričao je za Stav Zsoltan Bolek, čelnik Islamske zajednice u Mađarskoj i historičar koji je doktorirao na temi života Bošnjaka u toj zemlji.
„Na tlu Mađarske počiva oko hiljadu naših bošnjačkih heroja Prvog svjetskog rata koji su se borili za našu domovinu Mađarsku. Bošnjački vojnici bili su među najhrabrijim vojnicima u trupama Monarhije. U Mađarskoj se na oko 24 groblja nalazi više od hiljadu grobova bošnjačkih vojnika, i to moramo uvijek isticati, od kojih je neke obnovila naša Islamska zajednica Mađarske bez ikakve vanjske finansijske podrške“, dodaje Bolek.
Toponimi koji asociraju na Bosnu nalaze se i u drugim dijelovima nekadašnje monarhije. Tako, naprimjer, postoji ulica u Grazu nazvana Zweierbosniakengasse, Ulica dva Bošnjaka. Mala ulica u blizini nekadašnje kasarne u kojoj su služili pripadnici Druge pješadijske regimente, koja je uglavnom ratovala na italijanskom frontu, a u blizini Graza, jeste i čuveno groblje Lebring, koje čuva tijela poginulih Bošnjaka. Također, u Beču postoji spomen-ploča postavljena u spomen poginulim bošnjačkim vojnicima, a u austrijskoj se prijestolnici može kupiti i pecivo, jedna vrsta lepinje nazvane Bošnjak.
Gardisti dvora u Budimu nisu bili prvi tamošnji Bošnjaci, nije bila rijetkost vidjeti bosanske industrijalce ili trgovce na ulicama mađarskih gradova u 18. i 19. stoljeću, pogotovo u Pečuhu. Isto tako, veze između dvije zemlje ojačale su nakon okupacije Bosne, a tih godina iz Mađarske u Bosnu seli nekoliko hiljada Mađara, uglavnom birokrata i seoske sirotinje koja je tražila šansu za dobar život u novom dijelu carstva.
Nakon što je okupirala Bosnu, Monarhija je odjednom postala sistem u kojem je živjelo najmanje pola miliona muslimana. Mađarski diplomata Benjamin Beni Kallay, ministar finansija, imenovan je za „visokog predstavnika“ okupirane zemlje. Kallay podržava rad vakufa, medresa i šerijatskih sudova, pokušavajući se tako osloniti na muslimansku aristokratiju. Kallay je bio osoba koja je započela modernizaciju Bosne i Hercegovine na zapadnim temeljima. Godine 1908. Bosna i Hercegovina je definitivno pripojena Monarhiji, a dvije godine kasnije obavljen je popis stanovništva koji je pokazao da je u Mađarskoj u to doba živjelo 553 Muslimana, 179 Turaka i 319 Bošnjaka. U Bosni je živjelo 612.137 muslimana.
Mađarski historičar Krisztián Csaplár-Degovics u svojoj knjizi „Nemamo kolonija i nemamo namjere osvajanja“ tvrdi da su austrougarske težnje u Bosni i Hercegovini bile temeljno kolonijalne prirode; osvajanje Bosne bio je prije svega mađarski imperijalistički projekt, koji je u sebi nosio mogućnost da Mađarska od nacionalne države postane carstvo.
Nakon okupacije Bosne 1878. pokrajina je nominalno ostala u sastavu Osmanskog Carstva, ali je stvarna uprava prešla na Austro-Ugarsku. Kvazikolonijalna uprava stvorena je upravo zbog dualističke strukture carstva: budući da Bosna nije mogla biti anektirana ni s jedne strane carstva zbog austrougarskog rivalstva, došla je pod upravu zajedničkog ministarstva finansija.
Csaplár-Degovics piše da su, iako je Ministarstvo općih poslova djelovalo u Beču, voditelji bosanskohercegovačke politike veći dio vremena bili mađarski političari pa tako na prijelazu stoljeća jača i mađarska imperijalna ideja, te zahtjev da se Bosna i Hercegovina direktno pripoji Ugarskom kraljevstvu. Tamo bi se usmjeravali mađarski iseljenici koji su se nadali sigurnom tržištu i izvoru sirovina za mađarsku privredu. Prema tim zamislima, tako se težište Monarhije automatski pomiče na istok, središte Austro-Ugarske uskoro će biti Budimpešta umjesto Beča, a Kraljevina Mađarska će preko Bosne povratiti svoj regionalni kakav je imala prije Mohača.
Tokom četiri desetljeća vladavine Monarhije, Bosna i Hercegovina je 35 godina imala mađarskog namjesnika. Među njima je najpoznatiji bio Mađar Kállay, koji je imao velike ideje, htio je od istočnih provincija carstva stvoriti uzornu balkansku državu, „Švicarsku istoka“. Kallay je, proputovavši cijelu Bosnu i Hercegovinu pješke, na konju i u kolima po nalogu Gyula Andrássyja, ministra vanjskih poslova monarhije, zaključio da bi muslimanski stalež mogao biti nacionalna snaga na koju bi se Monarhija prvenstveno mogla osloniti i na njoj izgraditi sistem. Oni su, po Kallayu, trebali biti brana pred srpskim i hrvatskim nacionalizmima, a pridobijanjem bosanskohercegovačke elite za vlastite ciljeve želio je sporom integracijom uspjeti u zamišljenoj „misiji civiliziranja“ Bosne.
