Petnasetog augusta 1943. američki borbeni avion pojavio se iznad grada Villalbe na sjeverozapadu Sicilije. Žuta zastava s crnim "L" vihorila se iz kokpita. Iz stroja je ispala vreća u kojoj je vlasnik obližnjeg imanja pronašao i žutu krpu sa slovom "L". Ubrzo nakon toga tri američka tenka stigla su do grada, od kojih je jedan takođe nosio takvu zastavu. Tada se pojavio čovjek, pokazao krpu iz torbe koja je pala i popeo se na tenk. Zvao se Calogero Vizzini, Bio je kum mafije na Siciliji.

Tako je navodno započela saradnja između Cosa Nostre i Saveznika kada su u ljeto 1943. otvorili drugi front u Evropi protiv Mussolinija i Hitlera invazijom na Siciliju. Priča se da im je “časno društvo” dobro poslužilo. "Don Calò", na primjer, uvjerio je talijanski garnizon s važnog položaja na Monte Cammarati da odstupi. Čudan savez osmislio je čovjek s velikim "L": Lucky Luciano. Iako je šef njujorške mafije bio u američkom zatvoru, njegovo je ime otvaralo sva vrata na Siciliji.

To je priča koja se često prepričava. Šteta samo što nije tačna. Barem tako tvrdi historičar Thomas Vogel u svojoj nedavno objavljenoj knjizi "Drugi svjetski rat u Italiji 1943-1945". Naučnik iz Centra za vojnu historiju i društvene nauke Bundeswehra u Potsdamu poziva se na brojna svjedočanstva i činjenice koje su ovu epizodu razotkrile kao glasinu. Ipak, priča ima zrnce istine. Prava saradnja između Sjedinjenih Država i mafije razvila se tokom Drugog svjetskog rata, dosta nakon invazije na Siciliju.

Već u proljeće 1942. američke su vlasti diskretno zamolile mafiju za pomoć. Bio je to vrhunac bitke za Atlantik. Njemačke podmornice vrebale su sa američke istočne obale i potopile su brojne savezničke brodove. A talijanski radnici u lukama bili su osumnjičeni da su im pružali podršku informacijama ili čak sabotažama.

Lucky Luciano, kum nad kumovima, bio je u zatvoru od 1936. Ali on je svoju kriminalnu mrežu rado koristio za zaštitu zemlje držeći svoje ljude u lukama. Špijuni nisu razotkriveni, ali su nerad ili čak štrajkovi bili stvar prošlosti. Radi lakšeg kontakta Luciano je prebačen iz državnog zatvora Dannemara u njujorški zatvor Great Meadow, bliže obali.

Nakon predaje njemačko-talijanskih snaga u Tunisu u maju 1943., saveznici su kao sljedeći cilj postavili Siciliju. Wehrmacht je privukao sve rezerve za svoju ljetnu ofanzivu na Istočnom frontu, a Talijani više nisu bili toliko zainteresirani za borbu.

Iz toga je saveznički vrh zaključio da bi američka i britansko-kanadska vojska bile dovoljne za uspješno izvođenje "Operacije Husky", iskrcavanja na Siciliju. Novi saveznički vrhovni zapovjednik, američki general Dwight Eisenhower, nije želio koristiti više snaga, budući da su svi raspoloživi resursi bili potrebni za planirano iskrcavanje u sjevernoj Francuskoj.

Iznad svega, američka mornarička obavještajna služba ONI nije imala problema s dobivanjem informacija o Siciliji od Luciana i njegovih ljudi. Iako je njegova ponuda da sam ode kući i ondje osnuje organizaciju za špijuniranje i podršku bila "politički previše delikatna za odgovorne", piše Vogel. "Umjesto toga, ONI je okupio tim oficira koji govore talijanski koji su se iskrcali s prvim valom u Geli i Licati 10. jula 1943."

Osigurani su im kontakti na koje mogu računati te lokalni vodiči i izviđači. Mafijaši su bili itekako voljni to učiniti, jer su teško živjeli pod Mussolinijevom fašističkom diktaturom. Diktator ih je progonio oštrinom na koju nisu bili navikli. Stanovništvo je mrzilo i fašiste. Umorni od rata i njegovih nedaća, u vojnicima iz Amerike, kamo je emigriralo dva miliona Sicilijanaca, vidjeli su osloboditelje.

Brzo napredovanje 7. američke armije pod generalom Georgeom Pattonom, koja je 22. jula umarširala u Palermo, često se navodi kao argument za dobru saradnju između američkih trupa i mafije. S druge strane, britanskoj 8. armiji trebalo je pet sedmica da napreduje od svojih sektora iskrcavanja na jugu do Messine. Međutim, Thomas Vogel u knjizi objašnjava razloge koji nemaju veze s organiziranim kriminalom.

Nakon uspjeha Saveznika mafija se ponovno počela uzdizati. Fašistički zvaničnici su smjenjivani i hapšeni a iz zatvora su izlazile mase mafijaša obrijanih glava, koji su se predstavljali kao žrtve režima a pomagao im je i katolički kler.

Kumovi su često zamjenjivali Mussolinijeve namjesnike. Na primjer, Calogera Vizzinija, "Don Cala" iz Villalbe, američka vojska imenovala je gradonačelnikom tog grada i dala mu čin počasnog pukovnika. Iskoristio je svoj novi položaj kako bi ponovno uspostavio svoju kriminalnu moć.  Saveznici nisu mogli spriječiti uspješno povlačenje njemačkih borbenih trupa sa Sicilije. No, nakon iskrcavanja na talijansko kopno početkom septembra 1943. godine, vojna se vlast suočila s neugodnim zadatkom da s ono malo preostalih jedinica osigura red na otoku. Mafija je rado popunila praznine koje su nastale.

Upravo zato što je Italija do kraja ostala sporedno ratište, mafija je imala dosta prostora za djelovanje. Nakon što su savezničke trupe zauzele Napulj u oktobru, Camorrin kum, Vito Genovese, koji je do tog trenutka podržavao Mussolinija, odmah je promijenio stranu.

U vrlo kratkom vremenu Genovese je izgradio jednu od najvećih organizacija crnog tržišta u južnoj Italiji. Priča se da je otprilike trećina savezničkih zaliha preusmjerenih kroz glavnu bazu u Napulju nestala niz mračne kanale.  Nakon što je Genovese uhapšen i premješten u Sjedinjene Države 1945. godine, drugi je šef preuzeo posao. Nakon rata, Lucky Luciano je pomilovan od guvernera New Yorka i deportiran u Italiju. Izgradio je transatlantsku distributiuvnu mrežu za drogu i druge ilegalne poslove.