Sve je počelo u Velikoj  Britaniji 19. stoljeća, kolijevci industrijske revolucije. U prvoj polovini stoljeća, nedjelju koja se smatrala legitimnim praznikom, pratio je neslužbeni slobodni dan, koji su mnogi radnici dobrovoljno uzimali, ako su mogli, kako bi se oporavili od teškog mahmurluka.

Bio je to takozvani Veliki ponedjeljak, zapravo apsolutno sekularna praksa, koji je u britanskom društvu u to vrijeme bio toliko popularan da je komercijalna razonoda svoj repertoar događaja uskladila sa njim.

Promjena poslovanja u tržišnu ekonomiju izmijenila je radne procese, zahtijevajući veću učinkovitost kako bi se podmirilo rastuće tržište robe. U tom je kontekstu praksa uzimanja Velikog ponedjeljka počela gubiti podršku različitih sektora koji su, vođeni vrlo različitim motivacijama, oko 1840. godine uveli ideju da se ovaj dan odmora zamijeni za subotnje popodne.

 „Puno je učinkovitije bilo da proizvođači imaju redovnu radnu sedmicu gdje je u subotu propušteno samo pola dana rada, a u ponedjeljak nije cijeli dan. Istodobno, vjerska su tijela bila uvjerena da radnici ne posjećuju crkvene službe nedjeljom zbog umora i da će ova reforma promovirati trezvenu i marljivu radnu snagu”, objašnjava Bradley Beaven, profesor društvene i kulturne historije na Univerzitetu Portsmouth

Historičar Peter Borsay u svojoj knjizi Historija razonode piše da je „jedna od glavnih funkcija festivala u subotu popodne bila oduzimanje vjerodostojnosti Velikog ponedjeljka. Upotrijebljen je kao mamac za udaljavanje radnika od ovog drugog neslužbenog praznika, koji poslodavci vide kao ometajući.“

Godine 1842. godine osnovano je Udruženje za rano zatvaranje, koje je promoviralo subotnja popodneva kao prostor za razonodu i povratak ponedjeljka kao punog radnog dana. Taj se običaj proširio tek 1870. godine, pod pritiskom nekih sindikata koji su jačali.

Emeritus profesor sociologije i stručnjak za studije slobodnog vremena sa Univerzitetu u Liverpoolu, Kenneth Roberts, objašnjava da su se popodneva i večeri toga dana uglavnom koristili za gledanje fudbalskih utakmica i za kupovinu, dok je nedjelja bila slobodan dan, "kada su se trgovine zatvarale i ljudi su trebali ići u crkvu, iako većina nije."

Godine1911. konačno je usvojen Zakon o trgovinama, čime je formalizirana radna sedmica od pet i po dana. Ipak, trebalo je još puno vremena dok se na kraju subota i nedjelja nisu spojili u rekreativni vikend. Henry Ford je 1926. godine osmislio petodnevnu radnu sedmicu u svojim američkim tvornicama. Na taj način, "ne samo da je ugodio i ohrabrio svoje zaposlenike, već im je ostavio i više vremena da potroše jer su industrijski radnici postajali potrošači".

Međutim, dvodnevni vikendi nisu bili potaknuti samo rađanjem i širenjem kapitalizma, već i valom nezaposlenosti koji je donijela Velika depresija. To je bilo tako jer je smanjenje radnog vremena brzo postalo formula za smanjenje masovnih otpuštanja u industrijaliziranim zemljama.

Profesor Bradley Beaven izdvaja britansku farmaceutsku firmu Boots kao "jednu od prvih koja je radnicima pružila punu subotu '30-ih, pokušavajući smanjiti radno vrijeme, umjesto da pribjegne otkazima i izgubi vrijedno osoblje ”.

Tada je tijekom ovih godina uspostavljen vikend od 48 sati. Međutim, nedugo nakon Drugog svjetskog rata vikedn postaje standard. U to vrijeme, s raširenom pojavom televizora i automobila, slobodne aktivnosti su se radikalno promijenile. "Dok je u 19. stoljeću formacija vikenda poticala javni oblik kolektivne zabave kroz fudbalske igre, kino i koncerte, vikend nakon 1945. obilježio je privatiziraniji oblik popularne zabave", tvrdi Beaven.

Ističe da su fudbal, estrada i ulazak tzelevizora u domove i nastanak naselja na periferiji '50-ih, vikend učinili mnogo više usmjerenim na dom. Kenneth Roberts dodaje da je masovna kupovina automobila između 1950. i 1970. načinila od vikedna ono što popznajemo danas.

Kao i svaka socijalna konvencija, i vikend koji se od poslijeratnog razdoblja do danas činio nepromjenjivom institucijom ipoak je podložan promjenama. Iako jedni brane potrebu dodavanja još jednog dana odmora sedmično, drugi strahuju da će pojava novih modaliteta rada, posebno nakon jačanja rada na daljinu tijekom pandemije, sve više razrijediti prostor rezerviran za slobodno vrijeme.

Suočavamo li se s krajem vikenda? Uspon i učvršćivanje američkog modela potrošnje sve je više uvodilo slobodno vrijeme kao vrijeme potrošnje, a ne odmora. Nedjelja, koja je do sada bila mirni dan u cijeloj Evropi, nije mogla odoljeti ovoj logici. Nedjeljni zakon o trgovini omogućio je otvaranje trgovina u Engleskoj i Škotskoj od 1994. Isti put slijedila je većina evropskih zemalja a neki, u kojima je vikend zaštićen zakonom, poput Španije, Francuske i Belgije, ograničili su ga samo na turističke gradove.

Martín Caparrós u svojoj knjizi prikazuje ovaj proces: „Bilo je trenutaka kada je bio neprikosnoven. Posebno je u Evropi vikend bio strog: prije nekoliko desetljeća u Parizu, Münchenu ili Stockholmu bilo je vrlo teško pronaći otvorenu knjižaru, supermarket ili trgovinu cipelama. Radila je samo većina javnih službi: prevoz, zabava, toaleti, policija. Više ne: nametnut je američki model koji pretpostavlja da je vikend vrijeme za kupnju - a to znači da su milioni ljudi zauzeti kupovinom.“