Izložbeni kompleks nalazio se u ogromnom parku Prater, bivšem carskom rezervatu divljači koji je prije jednog stoljeća predan glavnom gradu. Na dan otvaranja, 1. maja, građevina je još bila napola dovršena, a bio je spreman samo njemački paviljon. Osim toga, došlo je do obilnih kiša koje su poplavile Prater i izazvale ogroman prometni kolaps. Britanka Emilie Birchall, koja je posjetila izložbu na svom medenom mjesecu po Evropi, napisat će dva dana kasnije: "Subota, 3. maj [...]. Bilo je malo posjetitelja, posebno ujutro [ ... ], ali hiljade radnika [...]. Izložba je u krajnje nedovršenom stanju; neki dijelovi izgledaju očito nepotpuni i nesumnjivo neće biti spremni mjesecima." Visoka cijena ulaznica utjecala je na posjećenost, a pratile su je i druge poteškoće.

Unatoč tome, izložba je bila velika stvar. Samo šest godina ranije, političkom reformom nastalo je Austro-Ugarsko carstvo, dvojna monarhija u kojem je car Franz Joseph bio suveren dviju država: Austrije i Mađarske, što je bilo neophodno kako bi se osigurala stabilnost tako opsežne i kulturno raznolike države. Bečka izložba bila je savršena propagandna izložba koja je pokazala moć oživljenog carstva.

Izložba je također poslužila za upoznavanje svijeta s novim izgledom austrijske prijestolnice. Do 1857.godine Beč je srušio svoje gradske zidine, formirajući veliku kružnu ulicu Ringstrasse, na kojoj su podignute monumentalne zgrade poput Opere, Gradske vijećnice ili hotela Meandar. Za izložbu je u gradu opremljeno šest novih željezničkih stanica, što ga čini istaknutim evropskim željezničkim čvorištem tog doba. Tokom sajma otvoren je impresivan akvadukt dug 95 kilometara koji je u grad dovodio vodu iz Alpa, Donje Austrije i Štajerske. Tako je trebalo spriječiti epidemije uzrokovane izlijevanjem Dunava.

Izložba je također postala mjesto susreta šefova država Evrope i svijeta. Osim austrijskog cara, koji će izložbu posjetiti 48 puta, izložbu je posjetilo tridesetak okrunjenih glava, od ruskog cara i njemačkog Kaisera do perzijskog šaha. Ti su posjeti privukli mnoštvo znatiželjnika.

No, Bečku izložbu obilježile su zanimljive inovacije. Na primjer, ona je prva posvetila mjesto radovima koje su obavljale žene, što će se sačuvati na izložbama u sljedećim desetljećima. Pravo žena na rad bio je jedan od glavnih zahtjeva s kraja stoljeća u Americi, a bečka izložba to je potvrdila u paviljonu koji je sadržavao hiljadu predmeta koje su stvorile žene. Unatoč tome, žene su činile samo četiri posto od 53.000 izlagača iz 35 zemalja.

Bečka izložba bila je i prva koja je prikazivala eksponate iz neevropskih zemalja poput Maroka, Egipta, Tunisa, Osmanskog carstva, Perzije ili Siama. Stvorena je istočna četvrt s replikama egzotičnih zgrada u prirodnoj veličini za Evropljane. Neki su bili pomalo bizarni, poput egipatskog paviljona, hibrida kafića i džamije. Keramika, svilene tkanine i mačevi iz Perzije i Sjeverne Afrike stvorili su senzaciju.

Najupečatljiviji paviljon izložbe bio je japanski. Započevši Meiji revoluciju 1867. godine, koja je okončala stoljetni feudalizam i izolaciju od vanjskog svijeta, Japan se prvi put suočio sa Zapadom kao moderna zemlja. Japanski kompleks, koji je izgradilo 25 majstora koji su došli iz Japana, bio je opremljen vrtom i svetištem, a funkcionirala je i čajna kuća. Na njemu su bili izloženi proizvodi i umjetnička djela iz svih provincija, koji su prikupljeni u dva primjerka: jedan od eksponata poslan je u Austriju, a drugi je ostao Japanu, namijenjen budućem Nacionalnom muzeju u Tokiju.

Izložba je ostala zapamćena kao prekretnica u modernizaciji Beča i Austrije i, unatoč eurocentričnim i kolonijalističkim predrasudama, kao demonstracija raznolikosti kultura planeta.

Iako je razlog postojanja prvih svjetskih izložbi bio je predstavljanje najnovijih tehničkih dostignuća u svijetu i unatoč važnosti koja se pridaje svjetskim izložbama tehnologije i opreme, jedno od najvažnijih dostignuća bečke izložbe 1873. bilo je uvođenje soje u Evropu (i, nadalje, u ostatak svijeta). Donijela ga je japanska delegacija, ova mala azijska mahunarka - danas jedna od najrasprostranjenijih kultura na planeti– prvi se put ukorijenila na evropskom tlu u vrtovima palače Schoenbrunn, u kojoj se u to vrijeme nalazilo Sveučilište u Beču, gdje se lako prilagodila zahvaljujući botaničaru Friedrichu Haberlandtu, koji se smatra ocem biljke. Austrijski znanstvenik smatrao je soju mahunarkom s većom hranjivom vrijednošću, kao i rješenjem problema gladi u svijetu.