Face TV i njen vlasnik Senad Hadžifejzović prošli su vikend svoj Centralni dnevnik emitirali iz Sandžaka. Među brojnim prilozima i razgovorima našao se jedan iz Prijepolja. Priča je to o dvojici braće, Luka Pejović i Alija Poturak, i njihovoj majci Ružici, odnosno jednom spomeniku na trotoaru ispred prijepoljskog Muzeja. Jedan se brat Risto “poturči” i postade Alija Poturak, a drugi Luka ostade u “veri pradedovskoj”. Majka Ružica ne presta da ih podjednako voli. Priča je, čini se, vrlo interesantna i Hadžifejzović nam je predstavi kao jednu od sandžačkih razglednica. Ipak, novinar koji se predstavlja kao iskusan trebao bi malo zagrebati ispod površine i saznati o čemu se zapravo radi i šta je motiv forsiranja jedna posve periferne priče. Zbog čega su Alija, Luka i Ružica toliko bitni da dobiju bistu ispred Muzeja, koju nema ni Sulejman-paša Murvet, veliki vezir Osmanskog Carstva koji potječe baš iz Prijepolja.
Iako su devedesete daleko, ni danas nisu sasvim prestali glasovi koji proispituju porijekla naroda. Svakako, na najvišem udaru tada, kao i danas, nalaze se Bošnjaci. Njihovo se porijeklo odvajkada negiralo, osporavalo, a oni su često označavani kao zaostavštinom Osmanskog Carstva i poturicama koji su izdali vjeru pradjedova. Koliko su te teze historijski utemeljene, nije bilo važno. Zapravo, nisu se ni htjeli čuti argumenti koji su dolazili iz relevantnih naučnih krugova. Teza o tome da su Srbi, koji su pod “prisilom” ili zbog privilegija prihvatili islam, zapravo, preci današnjih Bošnjaka ostala je temeljna teza srpskih akademskih krugova.
Granitna skulptura ispred prijepoljske ruždije, današnjeg Muzeja, upravo je dio takvih podmetanja. Luku pravoslavca i Aliju muslimana, konvertita, s majkom Ružicom uslikao je advokat Andrija Bogdanović još 1919. godine i ona je bila motiv za ovu skulpturu.
Ko je bolje upoznat sa prijepoljskim i sandžačkim prilikama, zna da ova priča i nije tako nova i nedavna. Vrtjela se još od devedesetih, pisalo se, pričalo, raspisivali se konkursi, gradio se mit, da bi se na kraju isklesao spomenik mitu i ustoličio ispred Muzeja. No šta se krije iza tolikog forsiranja ove rubne teme i šta je, zapravo, poruka ove uspomeničene priče? Zapravo, ona je model, urnek po kojem bi se trebalo plastično pokazati porijeklo Bošnjaka, ne samo Prijepolja i Sandžaka već Bošnjaka uopće. Pričom se želi postaviti paradigma bošnjačkih korijena koja bi trebala pokazati da su svi Bošnjaci neki Alija Poturak i da im je svima majka ili baba neka Ružica.
Šta je istina? Jedna od pravoslavnih familija Pejović u selu Orašac (Komaran) imala je puno djece, a slabo imanje. Bili su siromašna familija pa su odrasla djeca iz ove, kao i iz mnogih drugih familija, odlazila u najam kod imućnijih bošnjačkih porodica. U blizini Pejovića živjela je jedna od bogatijih porodica tog kraja, porodica Osmana Poturka. Zbog toga je Osmanova familija prihvatila u najam jedno od djece komšija Pejovića – Ristu. Prolazilo je vrijeme, a Risto je, zbog siromaštva njegove porodice, stalno boravio kod Poturaka. Tu je radio poljoprivredne poslove i čuvao stoku. Risto je imao dovoljno hrane, ugodno spavanje i lijepo druženje s ostalom bošnjačkom djecom. Kako je vrijeme prolazilo, a Risto odrastao u jednom posve drugačijem ambijentu, dijete se nije željelo više vraćati u svoju siromašnu familiju. Molio je da ostane. Familija Poturaka ga je prihvatila uz uvjet da to odobre i njihove komšije Pejovići. Pejovićima je to došlo kao veliko olakšanje. Jedna usta manje u siromašnim uvjetima. Risto Pejović već je uveliko živio životom kakvim su živjela sva komaranska bošnjačka djeca. Radio, igrao se, oblačio, pjevao, išlo u mejtef... Risto je tada sam sebi odabrao ime Alija zbog želje da bude dio onih s kojima živi i radi. U svojoj momačkoj dobi Alija se oženio Fatimom i zasnovao svoju familiju i zadržao prezime svojih dobročinitelja Poturaka.
“Sve ovo slušao sam početkom osamdesetih od moje punice Šeće Rovčanin, koja je iz tog kraja. U svojem kazivanju ona je pominjala još sličnih primjera koji nisu zabilježeni na nekoj fotografiji”, kaže prof. Ferid Šantić.
Šantić naglašava da se humano djelo jedne bošnjačke familije iz Komarana namjerno koristi da bi se plasirala tvrdnja o “poturčavanju”. Čak je prije nekoliko godina u jednom TV prilogu jedna novinarka iz Užica tvrdila da se vjerovatno radilo o prisilnoj promjeni vjere. “Posebno je sporna namjera u prikrivanju činjenice da je dijete iz porodice Pejović došlo u bošnjačku familiju koja je već imala prezime Poturak, odnosno u familiju Osmana Poturka”, kaže Šantić. Također, posmatrajući fotografiju koja je bila motiv za skulpturu, može se uočiti da kapa Luke Pejovića nije autentična kao na spomeniku, gdje je predstavljena kao srpska šajkača.
Inače, staro bošnjačko prezime Poturak izvedeno je od osmanske riječi Potur, koja nema nikakvu vezu s riječi “poturica”, kako se vrlo često tumači i asocira. Naime, terminom Potur Osmanlije su označavale domaće, nemuslimansko stanovništvo na prostoru etničke Bosne, odnosno srednjovjekovne Bošnjane. Na pitanje zašto je taj nemuslimanski narod nazvan osmanskom riječju Poturi, odgovor je ponudio američki historičar Noel Malcolm, koji navodi: “Čudno je što ni jedan od naučnika koji su razbijali sebi glavu oko tog pitanja nije nikad ponudio najjednostavnije rješenje, a to je da izraz 'potur' dolazi od turske riječi. Ta riječ označava vrstu vrećastih, naboranih širokih pantalona (turski pot znači bora).” O ovoj temi pisao je također prof. Ferid Šantić. U svom radu on ističe da su Osmanlije pri dolasku na prostore Bosne ovdje zatekle muško stanovništvo koje je, kao svoju nošnju, na sebi imalo naboranu, namrskanu odjeću. To na najbolji način potvrđuju slikovni prikazi na bosanskim srednjovjekovnim stećcima.
