Jan Karbaat jedan je od najpoznatijih doktora u Nizozemskoj, ali ne po spašavanju života svojih pacijenata. On je najpoznatije ime i prezime skandala koji je traumatizirao nizozemsko društvo zbog 91 djeteta čije je očinstvo potvrđeno DNK testovima. Ovaj broj je službeni, ali mogao bi biti i veći.

Karbaatova priča ne može započeti bez napomene da je bio ponosan na svoje gene i da je vjerovao da je "zdrava i inteligentna" osoba, dovoljno da ostavi dobro "nasljedstvo čovječanstvu". Ta ostavština bila je oplodnja hiljada žena umjetno i bez pristanka. Više od 6000 žena zatrudnilo je u njegovoj klinici, iako je nepoznato koliko ih je ukupno oplođeno Karbaatovom spermom.

Ego ovog doktora traumatizirao je mnoge majke, a potvrđeno je da je najmanje 10 doktora za neplodnost doniralo vlastitu spermu ženama bez njihovog znanja i ovlaštenja. Neki imaju desetine ili čak stotine djece razasute diljem Nizozemske i svijeta.

Nizozemski mediji prozvali su ga "Spermadokter" (liječnik za spermu) i otac je najmanje 81 djeteta od donacije sperme 1980-ih. Ima još 10 zakonite djece. Preminuo je u aprilu 2017., u dobi od 89 godina, u sedmici u kojoj je dobio sudski poziv da se izjasni za navodno seksualno zlostavljanje i svoj rad kao specijalista za plodnost. Nikada ga nije grizla savjest za ono što je učinio, čak je jednom od svoje zakonite djece rekao da je dobio "šezdesetak djece" oplodnjom u svojoj klinici..

Kaarbatova karijera na ovom polju započela je 1970-ih, nakon što je odlučio preseliti se sa suprugom i najstarijim sinom u Surinam zbog posla. Prišle su mu dvije žene s pitanjima o umjetnoj oplodnji, a on je zamolio dvije medicinske sestre da doniraju spermu. Tako je sve počelo. Od tada je svoje istraživanje usmjerio na umjetnu oplodnju spermom donora za parove s problemima plodnosti.

U Nizozemsku se vratio pet godina kasnije, 1979., kao direktor vlastite klinike u Rotterdamu, u kojoj je primao hiljade žena koje su tražile način da postanu majke. In vitro oplodnja (IVF) još nije postojala – prva IVF beba u Nizozemskoj rođena je 1983. – pa je oplodnja spermom donora bila jedini način da žene umjetno zatrudne.

Godine 1984. Kaarbat je otvorio drugu kliniku, koja je opskrbljivala sjemenom i druge klinike u Nizozemskoj i inozemstvu. Unatoč zbrci s upravljanjem u njezinu centru, Kaarbat je bio bolji od drugih stručnjaka za plodnost. Karbaat također nije bio ginekolog po struci, ali to ga nije spriječilo da provodi prakse poput začeća 200 djece sa sjemenom čovjeka surinamskog podrijetla i s Aspergerovim sindromom. Roditeljima je rečeno da je donor zdrav i evropskog porijekla. Zbog ovakvih skandala, koji nažalost nije jedini, nizozemski liječnik zatvorio je svoju kliniku.

Međutim, šteta je učinjena. Kada se saznalo za skandal, klupko se počelo odmotavati. Gotovo 1500 ljudi rođenih donacijom sperme pokušalo je u 2021. godini pronaći podatke o svom biološkom ocu. Najmanje desetak liječnika za neplodnost otkriveno je u posljednjih pet godina, prema Fondaciji Children by Donation. Ova organizacija pomaže djeci rođenoj donacijom sperme pronaći svoje roditelje u komercijalnim DNK bazama podataka.

Krajem 2020. godine izašlo je na vidjelo da je ginekolog Jan Wildschut između 1980. i 1994. godine u bolnici u Zwolleu, nizozemskom gradu, dobio najmanje 47 djece. Istragom je otkriveno da je bio introvertan i ekscentričan čovjek, ali i vrlo posvećen svojoj specijalizaciji, pa je svoje postupke doživljavao više kao brigu za ispunjavanje želja svojih pacijenata.

Wildschut, koji je umro 2009., otišao je dalje od Karbaata i također je koristio vlastito sjeme ili sjeme drugih donatora na ženama koje su željele zatrudnjeti sa sjemenom vlastitog partnera. Jos Beek bio je još jedan od doktora koji je začeo najmanje 21 dijete s vlastitim sjemenom u bolnici u Leidenu između 1973. i 1986. Beek je umro 2019., ali bivši ginekolog Henk Nagel još je živ. Iz bivše bolnice u Den Boschu, u pokrajini Sjeverni Brabant, koristio je svoju spermu između 1977. i 1985. godine, također bez pristanka majki. U nedavnom intervjuu uvjeravao je da je to učinio kako bi "pomogao svojim pacijentima" i da nije imao nikakvu drugu motivaciju osim toga.

Nagel, koji danas ima 83 godine, učinio je to s "najmanje četiri žene", prema vlastitom priznanju, ali uvjerava da tu praksu nije zloupotrebljavao više zbog rizika da se njegovi potomci jednog dana mogu sresti i održati vezu.

Henk Ruis, ginekolog iz Brabanta koji je upravo napunio 71 godinu, dobio je najmanje troje djece donirajući vlastitu spermu između 1988. i 1992. U jednom od slučajeva majka je željela zatrudnjeti spermom vlastitog partnera. Ruis tvrdi da nije svjesno koristio njezinu spermu s njom, da su "laboratorijske prostorije bile vrlo primitivne" u to vrijeme i da je sigurno "sjeme njezinog budućeg oca pomiješano" s njegovim slučajno.

Kako je ovako nešto bilo moguće? U drugoj polovini prošlog stoljeća potpomognuta oplodnja tek je zaživjela i javno mnijenje o tom području nauke bilo je prilično podijeljeno. Prvi roditelji su u tajnosti držali trudnoće nastale umjetnom oplodnjom. Nedostatak zakona i procedura nije pomogao, a doktori su često radili sami, praktično bez nadzora vlasti ili drugih kolega i bolnica. Dio posla obavljao se i noću, izvan redovnih smjena. Nedostatak kontrole bio je maksimalan.

Čak i kada se u jednom trenutku zakonodavstvo počelo malo-pomalo pooštravati i svaki donator bio ograničen na šestero djece, Jan Karbaat nije previše mario. Psiholozi takođe ne nalaze jedinstveno objašnjenje ovakvog ponašanja, gotovo fenomena, te govore o "narcisoidnom poremećaju ličnosti" jer su doktori bili uvjereni da je reprodukcija način da se svijetu ostavi dobro potomstvo.

Poljski pisac Kamil Baluk, koji je napisao knjigu o Karbaatu, tvrdio je da je doktor koristio njegovu spermu jer je bio uvjeren da je "kvalitetnija" i "učinkovitija" ne mareći kako će se roditelji osjećati godinama kasnije ako otkriju čija je sperma korištena. Nizozemska je promijenila svoje zakone i od 2004. ne dopušta davanje sperme u potpunoj anonimnosti, a donatori moraju uvijek imati trag ako djeca požele saznati ko su. Novi propisi takođe uključuju paket pravila i protokola kako bi inspekcija mogla pomno pratiti donatore.

Bolnice imaju strožiju praksu i svaka epruveta sa sjemenom prolazi kroz više ruku u centrima za plodnost, više puta se provjerava, označava se bar kodom. Svaki korak se bilježi i prati, što otežava ponavljanje iste traumatične priče.