Francuska je 16. jula 2023. izgubila svoju najfrancuskiju Engleskinju, onu koju znamo pod imenom Jane Birkin. Izraze saučešća zbog njene nenadane smrti iskazali su svi važni francuski političari, sve do predsjednika Macrona, i svi s riječima zahvalnosti  za sve što je uradila za francusku kulturu i što čvršće veze između Engleske i Francuske. I kao modna ikona, i kao model, i kao glumica, i kao pjevačica, a napokon i kao osoba koja je kreirala neke važne modne trendove. Znali smo da se godinama hrabro bori s teškim bolestima, ali nikada nije pokazivala znakove klonutosti i nihilističkog predavanja sudbini, o čemu  će pisati u svoje dvije knjige memoara.

I uz sve to da je notorično poznata po onim orgazmičkim klimaksima koje je bacila pred  konsterniranu konzervativnu javnost u pjesmi „Je t'aime...moi non plus“, a koju će snimiti koncem 60-tih nakon što se srela sa svojim novim partnerom, velikim francuskim skandal-majstorom i velikim umjetnikom Sergeom Gainsbourgom, kada se iz rodnog joj Londona seli u Francusku, koju će nakon što je prošla na audiciji za film „Slogan“ 1968. godine izabrati za svoju novu domovinu. Krhka, nježnog glasa, izvanredne scenske prezence Jane Birkin je već tada, mada je imala tek 22 godine, imala za sobom nadasve turbulentnu karijeru u rudnoj joj Engleskoj, odnosno u Londonu, gdje se rodila u braku poznate glumice i oca vojnika.

Onako mršava i eterična, ona će biti jedna od muza swinging   6o-tih, nastupiti u kontroverznom filmu italijanskog režisera Michelangela Antonionija „Blow Up“, u kome se pojavljuje u scenama s eksplicitnim seksualnim konotacijama, udaje se zarana za filmskog kompozitora Johna Berryja, onog koji je radio skladbe za filmove o Jamesu Bondu. Jane Birkin dobija s njim kćerku Kate, kasnije uspješnu fotografkinju, a onda dolazi sudbonosni susret sa skandal majstorom francuske kulture – kompozitorom, pjevačem, glumcem Sergeom Gainsbourgom i ona ostaje u svojoj drugoj domovini a da prvu nije nikada zaboravila.

Naravno, mi koji poznajemo povijest popularne glazbe reći ćemo da je iste korake desetak godina prije napravila još jedna velika pjevačica Petula Clark, koja isto tako birala Pariz za svoj novi dom, i pjeva (i) na francuskom s primjetnim engleskim akcentom, što se Francuzima veoma sviđalo. A već spomenuta pjesma koja će hametice biti zabranjivana na sve strane sve do tadanjeg pape bit će tek jedan mali eksces, a mi ćemo je pamtiti prije po velikim ulogama u velikim filmovima velikih režisera u kojima će igrati pored najslavnijih francuskih glumaca, igrat će i u pozorištima, biti modna ikona, snimati ploče na kojima će ponajviše pjevati pjesme svoga partnera ( nikad se nisu vjenčali).

Gainsbourg je bio poznat po ljubavnim vezama, s Jane Brkin će provesti 12 godina burnog života, iz te veze će se roditi Charlotte, danas vrhunska glumica (i režiserka i pjevačica), ali i bezbroj divnih pjesama / šansona. Prije koju godinu francuska će novinarka Véronique Montaigne o toj vezi napisati krasnu knjigu „Je t'aime“, legendarna ljubavna priča Jane Birkin i Sergea Gainsbourga, u  kojoj će detaljno istraživati njihov nadasve burni ljubavni život i vezu, a koja je umjetnosti i francuskoj kulturi dala toliko toga lijepog.

Ali trebalo je pratiti žestoki tempo Sergeov i u jednom trenutku oni će se separirati i od 1980. godine Jane će krenuti  žestoko s ozbiljnim filmskim ulogama za koje dobija tri francuska  Oskara, nagradu Césare, počevši s filmom „La Pirate“. Surađuje na velikim filmovima i radi s važnim režiserima – od Agnés Varda, Bertranda Taverniera, Jean-Luc Godarda i James Ivoryja, te neizostavnog Rogera Vadima, 1996. godine je glumica u komediji „Kaleidoskop“, kao i u adaptacijama poznatog krimića „Smrt na Nilu“ i „Zlo pod suncem“ Agathe Christi, sve odreda velikim uspjesima.

I njena pjevačka karijera se nastavila i za vrijeme dok je bila u vezi s Gainsbourgom, ali i nakon što su se razišli. Surađuje s brojnim francuskim autorima šansone. Nakon što će tek statirati kao pjevačica na konceptualnoj ploči „Histoire de Melody Nelson“, koju je zamislio Serge 1970, ona će se kao ozbiljna pjevačica iskazati na svom prvom ozbiljnom projektu albumu „Di Doo Dah“, u vrijeme kad se već razišla sa Sergeom, slijede uspjesi s pjesmama „La Ballade de Jonny Jane“, potom njeni autorski pokušaji 1977. na albumu „Yesterday, Yes A Day“ iz 1977. godine i posebno „Ex-fan des sixties“, koji je naredne godine biti mega hit.

I nakon što su se razišli 1982. godine, Serge i Jane se ponovo nalaze na snimanju albuma „Baby Alone in Babilon“, instantni uspjeh za oboje koji bilježi ogromne tiraže. Pjesme su govorile o usamljenosti, o razdvajanju dvije drage osobe. Tih godina rade još dvije uspješne ploče s gomilom uspješnica, sve do prerane smrti Sergeove 1991, kao posljedica enormnog pušenja i alkoholiziranja. Jane Birkin nastavlja slaviti njegovu zaostavštinu, nastupa njemu u čast po cijeloj Evropi, snima i 15 pjesama njegovih koje nikada nije ranije izvodila, i to u društvu ponajboljih francuskih interpreta, instrumentalista i grupa  1996. Radi i sa svojim kćerkama na filmu i na koncertnim podijima, treća je iz dugogodišnje veze s francuskim režiserom Jacquesom Doullinom Louom.

Jane prolazi ponovo kroz krizne godine, 2013. je poginula njena kćerka Kate, sumnja se na samoubojstvo, padom s trećeg kata stana  u Parizu. Ne treba zaboraviti niti involviranje Jane Birkin u modnu industriju kada na nagovor vlasnika poznatog modnog branda Hermes designira žensku torbu koja će nositi njeno ime i biti sve do danas izuzetno popularna.

A onda dolazi novi milenij u kome Jane Birkin ne prestaje s brojnim umjetničkim i neumjetničkim aktivnostima, uz film i pjevanje, ona će se u više navrata angažirati u humanitarnim akcijama  diljem svijeta, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, piše dvije knjige memoara, radi s Agnes Varda i sa svojom kćerkom Charlotte dva autobiografska filma, oba s velikim uspjehom.

Tako će 2002. godine s grupom marokanskih glazbenika reinterpretirati neke od važnih pjesama Sergea Gainsbourga u orijentalnom štihu na sjajnom albumu „Arabesque“, potom i na albumu „Oh! Pardon tu dormais...“, na kojem surađuje s francuskim pop starom Etienneom Dahooom i s producentom Jean-Louisom Piérotom, kojeg će uspješno promovirati u rodnom joj Londonu u poznatom Barbican kulturnom centru. Radi i s grupom engleskih pop zvijezda na engleskim verzijama pjesama Sergea Gainsbourga i promovira film koji je o njoj snimila kćerka joj Charlotte 2011. godine u Kanu.

E sad Jugoslavija i Bosna i Hercegovina, to su bile njene velike ljubavi. Sa Sergeom će u Jugoslaviju doći prvo da snima film „Romansa konjokradice“, sniman u Vojvodini, a s Yulom Brinerom u glavnoj ulozi, njenim ljubavnikom prije Sergea. Potom će doći da glume u filmu bh. režisera  Milutina Kosovca  „Devetnaest djevojaka i jedan mornar“ negdje po Hercegovini i tračevi kažu da će tu negdje, možda i u Dubrovniku, ostati trudna i roditi potom Charlotte.

Ali doći će rat i ona nije mogla da ne bude u sve involvirana. Ulazi 1994. godine u opkoljeno Sarajevu u tenku, spava kod jednog profesora s Filozofskog fakulteta, a u taj će se grad vratiti da u Bosanskom kulturnom centru 2004. godine na fantastičnom koncertu promovira album „Arabesque“. Išli smo poslije na prijem i bila je tako vesela, vadila je dnevnik rada i raspitivala se za sve one koje je u užasnim okolnostima rata srela i družila se s njima. Velika diva, velika umjetnica, velika ličnost, ali neposredna, draga i topla.

Neka joj je lahka francuska zemljica. Ono što je za nas, Bosance (i Hercegovce), učinila neće se nikada zaboraviti.