Godina 1516: Dva i pol stoljeća Mameluci vode muslimanski svijet. Oni kontroliraju Egipat, Siriju i sveta mjesta islama, Meku i Medinu. Međutim, nova islamska sila, Osmanlije, pod vodstvom sultana Selima I. (1512.-1520.), odlučna je da im preuzme vlast. Te su se godine susreli oči u oči nedaleko od Halepa, u Siriji.
Sukobili su se staromodni i moderni vojnici. Mamelučka vojska sastojala se od vitezova naoružanih kopljima i strijelama, dok su Osmanlije raspolagale najboljom artiljerijom tog vremena. Bila je to pobjeda koja je Selimu donijela dominaciju nad islamskim svijetom.
Palestina je promijenila gospodara, kao što se događalo svaki put kada su se velike sile sukobljavale na području Bliskog istoka, te je ušla u sastav Osmanskog carstva pod čijom će vlašću ostati više od četiri stoljeća, sve do kraja Prvog svjetskog rata.
Međutim, bila je to pozitivna promjena. "Tokom mamelučkog razdoblja, pokrajine Gaza i Safad smatrane su avangardama", piše historičarka Felicita Tramontana u svom eseju „Zemlja raskrižja. Historija i institucije novovjekovne Palestine“. “Jerusalem, koji je bio dio pokrajine koja vodi do Gaze, bio je siromašan grad i daleko od glavnih trgovačkih puteva koji povezuju Siriju i Kairo. U palestinskom gradu, vojni čelnici kojima je zabranjen pristup egipatskoj prijestolnici bili su protjerani jer se smatralo da im geografska izolacija čini gotovo nemogućim organiziranje ustanka.” Međutim, s Osmanlijama je Palestina postala dio organiziranog carstva, s učinkovitom birokratijom i vojskom sposobnom odbraniti teritorije od čestih upada pustinjskih beduina.
Ta je sigurnost omogućila širenje poljoprivrede daleko od gradova i rezultirala povećanjem poljoprivredne proizvodnje kakva nije viđena stoljećima. Urbani svijet također je ponovno rođen. Nasljednik Selima I., Sulejman Veličanstveni (1520.-1566.), posvetio se ponovnom rođenju Jeruzalema opasavši ga krugom zidina koje i danas obuhvaćaju Stari grad. Luke Haifa, Acra i Jaffa postupno su ponovno zadobile staru ulogu veze na rutama prema Egiptu, Maloj Aziji i, kasnije, Kipru i Kreti.
Među palestinskim arapskim elitama vladala je “ideja da je samo pripadnost Osmanskom Carstvu mogla garantirati učinkovitu zaštitu i da je, prema tome, njihova dobrobit bila usko povezana s opstankom Carstva”, objašnjava Tramontana. “Općenito se može reći da su Osmanlije dobile legitimitet koji Mameluci nikada nisu uspjeli posjedovati, a taj je legitimitet pomogao da se osigura privrženost imperijalnom projektu čak i u vremenima kada je stvarna politička kontrola bila slaba.”
Sultani su, zapravo, imali poteškoća u kontroli carstva koje se protezalo od obala Sjeverne Afrike do Balkana, prolazeći kroz područje današnjeg Bliskog istoka. Iz tog razloga lokalne vlasti imaju široku autonomiju: primjer za to su Mameluci koji su, nakon što su se zakleli na vjernost Osmanlijama, nastavili samostalno vladati Egiptom. Ali ne samo oni. U sirijsko-palestinskom području, lokalne rase nastavile su se boriti za kontrolu nad više ili manje ogromnim dijelovima teritorija, otprilike kao što se dogodilo u Evropi tokom feudalnog doba.
Međutim, općenito, satelitske države Osmanskog Carstva pazile su da ne izazovu gnjev careva, poštovale su zakone Porte, slale dužni danak ali sve ostalo, kao što je trgovina i posjed zemlje, smatrali su svojom isključivom nadležnošću, a kad bi car nešto polagao na tim poljima, izazivali su bune. Bila je to osobitost sirijsko-palestinskog područja.
Situacija se promijenila tek početkom 17. stoljeća, kada je libanski princ Fakhr al-din, koji je, inače, dugo živio u Firenci uspio staviti pod svoju kontrolu zemlje između Libana i Palestine. Osmanlije su reagirale slanjem vojske protiv Fakhr al-dina, kako bi uspostavile red i osigurale kontrolu nad tim područjem ključnim za veze između Male Azije, Arapskog poluotoka i sjeverne Afrike.
Sukob između centralne i lokalne vlasti nastavio se kroz osamnaesto stoljeće, s prednostima za potonje jer je Osmansko Carstvo započelo svoju pad. Palestinci su sve više preuzimali kontrolu nad administracijom i porezima, osiguravajući monopol nad trgovinom svojim resursima kao što su pšenica i pamuk. “Porodice koje su uspjele osvojiti vlast općenito su nastojale centralizirati upravu na razini pokrajine ili okruga i uspostaviti neku vrstu vlasničke države”, nastavlja Tramontana. “Intenzivirali su trgovinu s Evropom sklapanjem sporazuma s evropskim silama, postali promotori lokalne kulture i razvoja stvaranjem škola i, konačno, obogatili gradove u kojima su boravili javnim radovima.” Sve to u sklopu gotovo formalne odanosti sultanu.
Međutim, Napoleonov pohod na Egipat 1798. bio je trauma za Arape. Francuzi su stigli u Palestinu i osvojili Jaffu i Gazu 1799. godine i, iako su se vrlo brzo morali povući, još od križarskih ratova kršćanska vojska nije prodrla tako duboko u islamsku teritoriju.
Osmanlije su uspjele zadržati francusko napredovanje samo zahvaljujući vojnoj intervenciji Britanaca. Bila je to tačka bez povratka: palestinske vladajuće klase bile su uvjerene da je pakt s Osmanlijama, temeljen na sigurnosti u zamjenu za lojalnost, završio svoj put. Bila je to ideja koja je ojačala kada su egipatske trupe okupirale Palestinu 1831. godine.
Egipat je nekoliko desetljeća bio u rukama osmanskog generala makedonskog porijekla Muhameda Alija, koji je okončao stoljetnu mamelučku vlast. Ali, očito lojalan Istanbulu, zapravo je težio velikoj islamskoj državi predvođenoj Egiptom, a Palestina je bila jedno od njegovih najranijih osvajanja. Njegov san je slomljen 1840.
Britanci su vjerovali da je bolje imati posla sa starim i jadnim Osmanskim carstvom nego s novim muslimanskim carstvom. Rođen je novi arapsko-palestinski identitet koji se vrlo brzo morao suočiti s ambicijama Francuske i Britanije, a potom i s dolaskom hiljada Jevreja vođenih novim idealom: cionizmom. (Focus Storica)
