Maximilien Robespierre rođen je 6. maja 1758. godine u Arasu u Francuskoj. Pohađao je koledž u Parizu i za to se vrijeme upoznaje sa čuvenim filozofom Jean-Jacques Rousseauom, koji je snažno utjecao na mladog studenta.

Postao je advokat 1781. godine i u Arasu je nesebično zastupao i siromašne klijente, kada je shvatio da stvarna pravda u feudalnom sistemu ne postoji. Već 1789. godine postao je poslanik, tada, za mnoge potpuni anonimus. Uskoro će postati udarna pesnica revolucije.

Javno je govorio o potpunoj slobodi štampe, o ukidanju ropstva, o ravnopravnosti za sve, općem pravu glasa... Zvali su ga nepotkupljivi. Stajao je na strani naroda, a protiv plemstva. Kada je 14. jula 1789. godine pala Bastilla, a revolucija se rasplamsala, mnogi su pozivali da se narod smiri, ali ne i Robespierre.

“Buna, to je sloboda! Ne treba se varati, borba još nije završena”, govorio je.

Njegova dosljednost ogleda se i u njegovom prijedlogu da se svima koji su činili Skupštinu iz 1789. godine zabrani kandidiranje za novu Skupštinu, čime je i sebi zabranio ulazak u novu Skupštinu. Ipak, kontakt sa narodom održao je preko jakobinskog kluba. Kontakt “sa ulicom” oduvijek mu je bio najbitniji, nosio je masku skromnog i dosljednog vođe i našao zlatnu sredinu između plemića i prostog naroda.

Dio revolucionara (žirondinci) zahtijevao je preventivni rat protiv koalicije zemalja, neprijatelja Francuske revolucije i njenih tekovina. Robespierre je bio protiv jer “niko ne voli naoružane misionare”.

Kralj Luj XVI pokušava juna 1791. godine pobjeći s porodicom iz Francuske, ali je nadomak granice uhvaćen. Po izbijanju rata 1792. godine pruski vojvoda Braunschweig objavio je proglas i zaprijetio da će razoriti Pariz ako se kralju nešto dogodi, čime mu je potpisao presudu.

Donijeta je odluka o zbacivanju kralja i njegovom zatočenju nakon revolucije 10. augusta 1792. godine. Nova Skupština (Konvent) u kojoj je sada bio i Robespierre ukinula je monarhiju 21. septembra 1792. godine i proglasila republiku. Otkriveno je da su se kralj i kraljica dopisivali sa stranim dvorovima u nadi da će ih njihove vojske, sa kojima je Francuska bila u ratu, vratiti na prijestolje.

Riješeno je da se kralju sudi, iako je Robespierre bio za to da se kralj i bez suđenja pogubi. Sredinom januara 1793. godine izglasana je smrtna kazna za kralja koji je pogubljen 21. januara.  

Pritisak zbog nestašice i rata protiv evropskih sila je rastao pa je i borba protiv unutrašnjih neprijatelja revolucije postajala surovija. Među revolucionarima dolazi do rascjepa i borbe. Juna 1793. godine Robespierre se obračunao sa žirondincima, uhapsio njih 29. Jakobinci su potpuno preuzeli vlast, počela je diktatura.

Žirondinsku pobunu širom Francuske gušio je Odbor javnog spasa i to sa posebnom žestinom od kada je u julu u njega ušao Robespierre. Donijet je zakon o sumnjivima, a izdavana su i uvjerenja o dobrom građanskom vladanju. Obračun je tekao i među samim jakobincima. Danton, Demulan, Eber, također vođe revolucije, sa saradnicima su završili na giljotini 1794. godine.

Za revolucionarni sud postupak je postao formalnost. Giljotina je postala čuvar vlasti jakobinaca. Revolucionarne komisije u provinciji sijale su strah pa je tokom proljeća pohapšeno preko 100 hiljada, a pogubljeno 17 hiljada ljudi. Iako se Robespierre bunio protiv pretjeranog nasilja, posebno u provinciji, glave su padale lakše nego ikada.

Surovost režima počela je da ujedinjuje Robespierreove protivnike u trenutku kada se činilo da je najsigurniji na vlasti. Krajem jula u Konventu, Robespierreu nije dozvoljeno da govori. Kad god bi to pokušao, galama poslanika bi ga u tome spriječila.

Počelo se pozivati na njegovo hapšenje. Konvent je prihvatio da ga uhapsi, ali su ga njegovi saborci  oslobodili. Robespierre je bio neodlučan. Nije znao da li da pozove sljedbenike u napad na Konvent. Dok se on kolebao Konvent je stavio Robespierrea van zakona i poslao ljude da ga zarobe. Trupe Konventa upale su u kuću tokom noći, Robespierre je ranjen i zarobljen sa saradnicima i 28. jula 1794. godine završio je na giljotini.